Današnji problemi baština su starih zakulisnih igara europskih imperijalista (2. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 05 Veljača 2016 18:02
Vjerujem da će neki ljudi pitati zašto, sada dok se u Hrvatskoj događaju ovako nevjerojatne stvari govorim o stvarima koje s njima nemaju nikakve veze. Zašto govorim i pišem o stoljećima staroj poviesti dok srbski popovi u centru Zagreba pjevaju četničke pjesme, a kada neki Hrvat na to ukaže, na njega se dižu svi jugokomunistički mediji i sav balkanski jugokomunistički ološ u Hrvatskoj, radi tobožnjeg “govora mržnje”.
Dok se zakonom zabranjuju drevni hrvatski pozdravi, hrvatski simboli, hrvatske pjesme i sve što predstavlja Hrvate kao narod, Hrvatska je preplavljena komunističkim i četničkim znakovljem, spomenicima najvećim krvnicima hrvatskoga naroda. Uz jugokomunističku kopilad i predsjednica Hrvatske i neki drugi “desni” političari trabunjaju da je nekakvi “antifašizam” jedno od temeljnih načela današnjeg “hrvatskog” ustava. Za svaku iole zdravu osobu to je isto kao kad bi jedno temeljno načelo izraelskog ustava bio nacizam.
Fašizam nikada nije postojao u hrvatskom narodu. Jedini fašizam koji je ikada postojao u Hrvatskoj bio su onaj koji je 1941. u sebi donieli talijanski fašisti i njihovim napuštanjem Hrvatske 1943., odnieli ga natrag u Italiju.
Stoga jugokomunistički “antifašizam” nije ništa drugo nego, kako nedavno reče ministar Hasanbegović, obična jugokomunistička floskula kojom žele opravdati grozne zločine genocida koje su počinili nad hrvatskim narodom.
Dok u svim drugim državama na svietu izdajnici idu na doživotnu robiju ili, u najviše slučajeva, na električnu stolicu, oni su u Hrvatskoj povlaštena klasa nedodirljivih Crvenih Kmera. Za primjer uzeti ću Roberta Hanssena, agenta FBI-a, koji je 2001. osuđen na doživotnu robiju zato što je ruskim agentima prodavao neke, ne tako važne, dokumente. Spašen je od električne stolice samo zato što je sve priznao i skrušeno se pokajao.
U Hrvatskoj Stipe Mesić, koji je stranim antihrvatskim forumima javno dao tisuće dokumenata o najstrože čuvanim državnim tajnama, ne samo da bere godišnju mirovinu od 300.000 kuna, nego već više od pet godina iz državnog proračuna dobiva godišnji “doprinos” od “samo” 800.000 kuna za njegov “ured bivšeg predsjednika” Komunistički omladinci, neo-orjunaši, kukurikavci i, sada novi, ćuprijaši danas ruše hrvatske ministre kako bi spriečili da se izvrši popis izdajnika.
I dok ta jugokomunistička banda otvoreno prieti “stvaranjem pakla, izlazom na ulice” i usred biela dana i fizički napada hrvatske starce i starice, naši političari pričaju o demokraciji čime jasno dokazuju da uobće ne znaju ni temeljni smisao te rieči.
Zbog toga i niza drugih čuda koja se događaju u Hrvatskoj ja nikako ne mogu razumjeti taj moj ludi narod, koji sve više i više dokazuje da nije kadar, niti spreman, obračunati se svojim izdajnicima i da je politički nezreo i kompletno nesposoban u državi za koju je prolio toliko krvi uzpostaviti ono što se zove disciplinirana demokracija. A druga demokracija i ne postoji, jer bez discipline to je anarhija, kaos i sve drugo samo nije demokracija.
To je razlog da ne vodim nikakv razlog ulaziti u razprave o ovoj cirkusijadi koja se u Hrvatskoj danas odigrava. To ostavljam onima koji je razumiju bolje od mene.
Toliko za uvod.
RUŠENJE OTOMANSKOG CARSTVA
[.....] Kada pišu o drugim državama zapadni povjesničari, posebno oni britanski, vole početi s naglaskom kako je ova ili ona država nastala kao rezultat ratovanja i osvajanja. Nu nikada ne spominju da je na takav, ili još puno gori, način stvaran njihov imperij “u kojem nikada sunce nije zalazilo”.
Izgleda da oni misle da su Britanci u 350 godina trajanja njihovoga imperija bez rata i nasilja uspjeli podjarmiti stotine milijuna ljudi i opljačkati više od polovinu svieta. Tako odprilike počima i sliedeća narativa njihovih povjesničara:
- Otomanski imperij je stvoren ratovanjem, njegove granice zacrtavane su kroz stoljeća sukoba i osvajanja.
Ipak, Otomani ulaze u 1. svj. rat tek u studenom 1914., kada su bili suočeni s istovremenim napadima na sve njihove granice.
S 12.000 km kopnenih i morskih granica njihovo carstvo je izloženo neprijateljskim napadima na mnogim punktovima.
Nu, oni još nisu ni ušli u rat kada su Saveznici; Britanci, Francuzi i Rusi, na raznim punktovima njihovog još dosta širokog carstva, počeli s jakim napadima.
Ratna plovila Entente počela su težkim topništvom tući po njima prije nego su im Otomani navijestili rat. Britanski bojni brodovi 1. studenog 1914. bombardiraju njihove slabo zaštićene postave na Crvenom moru. Dva dana kasnije britanski i francuski brodovi stacionirani izpred ulaza u Dardanele u Egejskom moru, otvaraju na vanjske postave otomanske obrane silovitu topovsku paljbu. U svega 20 minuta paljbe pogođeno je i uništeno glavno spremište streljiva, čijom eksplozijm je uništena tvrđava Sedülbahir i uništeni ili oštećeni svi topovi.
Otomani nisu u stanju odgovoriti na savezničko bombardiranje što Britance i Francuze uvjerava da oni imaju podpunu supremaciju nad otomanskim obalama.
Sile Entente vjeruju da je Turska ona slaba karika u lancu Centralne Alianse, protivnik kojega će se najlakše potući i izbaciti iz rata.
Kako su sukobi na zapadnom i rusko-njemačkom frontu zaglavili, tako da ni jedna strana nije bila u stanju potisnuti drugu s zauzetih pozicija, po njihovom mišljenju jedino će na otomanskom frontu doći do vrlo brze pobjede.
Sile Entente bile su sigurne da će Turci pod udruženim udarom Britanije, Francuske i Rusije vrlo brzo klonuti.
Poslie bombardiranja otomanskih luka na obali Crnoga mora, 29. listopada 1914., Rusija kroz Kavkaz kopnenim snagama napada turske obrambene linije u iztočnoj Anatoliji pod zapovjedništvom Hasan Izet-paše.
Zapovjednik ruske vojske je ruski židov Georgij Bergmann. On sa svojom vojskom 2. studenog ulazi na otomanski teritorij. Za nekoliko sliedećih dana Rusi lako napreduju, jer im Turci uobće ne pružaju nikakva odpora i do 5. studenog ulaze 25 km duboko u turski teritorij.
Radi tako lakog osvajanja ovog otomanskog teritorija Bergmann je bez dozvole glavnog zapovjedništva u St. Petersburgu odlučio prekoračiti određene mu granice i na svoju ruku poći u daljnje osvajanje.
Što on nije znao jest da je tursko Visoko vojno zapovjedništvo pomno pratilo sve pokrete njegove vojske.
Enver-paša, otomanski ministar rata, 4. studenoga 1914. šalje telegram Hasan Izet-paši u Erzurumu da izvrši protunapad na Bergmannove pozicije na rijeci Aras.
Iako zabrinut da je njegova III. Armija brojčano i, u svakom drugom pogledu, slaba za takav podhvat, Izet-paša je znao da se Enverovoj zapovijedi ne smije opirati i on šalje svoje jedinice da se uhvate u koštac s Rusima.
Na večer 6. studenog vojske se sukobljavaju na rijeci Arasu.
Kasne jesenske kiše pretvorile su sve puteve u blatnu kaljužu kroz koju se otomanski vojnici težkom mukom probijaju prema ruskim postavama.
Povrh toga izvrgnuti su intezivnoj topničkoj, strojničkoj i puščanoj paljbi s svih ruskih pozicija.
Uzprkos svemu turska vojska odlučnim odporom uspieva se ukopati i zadržati svoje linije i poslie nekoliko dana ljutih borbi ne samo odbiti sve ruske napade, nego Ruse prisiliti na neuredno povlačenje.
Nu Begmann skuplja svoje razpršene snage i na 11. studenog pokušava novi udar u kojem gubi 40% svoje vojske i prisiljen je na povlačenje na orginalne pozicije koje je zauzeo 5. studenog.
Britansko ratno vieće 2. siječnja 1915. saziva u Londonu sastanak kako bi razmotrilo hitan zahtjev glavnoga zapovjednika ruske vojske za pomoć u borbi protiv Turaka.
Uz premijera Asquita-a i ministre, tu su prvi lord Admiraliteta (the first lord of the Admiralty) Winston Churchill i ministar rata feld-maršal Horatio Kitchener - koji vodi glavnu rieč.
Ovaj Kitchener bio je poznat po zločinima u 2. Boer ratu u Južnoj Africi 1899.-1902. godine. Uporabom britanskog plana “Scorched earth” (spržena zemlja), on je najprije uništio sve boerske posjede (farme); sistematskom destrukcijom usjeva, ubijanjem svih domaćih životinja, paležem svih zgrada, bacanjem otrova u sve bunare, i sipanjem tisuća tona soli po njivama. Sve žene i djecu, njih oko 150.000, strpao u koncentracijske logore gdje su živjeli pod strašnim uvjetima. U tim logorima samo od gladi je umrlo 27.000 osoba, najviše nejake djece.
Ovdje moram napomenuti nešto što mnogi ljudi ni ovdje u Kanadi ne znaju.
Oko 90 km jugozapadno od Toronta nalazi se grad Kitchener.
Grad su početkom 19. stoljeća izgradili njemački doseljenici, većinom Menoniti. Grad, s okolicom, bio je naseljen većinskim njemačkim pučanstvom i 1833 dobio je ime New Berlin (Novi Berlin).
To nikome nije smetalo sve do 1914. godine. Nu s izbijanjem 1. svj. rata u angosaksonskim kolonijama dolazi i do protu-njemačkog sentimenta, ustvari otvorene mržnje na sve Nijemce i grad je 1916. nasilno preimenovan na ime ovog ratnog zločinca.
**************************
Kako su izjavili, glavna tema razprave na ovom sastanku britanskoga ratnog vieća u Londonu bila je situacija s ruskom vojskom u iztočnoj Anatoliji, pošto je njezin vrhovni zapovjednik, veliki vojvoda Nikolaj, preko britanskog veleposlanika u Rusiji, zamolio Britance za pomoć.
Ali to je samo bila još jedna dezinformacija, jer su Rusi u to vrieme, s dvie nove armije, već bili potisli Izet-pašinu vojsku i napredovali prema Erzurumu.
Nu bojeći se da bi Rusi mogli uskoro zauzeti Istanbul i uzpostaviti kontrolu nad Bosporom i Dardanelima, Britanci su trebali barem kakav izgovor za polaz na osvajanje tih vrlo važnih geostratežkih prolaza.
Problem je bio kolike će snage biti potrebne da se tjesnaci i Istanbul na brzinu zauzmu.
Pošto Britanija nije bila u stanju povući ni jednog vojnika sa Zapadnog fronta (u Francuskoj), naduti Kitchener i Churchill su mišljenja da će njihova slavna mornarica, zajedno s francuskom, taj problem same riješiti, jer su, kako su mislili, već prije uništile prve otomanske obrambene postave na ulazu u Dardanele.
BITKA ZA DARDANELE
Tjesnac Dardaneli koji povezuje Egejsko s Mramornim morem dugačak je oko 65 kilometara. Na najužem mjestu širok je samo kilometar i pol.
Na jugoiztočnoj strani je Mala Azija, a na sjeverozapadnoj poluotok Gelibolu (grč. Galipoli) dugačak odprilike koliko i tjesnac.
Kako je Turska početkom rata ušla u savez s Njemačkom, sve stratežke planove obrane izradili su njemački častnici pridodati otomanskim oružanim snagama.
Njihov glavni zapovjednik bio je feld-maršal Otto Liman von Sanders.
Kao vrlo izkusan ratnik von Sanders je koncentrirao sve obrambene utvrde i snage na prvih 20 km tjesnaca - od ulaza iz Egejskog mora do najužeg diela.
Većina topničkih baterija postavljenih uzduž obrambene linije bile su popunjene modernim njemačkim haubicama, po cielom prolazu postavljene su mine i mreže protiv podmornica, a cijeli sktor bio je noću osvietljen reflektorima.
Zapovjednik britanske flote u Sredozemnom moru, admiral Sackville Carden, 5. siječnja odgovara Churchillu i Kitcheneru da neće biti lako svladati otomansku obranu, ali da bi prolazi (Dardaneli i Bospor) mogli biti osvojeni “širim operacijama s velikim brojem brodova”.
Do vremena kad se britansko ratno vieće opet sastalo da pregleda i odobri Cardenov plan Rusi su na kavkaskom frontu već pobjedili Izet-pašine snage i svatko je znao da im nije potrebna britanska “pomoć”.
Ali želja za “veličanstvenom mornaričkom pobjedom” u Dardanelima i okupacijom otomanskog glavnog grada probudila je Kitchenerovu maštu o “britanskoj veličini i nepobjedivosti”.
Koncem siječnja i početkom veljače 1915., Saveznici (Britanija, Francuska i donekle Grčka) okupljaju svoje flote kod otoka Lemnos i nekih manjih otoka izpred ulaza u Dardanele.
Britanski ratni zrakoplovi (u ono doba primitivni i većinom rabljeni za izviđanja) javljaju da Dardanele brani najmanje 40.000 otomanskih vojnika te, da bez obzira na njihovu snagu, same mornaričke snage neće biti u stanju osvojiti prolaze. A, ako i uspiju potisnuti branitelje s njihovih pozicija te pozicije se radi zaštite prolaza mora zaposjesti kopnenim snagama.
Na temelju toga Kitchener koncem veljače naređuje britanskom zapovjedniku u Egiptu da pošalje 36.000 “Anzac” trupa (Australian and New Zealand Army Corps) da podpomognu 10.000 britanskih marinaca.
Francuzi šalju svoju “Corps Expéditionnaire d’Orient” sastavljenu od 18.000 Legije stranaca i kolonijalnih vojnika (alžirskih Arapa).
I ovdje se jasno očituje poznato britansko i francusko “herojstvo” - kad god su osjetili da je protivnik za njih previše opasan i u prve redove slali su strance.
Uz 14 britanskih i 4 francuska bojna broda je i “Queen Elizabeth”, podpuno novi, najveći i najmoderniji “super-dreadnought”’ (masivni oklopni bojni brod). Njegovih 8 težkih topova, kalibra 15 inča (38 cm), u to vrieme su najsnažniji topovi u Mediteranu. Njihove 1.000 kg težke granate imale su domet od 30 kilometara.
Ova udružena anglo-francuska flota za napad na Dardanele brojila je ukupno 89 ratnih brodova; krstarica, razarača, podmornica, minolovaca itd., s ukupno 274 težka topa.
Među ovim brodovima su i dva nova težka ratna broda koje je otomanska vlada 1911. godine naručila i, unapried u cielosti izplatila, u engleskom brodogradilištu Vickers and Armstrong.
Pošto je državna riznica u to vrieme bila skoro prazna vlada se, računajući na otomansko domoljublje obratila narodu za pomoć. Diljem carstva podignuti su štandovi za ubiranje doprinosa.
I, pomoć nije izostala. Svi, bogati i siromašni, davali su svoje dobrovoljne priloge. Čak i školska djeca rado su davala svoj doprinos od 5 pjastri.
Nu kad su brodovi bili gotovi i već su na njima bila imena; “Sultan Osman” i “Resadije” izbio je rat i britanski lordovi su ih jednostvno prisvojili, skinuli turska imena i na njihovo mjesto ofarbali britanska.
Masivni saveznički udar na otomanske postave počima 19. veljače.
Topovi modernih britanskih brodova imaju daleko veći domet i razornu moć od otomanskih. Njihovi i francuski brodovi s udaljenosti od 8 do 12 km nesmiljeno tuku po svim utvrdama na ulazu u Dardanele.
Poslie (kako je izgledalo) broja direktnih pogodaka u braniteljske utvrde, britanski brodovi se primiču obali kako bi se uvjerili da su uništili tursku obranu.
Tek sada tursko topništvo, koje je bilo dobro ukopano, otvara po njima usredotočenu paljbu, britanski i francuski brodovi u neredu bježe na otvoreno more i britansko zapovjedništvo je prisiljeno malo promozgati o drukčijoj strategiji.
Deset dana kasnije Britanci i Francuzi se opet primiču obali i ponovno tuku po turskim utvrdama, Turci uzvraćaju i težko oštećuju veliki britanski ratni brod “Agamemnon”.
Britanci ipak uspievaju uništiti prednje turske pozicije na uzkom pojasu obale na samom rtu Gelibolu-a, ali se još ne usuđuju izkrcati svoje kopnene snage.
Umjesto toga njihovi i francuski minolovci, zaštićeni razaračima i drugim bojnim plovolima ulaze u Dardanele kako bi uništili otomansko topništvo ukopano duž obale.
Nu njihov plan se vrlo brzo izjalovio, jer njemački stručnjaci su Turciima pomogli da svoje teške topove dobro razporede i ukopaju tako da ih se s mora uobće nije moglo vidjeti. Povrh toga agresori su sada suočeni s “mobilnim topništvom” kojim su Turci, po instrukcijama njemačkih častnika, sada počeli tući po njihovim brodovima. Ovi mali, ali vrlo učinkoviti topovi postat će najveća opasnost za savezničku mornaricu.
“Ti odvratni topovi”, izjavio je jedan francuski kapetan, “kad pucaju uobće ne prave dim, vrlo su mali i vrlo pokretni i nitko mi nije kadar savjetovati kako ih ja mogu pronaći”.
Britanci šalju svoje izvidničke zrakoplove, koji lako odkrivaju pozicije ovih pokretnih baterija, ali onda nije bilo radi veza pa prije nego se oni vrate natrag, spuste i brodovima daju njihove lokacije otomanski topnici već bi ih premjestili na druge položaje s kojih bi ponovno otvorili smrtonosnu vatru po njihovim brodovima.
Jedan direkni pogodak ovog topa (haubice) u francusku krstaricu “Améthyst” ubija 20 i ranjava velik broj mornara i težko oštećen brod bježi natrag na otvoreno more. Minolovci nemaju ništa više uspjeha u lociranju mina, nego brodovi u odkrivanju ovih pokretnih baterija.
U mjesec dana sustavnog bombardiranja Saveznici nisu takorekuć imali nikakva uspjeha i njihovi minolovci vratili su se praznih ruku.
U Londonu Winston Churchil je bio sve više nestrpljiv i naređuje admiralu Cardenu da nastavi s napadima, bez obzira na gubitke.
Pod ovim pritiskom Carden 16. ožujka dobiva slom živaca i odpremljen je u bolnicu na Malti. Churchill na njegovo mjesto postavlja njegova zamjenika vice-admirala J. M. de Robeck-a, koji zapovieda da se na 18. ožujka počne s ponovnim probojem u Dardanele.
I, u vedro i mirno jutro 18. ožujka 1915., anglo-francuska flota ulazi u Dardanele i, prema riječima jednog njemačkog častnika, “počima najveća bitka koja se ikada odigrala između ratnih brodova i kopnenog topništva”.
Britanski brodovi na čelu s ogromnim “Queen Elisabeth”, prema izjavi jednog očevidca, “silnom topovskom paljbom tuku po otomanskim utvrdama.
Utvrde odgovaraju u finom stilu, uzprkos svim izgledima da je nemoguće da u njima pod ovakvim uslovima ljudi mogu živjeti a kamoli pružati ovakav odpor.
U mjestima Canakkale i Kilitbahir, u blizini utvrda, gore sve kuće.
Užasna paljba s britanskih brodova traje 90 minuta - ali bez ikakva uspjeha”.
U 12:30 u bitku ulaze 4 francuska broda i pod paljbom svojih topova napreduju prema rtu Kepez. Kad su ušli malo dublje u tjesnac na njih je iz tvrđava s jedne i druge obale otvorena ukrižena vatra.
U roku od sat vremena brodovi “Suffren” i “Bouvet” udareni su s nekoliko direktnih pogodaka i Francuzi se okreću i bježe.
U pokušaju da se povuče iz tjesnaca “Bouvet” se blizu azijske obale odjednom prevrnuo i u roku od dvi minute potonuo. Bio je još jednom pogođen.
Skoro sva posada otišla je s njim na dno mora. Od 724 čovjeka samo se 62 spasilo. “Da živim sto godina”, izjavio je jedan francuski častnik, “nikada neću zaboraviti užas koji sam osjetio kad sam gledao potapanje Bouvet-a”.
Oko 4 sata poslie podne britanski brodovi “Inflexible” i “Irresistible” naletili su na mine i bili težko oštećeni. Njima u pomoć plazi “Ocean”, ali i on udara u minu.
Lanac od 20 mina, koji je bio vrlo pažljivo postavljen, toga dana je težko oštetio ili potopio 4 britanska ratna broda.
Vidjevši kako jedan brod tone a druga tri su težko oštećena, turski topnici osjećaju pobjedu i udvostručavaju paljbu.
Jedna dobro nanišanjena granata pogađa magazin streljiva francuskog broda “Suffren” što izaziva golemu eksploziju i brod je opasno nagnut jedva uspio odšepati na otvoreno more.
Drugi francuski brod “Galois” težko je oštećen i počima se puniti vodom.
Golemi britanski brod “Queen Elizabeth” udaren je s pet direktnih pogodaka.
Odmah, čim je većina posade “Ocean-a” i “Irresistible-a”, koji tonu, prebačena na druge brodove, admiral de Robeck podiže zastavu za hitno povlačenje svih brodova.
Nastavak u idućoj emisiji
Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen
Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 30. siječnja 2016.
