Aveti komunizma - krivotvorina jedne drevne fantazije

Pin It

Rieč komunizam prvi put se pojavljuje sredinom 19. stoljeća u Francuskoj kao ‘communisme’, vjerojatno nastale od starofrancuske riječi ‘commun’ što znači; zajedničko ili svačije, a i ta riječ potječe od latinske riječi ‘communis’. U starom grčkom za tu riječ uobće ne postoji ekvivalentna riječ, pa iako je Platon izmislio, barem onaj u njegovoj “Republici”, zamišljeni koncept komunizma on sigurno nije izmislio riječ komunizam i, kako rekoh, ona nije postojala sve negdje do polovice 19-og stoljeća.

Ali, u Platonovo vrieme u grčkom jeziku postojala je riječ ‘outopos‘ sastavljena od dvije riječi au i topos . Vrlo teško je neke stare, a posebno stare grčke riječi prevoditi na današnje moderne jezike, pa bi doslovno prevedena na hrvatski riječ outopos bi bila - nemjesto, neprostor, bezpuće, ili nešto neostvarivo, nešto što može postojati samo u ljudskoj mašti.

Na temelju tog Platonovog ‘outoposa’ , engleski filozof, katolički svećenik i kasnije mučenik i svetac, sir Thomas More, napisao je u 16. stoljeću knjigu o imaginarnom otoku gdje vlada podpuna savršenost u zakonodavstvu, politici, socijalnoj pravdi, jednakosti svih ljudi itd. Taj svoj otok on je nazvao Utopia. Tako je nastala riječ utopija koja kao i onaj stari grčki outopos označava nešto lijepo zamišljeno, ali neostvarivo.

Kad malko ‘prosijemo’ ono o čemu je Platon govorio u svojoj “Republici”, onda moramo zaključiti da bi na hrvatskom jeziku za tu njegovu teoriju najbolji ekvivalent bio - sanja baba što bi rada. Bilo kako bilo, ni Platon, ni nitko drugi prije i poslije njega svoj ‘komunizam’ uobće nije zamišljao kao nekakvo podpuno bezklasno društvo. Onda, o kakvoj jednakosti su kasnije blebetali povampireni radikali poput Marksa, Lenjina i njhovih sljedbenika Staljina,Tite, Mao Tse-tunga i drugih ?

U Platonovom “sustavu jednakosti” postojala bi i povlaštena klasa koja bi vladala onima ‘nešto manje jednakim’, a kako svojom prisutnošću nebi naškodila tom ‘savršenom društvu’, sva fizički i mentalno deformirana djeca ( i odrasli ) bili bi poslani na neko misteriozno, nepoznato mjesto.

I Aristotel je sanjao o nekoj vrsti bezklasnog društva, ali njegove i Platonove ideje bile su vrlo različite.

Platon je želio ‘kompletni komunizam’; zajedničko vlasništvo svega uključivši i žene i djecu, dok je Aristotel bio podpuno protivan ‘komuniziranju’ žena i djece, a nije se slagao ni s podpunom ‘zajedničkom’ kontrolom nad privatnim vlasništvom.

Nu, to su bila samo suluda maštanja starih grčkih filozofa koji su izgleda imali previše slobodnog vremena, kao i kasnije onaj grčki pop koji je iz dosade krstio jarce.

Ipak, ni u ono vrieme, kad je svaka koza u Grčkoj imala svoje božanstvo, ni Platon, ni Aristotel, ni Pitagora prije njih, koji je isto sanjario o bezklasnom društvu, nisu u tim svojim fantaziranjima propagirali ateizam.

Ta njihova utopijanska teorija ostala je samo to, sve do polovice devetnaestog stoljeća kad su se, dok je Europom harala kolera i druge pošasti, na političkoj sceni pojavili razni kriminalci, lijenčine, drogaši i drugi probisvijeti, predšasnici kasnijih američkih hippija. Bilo ih je svih vrsta i boja, ali među njima najviše se iztakao sin bogatog židovskog idustrijalca u Njemačkoj, drogaški adikt, propali filozof, psihopat i sociopat Karl Marx.

Svi oni koji su pokušavali, i pokušavaju, povezivati teoriju starih grčkih filozofa s marksizmom-boljševizmom moraju najprije znati da Platon, koji je vjerovao da je percepcija ovoga materijalnog svijeta samo iluzorna sjena neke više domene nadnaravnih ideja i tvari, sigurno nije razmišljao na istoj razini s onima koji vjeruju da su postali od majmuna.

Marksizam, Lenjinizam, Staljinizam i Titoizam.

Netko reče da se svi ljudi rađaju jednaki . Svi znamo da to nije istina, jer nikada se ljudi nisu rađali jednaki; ni rastom, ni izgledom, ni bojom, ni intelektom, ni skoro ničim drugim. Onda o kakvoj jednakosti je govorio Marks ?

Kao antisocijalni radikal Marks je mrzio sve ljude i kao takav nikad nije vjerovao u nikakvu jednakost, u nikakvu ravnopravnost među ljudima. Zato, on svoju antisocijalnu kriminalnu teoriju nije mogao temeljiti na ‘face side’ Platonove teorije, pa je morao naći onu drugu, tamnu, stranu. Nu, osim onoga o zajedničkim ženama i uklanjanju sakatih i maloumnih, ni tu nije mogao naći dosta materijala za osnutak najveće i najkrvoločnije terorističke organizacije u povijesti čovječanstva.

Kao lijenčina i parazit ljudskoga društva on je vrlo dobro znao da je za takav podhvat potrebno mobilizirati masu najgorih “misfita”; raznih malverzanta, lijenčina, lopova, ubojica i sveg drugog odpada ljudskoga društva s najnižim intelektom. Najprije je za tu masu sastavljenu od svih komponenata iz taloga ljudskoga društva maorao naći nekakav naziv kojim bi se tobože najbolje prikazao njihov položaj u tadašnjem feudalističko-kapitalističkom sustavu.

Listajući po starim knjigama naišao je na jedan naziv za neimućne i robove iz vremena starog Rimskog carstva.

Naime, negdje 500 godina prije Krista, radi što efikasnijeg ubiranja poreza, rimski car Servius Tulius naredio je da se izvrše neke promjene u konstituciji. U jednoj od tih promjena ( amandmana ) određeno je da se izvrši podpun popis ( cencus ) u kojem će stanovništvo biti podijeljeno u pet grupa, prema vriednosti imetka. Kad je popis izvršen, iza pete grupe ostali su oni koji nisu imali naikakva imetka. Kako je svaki građanin Rimskoga carstva, koje je uvijek s nekim ratovalo, morao davati nekakav doprinos, naređeno je da ovi iz šeste grupe, kad već nemaju nikakva imetka, daju carstvu svoj “proles” - svoj porod ( svoju djecu ) koja će carstvu služiti kao vojnici. Tako je ta šesta grupa dobila ime “proletarii”.

Tako je Marks izmislio svoj “proletarijat, iako nitko od njegovih smrdljivih sljedbenika nije nikad nikome morao davati svoju djecu, to jest ako je nije svojevoljno prodavao.

Ali, i to je bio samo jedan dio temelja Marksovog stila komunizma, jer ni u Platonovoj fantaziji, ni u ovome amandmanu Rimske konstitucije nema ni tračak one primitivne karnalne bestijalnosti i nehumanosti koje je ovaj bijesni čifut propagirao u svojoj “Diktaturi proletarijata”.

Neki tumače da je primitivni čovjek u tkzv. kameno doba živio u “komunama” u kojima su svi bili jednaki. Samo su zaboravili napomenuti da je i u svakoj toj komuni vladao i “called all the shots” onaj najjači s najvećom toljagom kojom bi sve koji mu se nisu pokoravali opalio po glavi.

Kad samo malo pogledamo tu Marksovu “ideologiju” nema sumnje da je on svoj “komunizam” utemeljio baš na na ovom “sustavu jednakosti” iz kamenog doba. Nitko se ne treba tome čuditi, jer uz mentalitet, on je i izgledom podpuno identičan s ljudima iz onoga doba.

Dok je Platon u svojoj fantaziji maštao o “zajedničkom vlasništvu žena”, kriminalno-umobolni Marks je propagirao sustavnu destrukciju svih temeljnih zasada koje je u gene čovjeka Bog ili, za one koji u Njega ne vjeruju, priroda usadila na samom početku njegova stvaranja.

On je u svojoj “nauci” izvršio podpunu subverziju svega što je za sva zdrava ljudska bića eonima bilo normalno i nepovredivo.

Time je u svoj sotonski plan destrukcije ljudskoga društva i svih njegovih svetinja lako privukao najizopačeniji talog iz najnižih slojeva društva.

Mi Hrvati imamo bezbroj primjera o strašnim zločinima raznih Marksovih učenika, Titovih i Staljinovih “antifašista” poput raznih Holjevaca, Krstulovića, Krajačića, Boljkovaca, Manolića i tisuća drugih bratoubojica, ipak izgleda da su i oni malko, ali ne puno, zaostali za nekim od svojih boljševičkih idola i drugova. To je najvjerojatnije zato što se za njihove najgore zločine još ne zna, a oni koji ih znaju ne smiju o njima govoriti u državi kojom vladaju njihovi drugovi, sinovi i unuci.

Zato, evo jednog svjedočanstva Crnogorca Drage Filipova Kešeljevića o jednom od strašnih bolševičkih zločina koji se dogodio u njegovom rodnom mjestu Grahovu, u Crnoj Gori.

Citiram:

“Titovi heroji ubijaju svoje očeve”

Kao učesnik u Drugom svjetskom ratu u našoj zemlji, još se dobro sjećam događaja koji su se dešavali na jednom dijelu Crne Gore, Hercegovine i i jednom dijelu Bosne.

Kada je ubijen plemenski kapetan Petar Kovačević imao sam sedamnaest godina i dvanaest dana. Sjećam se kao da je to bilo danas.

O Pertovom ubistvu piše i njegov sin, general-pukovnik Vojo Kovačević u svojoj knjizi “Pod otvorenim nebom”. U njoj nema ni pet procenata istine.

O ubistvu svojega oca, general, heroj, razbojnik, izrod i kukavica, nije napisao ni jedno slovo istine, a tačno je ono što ću ja ovdje reći.

Bilo je to 1942. godine. U Grahovu je toga dana na proslavu moralo doći svako žensko čeljade od 14 godina pa do najdublje starosti, sve što je moglo da se drži na nogama. Na ovu proslavu je došao i veliki broj ženskog svijeta iz susjednih opština. Naređeno je da se mora sakupiti što više žena, jer te večeri “govoriće baćuška Staljin” specijalno za žene i da je njegova želja da se što više njih tu sakupi.

Većina žena je tada prvi put čula za “baćuške” i vjerovalo se da će on tu zaista biti.

Program su pripremili sinovi Petra Kovačevića, Pavle i Stanko u zajednici sa advokatom Borom Prodanovićem i njegovom drugaricom Rankom Stefanović.

Glavna tema organizatora ove proslave bila je “borba protiv pete kolone”. A u petu kolonu je spadala svaka osoba koja nije odobravala niti izvršavala zločine i naređenja Milovana Đilasa, Moše Pijade i njihovog šefa, austrijskog kaplara Jože Broza.

Kada je bilo oko deset sati uveče i kada je stiglo sve što je moglo i moralo da dođe, na binu se popeo Petrov sin Pavle, i u ime “majke Rusije” i “oca radničke klase druga baćuške Staljina” pozvao je prisutne sa: “Smrt fašizmu i petoj koloni”.

Penzioneri kao neprijatelji radničke klase.

Pavle je počeo svoj govor riječima: “Moja dužnost, kao glavnog sekretara Sreskog komiteta, je da vas upoznam sa ciljem naše borbe koju vodimo protiv neprijatelja radničke klase i koju ćemo, uz pomoć majke Rusije i njenog genijalnog vođe druga Staljina osloboditi radničku klasu od raznih derikoža i svih koji su živjeli na grbači seljaka i radnika”.

Pavle je na prvom mjestu objavio rat žandarmima, jer je imao dosta muke s njima radi nereda koje je pravio u predratnoj Jugoslaviji.

Pored žandarma, napadao je i klevetao svakoga ko se nije slagao sa njihovim izdajničkim radom. Govor je nastavio riječima “ da treba pobiti sve osobe koje su primale penziju i živjele na račun radničke klase i siromašnih seljaka”. Na njegovu nesreću zaboravio je da je njegov otac Petar, kao plemenski kapetan, primao dobru penziju sa kojom je i njega hranio, jer Pavle nikada ništa nije radio. ( Bolovao je od ‘morbus montenegris’ ( crnogorske bolesti. op.a. ).

Na toj proslavi nalazila se i žena pokojnog Peka Rajkovića, Zorka.

Njenog muža Peka su ranije ubili komunisti kao petokolonaša koji je primao penziju, pošteno zarađenu, služeći svom rodu i braneći njegovu slobodu od mnogih srpskih neprijatelja. Petar Kovačević i Peko Rajković su prve komšije, svega sto metara između njihovih kuća.

Kada je ova junak-žena čula sa kakvom borbom ovaj razbojnik hoće da donese slobodu i blagostanje srpskom rodu, ustala je i rekla; “Pavle, treba najprije da ubiješ svoga oca, jer je on kao oficir primao mnogo veću penziju od drugih”.

Kad su narod i ubica čuli što mu junak-žena reče,ni sekunde nije razmišljao, već je odmah poslao patrolu da dovedu njegova oca Petra, čija je kuća bila udaljena svega petsto metara od mjesta gdje je bilo veselje i gdje su žene čekale pozdrav od “baćuške Staljina”.

Pavle sa svoja dva suradnika iz Sreskog komiteta, Savom Vujačićem i Svetom Bulajićem, pošao je iza patrole koja je otišla da dovede Petra. Pavle i njegovi saradnici su poveli nešto mlađeg Novicu Miloševa Dakovića kojega su bili osudili na smrt kao petokolonaša, jer je bio dobar, pošten i valjan domaćin, pa ga je trebalo ubiti i poslije opljačkati, ili kako to komunisti kažu, konfiskovati njegovu imovinu.

Pavle sa starim Novicom i svojim pomoćnicima sačekao je patrolu koju je poslao da dovedu starog i bolesnog Petra, na pola puta, na samom mostu pred kućom prote Krsta Kešeljevića.

Pored puta udaljena svega pedeset metara, bila je osnovna škola i mala bašta.

Kada je patrola sa Petrom stigla do tog mjesta, Pavle je naredio da uđu u baštu.

Petar i Novica nijesu htjeli da to urade. Pavle je izvadio revolver i ubio svog oca osamdeset godina starog Petra a zatim i Novicu.

Pavle je svog mrtvog oca uhvatio za nogu i odvukao u školsku baštu, a njegovi pomoćnici su odvukli Novicu, takođe u baštu, da ih neko, ko bude morao sjutradan zakopa.

Kroz pola sata se Pavle, sudija i ubica svoga oca, vratio na veseli sastanak i ženama saopštio da je pravda zadovoljena i da je svojom rukom ubio Petra i Novicu.

Pavle je bio dobro raspoložen , pa da bi veselje bilo još bolje, kao u šali je rekao ženama da je njegov otac izbacio jezik na stranu, a da je to dobar znak, da će biti još nekih koji će proći kao Petar i Novica.

Dobri domaćini u Crnoj Gori, tu priču o “jeziku izbačenom na stranu” govorili su kad su o jeseni klali svinje i drugu stoku za prehranu svojih porodica zimi.

Kada svinja izbaci jezik na jednu stranu vilice, po starom vjerovanju, to je znak da će se još svinja klati.”

Eto, iako je ovaj svjedok bio crnogorski posrbica, dokazano je da je ovo njegovo svjedočanstvo podpuno istinito. Ovo je samo jedan od tisuća i tisuća dokaza da su Marksovi učenici Tito i Staljin i njihovi “heroji” bili sto puta gori od Musolinija i negovih fašista, Hitlera i njegovih nacista, pa čak i od četnika Pavla Đurišića u kojima je možda ovaj crnogorski posrbica bio. Ovaj “Đurišlija” vjerojatno je preživio za to što je na vrieme pobjegao pa generali Metikoš i Luburić nisu i s njime, kao s njegovim “komandantom Crne Gore i Sandžaka” i ostalim “Đurišlijama”, nađubrili Lijevče Polje.

Za Dom Spremni !

Ja sam, Zvonimir Došen.

Hrv. Inf. Radio Program u Torontu, 25. studenog 2012.