Pouke iz poviesti (2. dio)

Detalji

Objavljeno: Petak, 04 Prosinac 2015 18:02

fShare

Tweet

A generation which ignores history has no past and no future. — Pkoljenje koje ignorira poviest nema ni prošlosti ni budućnosti. (Robert Heinlein, The Notebooks of Lazarus Long)

[....] Auto je odjurio preko Miljacke prema Konaku. Sofija se počela njihati i ubrzo je pala na stranu i licem se oslonila na muževa koljena.

General Potiorek je najprije mislio da se onesviestila od šoka, ali kad je vidio da nadvojvodi iz usta teče krv, shvatio je da se događa nešto puno gore.

Još stojeći na “papuči” na vanjskoj strani auta pukovnik Harrach uspio je uhvatiti nadvojvodu za ovratnik i držati ga uzpravno.

U tom momentu čuo je kako Franc Ferdinand ranjenoj supruzi tihim glasom govori riječi koje će postati famozne diljem ciele monarhije: “Sofi, Sofi, nemoj umrieti, ostani na životu za našu djecu!”

Kada ga je Harrach upitao je li osjeća bol, nadvojvoda je nekoliko puta šapnuo “Nije to ništa!” i onda se onesviestio.

Na mjestu atentata svietina je navalila na Gavrila Principa i, dok ga je u namjeri da izvrši samoubojstvo podizao prema svojoj sliepoočici, netko mu je revolver izbio iz ruke. Isto se dogodilo i s paketićem cianida koji je pokušao sasuti u usta.

Narod je svom žestinom navalio na mizernog terorista. Bačen na zemlju i razjarena moba naroda počela ga je udarati nogama, štapima i svime što joj je bilo pri ruci i u nekoliko minuta bio bi linčevan na licu mjesta da ga policija nije uspjela izvući.

Sofija je bila mrtva prije nego su automobili stigli do Konaka, a Franc Ferdinand je bio u komatozan. Sofia i Ferdinand odmah su uneseni u palaču i položeni na krevete.

Njegov sluga, grof Morsey, koji je trčao sve od mjesta zločina, odmah je razrezao nadvojvodin ovratnik kako bi mu olakšao disanje. Čim je ovratnik popustio, krv je šiknula po rukavima njegove odore.

Klečeći uz krevet, Morsey je upitao Ferdinanda ima li kakvu poruku za svoju djecu, ali odgovora nije bilo, nadvojvodine usne su već bile ukočene.

Bilo je tek nešto poslie 11 sati ujutro i kako se žalostna vijest iz palače počela širiti zvona su počela zvoniti na svim crkvama Sarajeva, a ubrzo i diljem ciele monarhije.

Podmuklo ubojstvo u Sarajevu, kao i umorstvo američkog predsjednika John-a F. Kennedy-a 49 godina kasnije, kao užareno svietlo uhvatilo je ljude u taj trenutak i zauvijek se upisalo u njihovu memoriju.

Dramatist Arthur Schnitzler, koji je četiri tjedna prije sanjao da su ga Jezuiti podplatili da ubije nadvojvodu, skoro je pao u nesviest kad saznao je za atentat.

Ministar financija Leon Bilinski osjećao je nerazjašnjiv živčani šok prije nego je čuo za tragediju.

Ujutro 28. lipnja on je sjedio u svojoj kući u Beču i čitao novine “Neue Freie Presse”. Pred kućom je već bila kočija kojom je trebao poći na nedjeljnu misu koja se služila u 11 sati.

Njegov pogled slučajno je pao na članak o nadvojdinom posjetu Bosni.

“Do dan danas”, godinama kasnije izjavio je Bilinski, “ja se u podpunosti sjećam osjećaja prave fizičke boli koju sam osjetio dok sam čitao detalje o njegovome putu u Sarajevo, a da nisam bio sviestan nikakvoga racionalnog uzroka za tu bol.

Nekoliko minuta kasnije zazvonio je moj telefon i tako sam saznao za tragediju koja se dogodila”.

Vijest je bila toliko užasna, izjavio je ruski ambasador u Beču, da su u nju na početku mnogi odbijali vjerovati. Tek na večer kada su posebna izdanja novina ponovno objavila vijest o zločinu i prve crne zastave izvješene po zgradama, narodu je bilo jasno da se zločin uistinu dogodio.

Kobna vijest iz Sarajeva godinama će odjekivati diljem one sada nestale Europe kakva je prije njega bila.

Francuska, engleska i ruska propagandna glasila natjecala su se koje će od njih nadvojvodu bolje prikazati kao; arogantnu, nekarizmatičnu, razdražljivu i nepopularnu osobu, “koju nitko nije volio te kako radi njegove smrti u monarhiji nije bilo nikakve kolektivne žalosti”.

Neki očito nastrani povjesničari i danas tu i tamo tvrde da radi te njegove “nepopularnosti” njegovo umorstvo nije samo u sebi bilo okidač koji je prouzročio 1. svj. rat.

Ali svatko iole pametan zna da su takve tvrdnje najobičnije obmane.

Prvo, bez obzira na to je li on bio popularan ili nije, nepobitna je činjenica, koju potvrđuju mnogi povjesničari, da je on kao niti jedan priestolonasliednik prije njega bio vrlo revan i uporan na reformiranju dualne monarhije u trilateralnu, u kojoj će Hrvatska biti priznata kao treći partner. Austrijski ambasador u Istanbulu rekao je tamošnjem srbijanskom poslaniku da je Franc Ferdinand bio čovjek riedkog dinamizma i jake volje, čovjek koji je bio do skrajnosti posvećen državnim poslovima i da bi da je ostao na životu imao veliki utjecaj na svietsku politiku.

“On je bio čovjek koji je oko sebe okupio one koji su razumjeli da jedino kompletna promjena smjera u sferi unutarnjeg uređenja monarhije može zajamčiti njezin daljnji obstanak”.

To je bio glavni razlog za njegovo ubojstvo. Trebalo je, pod svaku cienu, spriečiti da Hrvatska, u koju bi konačno bile uključene njezine stare poviesne etničke zemlje Bosna i Hercegovina, postane treći ‘equal partner’ u monarhiji.

Bez obzira na njihovo glumenje iznenađenja i zaprepaštenosti, u urotu su bez ikakve sumnje bile upletene Francuska, Engleska i Rusija, čiji glavni cilj je bio rušenje ove multinacionalne monarhije.

IZTRAGA

Iztraga zločina počela je odmah poslie ubojstva. U roku od nekoliko sati Gavrilo Princip, premlaćen prilikom linča jedva je mogao progovoriti kad je suočen s austrijskim iztražnim sudcem u Sarajevu, Leom Pfefferom.

“Mladi ubojica”, Pfeffer je kasnije izjavio, “bio je vrlo sitan, jako mršav, blied i nekako žut. Težko je bilo zamisliti da je ovako mizeran stvor mogao izvršiti ovako strašan zločin”.

Princip i Čabrinović najprije su pokušali lažnim izjavama spriečiti iztražne organe u rekonstruiranju pozadine zločina, stalno ponavljajući; da nisu znali jedan za drugoga, da su djelovali podpuno sami, da ih nitko nije na to nagovorio, niti je bio upleten. itd.

Ali, već idući dan, ujutro, 29. lipnja, Čabrinović iznenada mienja svoju priču i priznaje da su on i Princip ortaci i da su trenirani u Beogradu gdje su dobili oružje od “srbskih partizana (četnika) koji su se borili u balkanskim ratovima”.

Pritisnut da imenuje te “partizane”, Čabrinović je imenovao nekog radnika na željeznici Milana Ciganovića, koji je ustvari bio najniža karika u Apisovom komandnom lancu. Kada je princip isto jutro suočen s ovim detaljima i on je priznao da su njih dvojica ortaci.

Pfeffer nije bio previše agresivan izpitivač, a ni austrijske vlasti, kao ni ove današnje europske, nisu rabile fizička zastrašivanja, a kamoli torture, pa je izgledalo da je iztraga zaglavila i da neće polučiti nikakve rezultate. Što je iztragu iznenada gurnulo napried nije bilo Čabrinovićevo i Principovo “svjedočenje”, nego sve šira mreža rutinskih policijskih hapšenja sumnjivih osoba.

Među onima koji su pali u ovu policijsku mrežu bio je i Danilo Ilić. Policija protiv njega uobće nije imala nikakvih dokaza, jedino je znala da je prijatelj Principa i da pripada pro-srbskoj organizaciji u Bosni.

Ilić, s druge strane, nije znao koliko policija zna i vjerojatno je posumnjao da su ga Čabrinović i Princip odali. Kad ga je, u sriedu 1. srpnja, policija privela pred sudca Pfeffera Ilić je u panici ponudio da će odkriti sve što zna, ako mu Pfeffer garantira da neće biti osuđen na smrt.

Pfeffer mu je odgovorio da on ne može davati nikakva obvezujuća jamstva, ali da u austrijskim zakonima postoji odredba kojom se ublažava kazna onima koji dragovoljno pomažu državnim vlastima u iztrazi zločina.

To je za Ilića bilo dosta. Njegov izkaz podpuno je razbio Čabrinovićevu i Principovu priču i usmjerio iztragu na drugi pravac.

“Čabrinović i Princip nisu dielovali sami”, izjavio je Ilić. Njih dva su dio grupe od sedam terorista, od kojih su trojica iz Beograda, a on (Ilić) je uveo drugu trojicu.

Ilić je imenovao sve članove grupe i ponudio mišljenje gdje bi se mogli skrivati.

Elektrificiran s ovim odkrićima, Pfeffer je odjurio na telefon i izdao naredbu za uhićenje svih imenovanih.

Prvi koji je pao policiji u ruke bio je Trifko Grabež, treći član beogradske skupine.

Odmah čim je čuo pucnjeve u Franz Josef ulici on se udaljio i otišao u kuću svoga ujaka gdje je sakrio revolver i bombu. Odatle je otišao u kuću drugoga ujaka, koji je bio zastupnik u bosanskom saboru. Tu je večerao i prespavao, a ujutro je sjeo na vlak i otišao na Pale, gdje je rođen. S Pala je pokušao pobjeći u Srbiju, ali je bio uhićen na samoj granici.

U roku od 9 dana poslie zločina Čubrilović i Popović također su pronađeni i uhićeni.

Jedino je Mehmedbašić izmakao. On je već bio pobjegao u Crnu Goru.

Ali i bez Mehmedbašića policija je, s Ilićevom pomoći, imala dosta informacija za daljnja uhićenja. Ilićevom izpovieđu inkriminirana je gomila drugih ortaka među kojima su bili; učitelji, krijumčari i razni obični seljaci koji su teroristima pomagali na putu u izvršenje zločina, hraneći ih, dajući im konačište, i krijući i prenoseći njihovo oružje.

Rekonstrukcija izravnih veza sa Srbijom išla je malo teže. Sve oružje bilo je izrađeno u Srbiji; revolveri su izrađeni pod srbijanskom licencom u Kragujevcu, a bombe također bile “kragujevke”.

U iztrazi Čabrinović je izjavio da je Milan Ciganović bio osoba koja im je nabavila oružje, ali Ciganović je bio najniži član srbijanske terorističke organizacije “Crna ruka”. Ako je, kako je zaključio talijanski povjesničar Albertini, Ciganović radio za Nikolu Pašića kao njegov špijun u toj organizaciji onda je ta njegova služba bila neformalna i izmakla bi i najtemeljitiju iztragu.

Nu situacija je bila drukčija za majora Voju Tankosića, iztaknutog člana četničke organizacije i osobnog pomoćnika Dragana Dimitrijevića “Apisa”, koji je u to vrieme bio šef srbijanske vojne obavještajne službe.

Ilić je prilikom izpitivanja naveo njegovo ime i izjavio da ne samo da je Tankosić teroristima pribavio oružje, nego ih je sam on u Beogradu trenirao u gađanju iz revolvera i izdao im upute kako trebaju izvršiti samoubojstvo rađe nego da budu živi uhićeni.

Grabež, Princip i Čabrinović sliedili su strategiju namjerne smućenosti kako bi iztragu što efikasnije odveli na krivi put. Sva tri su muke mučili kako bi ograničili štetu nanesenu Ilićevim odkrićima i, koliko je god moguće, spriečiti krivnju srbijanskih službenih krugova u Beogradu.

Ni jedan nije spominjao Crnu ruku, umjesto toga oni su tu i tamo natucali o nekakvim vezama između Ciganovića i Narodne odbrane. Nu to je bila očita podvala kako bi se iztragu skrenulo s pravoga puta.

A i mlitavi način Pfefferovog postupanja davao je uhićenim teroristima na pretek vremena da usklade svoje izjave i tako osiguraju da se što sporije dođe do podpunije slike o organizaciji zločina.

Sve to ipak nije moglo prikriti umješanost i odgovornost srbijanskih vlasti u ovaj teroristički zločin.

Odmah poslie ubojstva guverner Potiorek je bečkoj Porti poslao telegram u kojem navodi suodgovornost Srbije. “Čabrinović je”, kaže Potiorek, “bio član Srbske socijalističke grupe kojom zapovieda Beograd, a Princip je bio student Srbsko-pravoslavne škole u Beogradu”.

Policija je u kući Principovog starijeg brata u Hadžićima našla “cielu knjižnicu velikostbskih revolucionarnih publikacija tiskanih u Beogradu.

Kodirani telegram iz austijske ambasade u Beogradu javlja da je Čabrinović sve do dva tjedna prije atentata bio zaposlen u glavnoj tiskari u Beogradu.

U drugom, obširnijem izviešću od 29. lipnja, austrijski ambasador javlja da su teroristi u Beogradu završili “političke nauke” pomoću kojih su ubojstva povezali s “njegovanjem srpske narodne memorije”.

“Od naročitoga značaja bilo je slavljenje izmišljenog srrednjevjekovnog ubojice Miloša Obilića, koji je slavljen kao najveći heroj srbstva gdje god Srbi žive”.

U telegramu se također kaže: “Ja još ne mogu sa sigurnošću reći da su srbijanske vlasti direktno odgovorne za obojstva, ali su sigurno indirektno odgovorne i kolovođe se nalaze ne samo među neobrazovanim masama, nego i u odjelu za propagandu srbijanskog ministarstva vanjskih poslova, među srbijanskim akademicima i urednicima novina, koji već godinama siju mržnju, a sada su evo poželi ubojstvo.”

SRBIJANSKE LAŽI I OBSTRUKCIJE

Srbijanske su vlasti glumile da se drže očekivane učtivosti, ali od samoga početka, kako austrijski promatrači tako i svi drugi, mogli su vidjeti široki nesklad između glumenja službene sućuti i veselja svih Srba.

Austrijski konzul javlja dan poslie ubojstva kako je golema rulja za vrieme proslave na Kosovu Polju ubojstvo u Sarajevu pozdravila “s takvom uznesenosti koja se jedino može nazvati bestijalnom”.

Dok srbijanski vlastodržci glume sućut po svim kavanama Srbije velika su slavlja i pijanke. Dan poslie ubojstva, 29. lipnja, po Beogradu i diljem Srbije diele se milijuni letaka o “istrebljenju Srba u Bosni i Hercegovini”, koje vrše “unajmljene antisrpske mase”...

Idući dan srbijanski službeni medij “Politika” okrivljuje Austrijance da su sami krivi za zločin u Sarajevu i obtužuje vlasti u Beču da “manipuliraju situacijom i propagiraju laži o umješanosti Srbije”.

Druge novine hvale ubojice kao “dobre i časne omladince”.

SRBI SE SAMI OBTUŽUJU SVOJIM GLUPOSTIMA I LAŽIMA

Pod naslovom “Zanemareno Upozorenje” beogradska “Štampa” piše da je Jovan Jovanović, srbijanski ambasador u Beču, unapried obaviestio austrougarskoga ministra vanjskih poslova grofa Leopolda von Berchtolda, o planiranju atentata, za što mu je ministar “bio vrlo zahvalan te da je tu vijest odmah prenio caru”.

Ako je itko do tada nije bio siguran u umješanost Srbije u zločin, ova preglupa laž srbijanske “diplomacije” uklonila je svaku sumnju da su srbijanske vlasti u najmanju ruku znale za njegove pripreme.

Poslie ove glupe samoobtužujuće izmišljotine srbijanski vlastodržci više nisu imali nikakav uvjerljiv izgovor pa su se počeli izgovarati kako oni ne mogu obustaviti veselja i proslave po kavanama Srbije, niti su u stanju kontrolirati ponašanje mase razdraganih Srba na Kosovu.

Dan poslie ubojstva srbijanski ambasador u St. Petersburgu, Miroslav Spajlaković , daje interview ruskim novinama u kojem pokušava opravdati srbijansku agitaciju u Bosni protiv Austrougarske i osuđuje austrijske mjere protiv srbskih iredentističkih grupacija.

“Već godinama”, kaže Spajlaković za ‘Večernjeje Vremja’, “političko vodstvo u Beču fabricira anti-austrijske organizacije, uključivši i tzv. Crnu ruku, koja je izmišljotina. U Srbiji ne postoje nikakve tajne ili revolucionarne organizacije”.

Sliedeći dan u interviewu novinama ‘Novoje Vremja’ Spalajković nieče da su ubojice dobili oružje u Beogradu i (zamislite) okrivljuje jezuite da šire svađu između Hrvata i Srba u Bosni i prieti da bi “uhićenja iztaknutih Srba u Bosni mogla provocirati Srbiju da vojnom silom udari na Austro-ugarsku monarhiju”.

To je slično onome kada bi recimo danas Nikaragva ili neka druga srednjeameričkia banana državica prietila Americi.

Nu, kao i ništa drugo, Srbi nisu ništa naučili iz one stare latinske izreke - cave quid optes (budi oprezan u svojim željama).

Spajlaković je već dugo bio poznat po njegovim mržnjom nabijenim odnosima s austrijskim diplomatima i po njegovim suludim izpadima.

Čak ga je i ruski ministar vanjskih poslova, Sergej Sazonov, opisao kao neuravnoteženog idiota.

Spalajkovićeve harange pomogle su u daljnjem trovanju ionako vrlo napete atmosfere poslie ovoga zločina.

I Nikola Pašić je sa svojim velikosrbskim bravadom također mutio vodu.

Dan poslie ubojstva, u njegovome govoru u hotelu Nova Srbija, u prisutnosti nekoliko njegovih ministara, 22 zastupnika u Škupštini, izaslanstvom “Srba” iz Hrvatske, Pašić upozorava da “ako Austrijanci pokušaju politički eksploatirati ovaj ‘žalosni slučaj’ protiv Srbije, Srbi neće oklevati da se brane i da izvrše svoju dužnost”.

U okružnici svim srbijanskim poslanstvima, 1. srpnja, Pašić rabi sličnu retoriku i nabraja “istinska i naporna nastojanja srbijanske vlade s opakim i zločinačkim manipuliranjima Bečke štampe”.

“Srbija i njezina predstavništva, kaže dalje Pašić, moraju se odupirati pokušajima Beča da zavodi mišljenje Evrope”.

Pašićevi dodiri s austrijskim diplomatima nikada nisu bili iskreni, a pogotovo u danima poslie zločina u Sarajevu.

Naprimjer, za vrieme mise zadušnice u Beogradu za žrtve zločina Pašić “uvjerava” austrijskog veleposlanika Rittera von Storcka da će njegova vlada ubojstvo tretirati - “kao da je učinjeno nad jednim od naših vladara”.

Ove Pašićeve rieči duboko su uvriedile von Storcka jer, kako je malo kasnije izjavio, - “u zemlji s još vibrirajućom nedavnom prošlošću regicida nad svojim jedinim legitimnim vladarom, ove Pašićeve rieči bile su ne samo neukusne, nego i sablasne”.

Za vrieme sastanka na 30, lipnja, von Storck je upitao glavnoga tajnika srbijnakoga ministarstva vanjskih poslova Slavka Grujića, što je srbijanska policija poduzela na iztrazi konaca konspiracije koji, kao što je dobro poznato, vode u srbijanski teritorij.

Grujić mu je naprasito odvratio da njegova policija uobće nije poduzela ništa i “da li austrijska vlada želi zamoliti Srbiju za takvu istragu?”.

Na ovaj bezobrazluk nekulturnog Srbina von Storck je ljutit planuo: “Zar u ovom slučaju nije elementarna dužnost srbijanske policije činiti sve da se pronađu glavni krivci za ovaj gnusni zločin, bez obzira traži li to Austrija ili ne?”.

Nu kako bi se pred svietom pokazali da oni ipak sve čine da se pronađu “nepostojeće veze Srbije s ubojstvom u Sarajevu”, Grujić “savjetuje” ministru unutrašnjih poslova Stojanu Protiću da “počne s istragom” , a Protić tobože naređuje šefu beogradske žandarmerije Vasiliju Lazareviću “da pogleda u navodne veze između ubojica s Beogradom”.

Tjedan dana kasnije Lazarević je “završio istragu” i veselo izjavio da atentat u Sarajevu nema ama nikakve veze s glavnim gradom Srbije i da “nitko s prezimenom Ciganović nikada nije postojao u Beogradu”.

Kad je već rieč o Stojanu Protiću, to je isti onaj Protić koji će 1918. dr. Anti Trumbiću predložiti “riešenje problema s bosnsko-hercegovačkim muslimanima” : “Ma pustite vi bre muslimane nama Srbima, mi ćemo im dati 24, pa možda i 48 časova da se vrate na veru pradedovsku. One koji to ne budu hteli mi ćemo da posečemo!”

Kad mu je Trumbić na to rekao, “Gospodine Protiću vi se šalite”, Protić je odgovorio: “Ništa se ja bre ne šalim, mi smo to dvanaeste i trinaeste učinili u Srbiji, pa zašto ne bi mogli i u Bosni?”)

Nastavak u idućoj emisiji

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 28. studenog 2015.