Američki “tajni ratovi protiv širenja komunizma” (2. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 01 Lipanj 2016 19:49
Kad je “hladni rat” dostigao svoj zenit, u svakoj od ovih karibskih banana država na vlast je došao osebujan diktator. U Kubi je na vlast došao Fidel Castro, tvrdokorni nacionalist, koji će kasnije postati komunist i najdugotrajniji glavar jedne kvazi-komunističke države.
U Dominikanskoj Republici hiroviti psihopat Rafael Trujillo, koji je ustanovio možda najefektivniji totalitaristički sustav ikada viđen u zapadnoj hemisferi, obično definiran kao sustav desnog krila, premda on ustvari nije sliedio nikakvu do sada poznatu ideologiju.
U Haiti-u na vlast dolazi François Duvalier, sasvim ludi crni psihopat bez trunka humanog osjećaja čiji su glavni interesi; masovno prisvajanje državnog novca, užitak u groznim torturama i ubojstvima u kojima je osobno sudjelovao, te prakticiranje tamne strane stare afričke poganske religije Vudu-a.
Ujedinjene Američke Države će na razne načine kroz vrieme pokušati srušiti svu trojicu, a prvu dvojicu će pokušati ubiti.
Iza slike karibskog raja, plaža bieloga pieska, biljnih džungla i toplih kristalno čistih mora vrebala je strašna prošlost nehumanosti, čiji su korieni u gusarstvu, genocidu, robstvu, i imperijalizmu.
Patnje i grozote iz davnih dana nikada nisu prestale, nego se iz dana u dan prenose na nova pokoljenja.
Graham Greene, jedan od najperceptivnijih promatrača zbivanja u Karibima sredinom dvadesetoga stoljeća napisao je da se Duvalierove Haitie može najbolje razumjeti kao klasičnu tragediju, “bliže Europi Nerona i Tiberija, nego Africi Nkrumaha” (Kwame Nkrumah predsjednik Gane 1960.-1966.).
Fidel Castro je pomno studirao stil vodstva Julia Cezara i Aleksandra Makedonskog. Njegovo kodno ime među kubanskim revolucionarima “Alejandro” bilo je jedno od njegovih krstnih imena, ali ono je, kako je sam priznao, rabljeno najviše iz štovanja prema ovom drevnom makedonskom ratniku.
Arturo Espillat, Trujilov šef sigurnosti, rekao je za vladavinu svoga gazde da je “absolutna kao ona rimskoga cara”.
Vjerojatno je mislio na ludoga Caligulu, koji je jednom svoga konja postavio za rimskog senatora. Trujillo je bio pravi ‘El Presidente’ banana republike i mogao je proglasiti svoga konja za podpredsjednika svoje države a da mu nitko ne bi za to prigovorio. Nu on ipak to nije učinio , ali je umjesto toga svome četiri godine starom sinu Ramfisu dao čin pukovnika.
I ovdje moram napomenuti da se u svietu uistinu ništa ne može dogoditi bez udjela barem jednoga Hrvata, bez obzira na to kakv on bio. Kako je to valjda stara hrvatska navada da deset Hrvata imaju najmanje jedanaest stranaka, što potvrđuje današnja politička scena u Hrvatskoj, tako je to nekada bilo i u dijaspori. Samozvani predsjednik Nezavisne Države u dijaspori Vladimir Sečen bio je jedna vrlo smiješna figura.
Za vrieme Trujullove vladavine Sečen se našao u Dominikanskoj Republici gdje je od Trujilla dobio čin pukovnika. Kasnije je sam sebi dao čin generala.
Upoznao sam ga negdje 1988. kada je iz Floride, gdje je vozio taksi, došao u Croatia Club u Mississaugi držati govor četvorici svojih sliedbenika, koji su, uz njega i Antiku Vukića u Njemačkoj činili čitavo članstvo njegovog “Hrvatskog radničkog pokreta”. Nešto iz radoznalosti, a najviše radi smijeha i zabave u Klub sam došao i ja, Ivica Oršanić i pet-šest drugih. (Sada pokojni Ivica Oršanić bio je onaj koji je sjedio u autu s Antom Paradžikom kad je on bio ubijen).
Sečen je najprije počeo trabunjati o nekakvom njegovom “ratnom umieću”, a kada je izjavio da je on novi predsjednik Hrvatske, mi smo prasnuli u smijeh.
Sečen je na brzinu završio svoj govor, a onda upitao ima li netko za njega neko pitanje. Kad se nitko nije javio, Sečen će, “Onda ću ja sam postaviti neka pitanja”. Bilo nam je dosta i mi smo napustili dvoranu. Toliko o ovom Trujillovom “pukovniku”.
Priča o američkim “tajnim ratovima protiv komunizma” je priča o makinacijama i krupnim pogrješkama jedne supersile i njezinih bezstidnih političkih vođa, koji nisu prezali ni pred uporabom najdrzkijih mjera protiv svih koji bi, kako to Amerikanci i danas vole reći “threatening their way of life” (ugrožavali njihov način života). Nisu se libili silnim milijunima financirati režime najvećih i najprimitivnijih ubojica i kriminalaca kao što su bili Rafael Trujullo, François Duvalier, Anastazio Somoza i niz drugih ‘Padres de Patria’ (otaca domovine), a da bi ih na koncu pokušali likvidirati.
Ovo je priča o politici straha dviju velikih sila, Amerike i Sovjetskog Saveza, u njihovom natjecanju za kontrolu nad drugim narodima i kakve su sve metode rabile u izazivanju napetosti u Karibima, pokušavajući rabiti Kubu, Haiti i Dominikansku Republiku kao svoje lutke.
Što nijedna od tih sila nije očekivala jest da će baš ta njihova politika ove lutke probuditi iz političkog mrtvila. Konačni rezultat će biti; tiranija, conspiracija, masovna ubojstva, crna magija, siromaštvo, nasilje i novi model globalnog intervencionalizma, koji je i danas dominantni faktor američke politike.
Ova priča je prolog kasnijih američkih tajnih i javnih intervencija diljem svieta, uključivši one u Vietnamu, Laosu, Kambodži, Čileu, El Salvadoru, Grenadi, Hondurasu, Panami, Kuvajtu, Iraku, Afganistanu i u najnovije vrieme u Tunisu, Libiji, Egiptu i Siriji.
Kako svi znamo, posliedice svih ovih američkih intervencija su; destabilizacija svih do tada koliko toliko stabilnih država, masovna ubojstva i genocidi, strahovita razaranja, milijuni obezkućenih izbjeglica i do sada neviđeni porast terorizma.
Priručnik za male ratove američkih marinaca, ‘The Small War Manual’, rabljen u ovim operacijama, napisan je na temelju izkustava koje su marinci stekli u Karibima. Ono što se dogodilo u Kubi, Haitima i Dominikanskoj Republici sredinom dvadesetog stoljeća ne će zauvijek promieniti samo Karibe, nego čitavi sviet.
AMERIČKA MAFIJA
Kako bi izbjegla plaćanje poreza na silne zarade na trgovini drogama, kockanju, prostituciji, kamatarstvu, pranju novca i svim drugim kriminalnim radnjama, američka mafija je početkom prošloga stoljeća prebacila veliki dio svojih operacija na Kubu. Na čelu ovih ‘mafia businessmen-a’ bio je bjeloruski Židov, ‘Mafia accountant’ (mafijin računovođa) Meyer Lansky (pravo ime Majer Suhovljanski).
Skoro na svakom ćošku svakog većeg grada na Kubi otvoreni su hoteli, kockarnice, i javne kuće za prostituciju itd. Među glavnim i najčešćim njihovim mušterijama bio je vrlo veliki broj američkih političkih i vojnih lidera.
Podmićivanjem i ucjenama, mafija je u narednih nekoliko godina u Kubi dostigla toliku moć da je postala defacto vladar života i smrti. Ona je, s obilnom pomoći američkih vlasti, na vlast u Kubi postavljala najgore korumpirane tipove koje je lako bilo podkupiti. Najpoznatiji od njih bio je Fulgencio Batista Zaldivar, koji je došao na vlast u ožujku 1952. godine.
Kako sam prije naveo, američki politički i vojni lideri; Roosevelt, Truman, Marshall, Eisenhower i većina drugih, bili su ti koji su na koncu 2. svj. rata spasili komunizam od sigurne propasti. Oni su bili toliko sliepi da, unatoč svim vrlo jasnim pokazateljima, oni nisu bili kadri shvatiti pogibelj koja čitavom svietu od strane ove crvene kuge. Tek na početku 50ih, kada je Staljin pomoću svojih boljševičkih špijuna, većinom židovskih boljševika, koje je infiltrirao u sve pore američke državne uprave, u svoje ruke dobio sve što mu je bilo potrebno za izradbu atomskog oružja i javno počeo prietiti Americi američki vođe su otvorili oči i počeli s svojom ‘borbom protiv komunizma’. Ali, kao i u svemu drugom i u toj svojoj borbi protiv svojih dojučerašnjih pajdaša kaoboji će otići u podpuno pogrješnom smjeru
U BORBI “PROTIV KOMUNIZMA” AMERIKA I OD KUBANSKIH NACIONALISTA STVARA KOMUNISTE
Kasnih dvadesetih godina na sjevernoj obali Kube, na otočiću Isla de Pinos, izgrađen je panoptikum zatvor Presidio Modelo.
(Panoptikum je tip zatvora kojeg je u 18. stoljeću izmislio engleski filozof Jeremy Bentham. Ovaj koncept omogućuje jednom jedinom stražaru da istodobno može nadgledati sve zatočenike. Premda je ustvari nemoguće da jedan stražar može istovremeno motriti sve ćelije, činjenica je da nijedan zatočenik nije siguran da stražar ne motri baš njega, tako da se svi uznici moraju vladati kao da su uvijek pod okom straže. Naziv je uzet je iz grčke mitologije o najefektivnijem stražaru Panoptes-u, gigantu s stotinu očiju.
U ovom zatvoru, u koji je dopremljen poslie neuspjelog napada na jednu vojarnu Fulgencija Batiste 1953. godine mladi pravnik Fidel Castro počeo je čitati poviest revolucija. Dvadeset sedam godina star, bez brade, vatren nacionalist, nije imao puno nade za skori izlaz iz Presidia Modela ukoliko ne zatraži amnestiju, što bi značilo ući u pogodbe s Batistom. S time se on nije mogao pomiriti.
U zatvoru Fidel je imao vremena (i mogućnost) čitati hrpe farncuskih, ruskih, engleskih i Freudovih knjiga. Ali, kako je sam kasnije izjavio, njegovu pozornost privuklo je sasvim nešto drugo. ‘Zasukao sam rukave i počeo studirati svietsku poviest i političku teoriju’.
U toj širokoj selekciji našao se i Marksov ‘Das Kapital’, čiji tekst ga je, kako je sam kasnije izjavio, toliko nasmijao tako da ga nije mogao cielog pročitati.
On je za pravog revolucionara smatrao Julia Cezara i bio je obsjednut Napoleonom, ali njegov heroj bio je kubanski pjesnik iz 19. stoljeća José Marti.
Fidel Casto je bio sin bogatog vlastnika plantaže koji je na Kubu došao iz Španjolske. Na suprot njegovom mlađem bratu Raulu i Argentincu Ernestu “Če” Guevari, on nije bio komunist čak ni poslie dolazka na vlast 1959. godine.
Tek kasnije kada je Amerika na Kubu postavila najstrože sankcije, ustvari podpuno zabranila svu trgovinu s Kubom jer je on počeo nacionalizirati velike plantaže u vlastništvu američkih tajkuna i silne površine zemljišta koje su radi bušenja za naftu, za par centi po hektaru “zakupili” američki ‘oilmeni’, Castro je bio prisiljen stupiti u tzv. prijateljske odnose s Sovjetskim Savezom.
To ‘prijateljstvo’ je počelo uglavnom zato što je Amerika prije te blokade od Kube godišnje kupovala više od 700,000 tona šećera (glavni nacionalni proizvod Kube). Sada je umjesto Amerike glavni kupac postao Sovjetski Savez.
Sva daljnja šurovanja s komunističkim blokom poticali su Raul i Če Guevara.
Guevara je na koncu postao toliko zaluđen komunizmom Mao Tse-tunga da je svojoj kćerkici dao ime Mao.
ŠPANJOLSKI CONQUISTADORI
Poviest Kube, Haitija i Dominikanske Republike je krug koji se stalno ponavlja; pljačka, tlačenje, plamičak nade i razočaranje.
Najprije španjolski ‘Conquistadori’, koji su došli poslie Kristofera Kolumba. Oni su u svojoj potrazi za zlatom urođenicima, Taino i Ciboni, donieli rat, zarazne bolesti, robstvo i sva druga moguća zla.
Poslie strašnih zločina koje su Španjolci počinili nad ovim mirnim plemenima plemenski poglavice počeli su podizati narod na ustanke protiv okrutnog okupatora, ali u vrlo kratko vrieme, u svega 50 godina, svi hispanjolanski Taini i većina kubanskih Taina i Cibona bilo je pobijeno. Ove civilizacije bile su izbrisane s lica zemlje
U osvojenim Karibima umjesto zlata šećer će okupatoru donieti novo veliko bogatstvo. Ali kultivacija, uzgajanje, branje i procesuiranje šećerne trske na ovim tropskim, vrlo vrućim otocima, je vrlo naporan posao, kojeg se nijedan slobodni Španjolac, Francuz ili Englez ne bi ni pomislio primiti. Zato je poslie uništenja domicilnog pučanstva, na ove otoke trebalo uvesti novo roblje. I, Europljani (uglavnom Španjolci, Englezi i Francuzi) sada iz Afrike uvoze novu rasu, koju će teškim radom pod nesnosnim uvjetima moći izrabljivati do smrti.
Ali i afrički su robovi na Hispanjoli i Kubi umirali isto brzo kao i Taino i Ciboni, nu to Europljane nije previše zabrinjavalo. Mrtve crne robove odmah su zamijenili živi.
Premda se koncem 16. stoljeća čuo mali broj ‘bielih glasova protesta’ oni su od većine smatrani lunaticima jer je i Crkva, ‘na temelju biblijskog autoriteta’, odobravala robovlasništvo.
Kuba i dvije trećine iztočnog diela Hispanjole postale su vrlo bogate na bičevima izbrazdanim leđima crnih robova, ali Francuzi, koji su uzeli kontrolu nad zapadnim dielom otoka koji su nazvali Saint-Dominigue, ekonomiju robovlasništva uspjeli su dovesti do savršenstva. Njihove plantaže snabdievale su u to vrieme skoro polovicu francuske vanjske trgovine.
Računa se da je samo u Saint-Dominigue pod strašnim robskim uslovima uginulo više od milijun crnih robova, a više od toga je živjelo u nezamislivoj mizeriji.
U kolonijama Sjeverne Amerike 1775. godine izbija revolucija protiv britanske vlasti. Jedna čitava pukovnija robova i slobodnjaka iz Saint-Dominigue poslana je u pomoć ustanicima. Kad su se ovi ljudi vratili s bojišta oni su u sebi donieli ideju da oni više ne moraju biti robovi pod ničijom dominacijom.
I, u noći 14. kolovoza 1791., za vrieme jake kiše i grmljavine u šumi Bois Caiman održana je ceremonija u kojoj je vudu svećenica Roumaine prerezala vrat crnom prasetu i njegovu krv pomiešala s barutom. Svi nazočni su popili te mješavine i položili zakletvu da će podignuti ustanak i pobiti sve bielce. Osam dana kasnije crnački vođa Toussaint počima ustanak napadima na plantaže šečerne trske, pamuka i kave. Tisuće plantaža su zapaljene i desetci tisuća ljudi je ubijeno.
Ujedinjene Američke Države žele izbaciti Francuze iz Kariba i crnim pobunjenicima šalju oružje i drugu logistiku. Ali i ovaj njihov potez je bio strateški, a ne idealistički, jer kao i Francuzi, bieli Amerikanci nisu crnce smatrali humanim bićima ravnim sebi.
Do 1800te pobunjenici uspjevaju preuzeti kontrolu ne samo nad francuskim dielom otoka, Saint-Dominigue, nego i nad španjolskim dielom pod imenom Santo Domingo, objavljuju nezavisnost i kraj robstva.
Nu već u veljači 1802. Napoleon na Hispanjolu šalje vojsku na čelu s generalom Leclerc-om da je ‘oslobodi’, što je on uskoro uspio, služeći se prevarom.
Po dolazku na otok Leclerc je izjavio da će francuska vlast u buduće biti ‘slobodna, jednaka i bratska za sve’.
Vjerujući u tu prevaru mnogi Toussaintovi ‘generali’ su pribjegli Francuzima, Toussaint je u lipnju te godine bio uhićen i odpremljen u Francusku.
Bez da je uobće bio suđen ovaj crni Spartak, najveći vođa robova u poviesti, odpremljen je u zatrvor visoko u Alpama u klimu kojoj se on nije mogao prilagoditi, a hrana koju je dobivao jednom dnevno bila je tek toliko da ga za neko vrieme održi na životu. Već u rano proljeće iduće godine njegovo malo hladno tielo nađeno je na podu ćelije.
Odmah poslie Toussaintovog poraza Napoleon u čitavom francuskom imperiju obnavlja robovlasništvo, koje je formalno bilo zabranjeno 1794. godine.
Sada svi crni i mulato vojnici i častnici koji su se borili na francuskoj strani ustaju protiv njih. Leclerc je poručio Napoleonu: ‘Ako će robstvo biti ponovno nametnuto ja ću morati povesti rat iztriebljenja crnaca’.
Nu umjesto toga došlo je do nečega čemu se nitko nije nadao. Pojavila se epidemija žute groznice od koje je ubrzo uginula većina francuskih vojnika, uključivši i Leclerca. Ono malo što je ostalo od francuske vojske potukli su 18. studenog 1803. novi crni ustaše koje je vodio ‘general’ Jean-Jacues Dessalines.
Na Novu godinu 1804. Dessalines proglašava nezavisnost i francuskoj koloniji Saint-Dominigue daje novo ime - Haiti (prema nekadašnjem Taino nazivu Ajiti, što znači zemlja briegova).
‘Dao sam francuskim ljudožderima krv za krv i osvetio Ameriku’, izjavio je tada Dessalines.
‘Kako je tako malo mjesto u poviesti dato pobunjenim afričkim robovima koji su do nogu potukli najbolje Napoleonove generale i uzpostavili svoju republiku’, napisao je Fidel Castro dok je bio zatočen na Isla de Pinos.
Nastavak u idućoj emisiji
Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen
Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 28 svibnja 2016.
