Strahote zabluda (1. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 30 Srpanj 2016 17:05
“Morate razumjeti, vodeći bolljševici koji su zauzeli Rusiju nisu bili Rusi. Oni su mrzili Ruse. Oni su mrzili kršćane. Gonjeni etničkom mržnjom oni su mučili i poklali milijune Rusa bez imalo ljudske grižnje savjesti. Ne može se pretjerati, boljševizam je počinio najveći pokolj svih vremena. Činjenica da je većina svieta nesviesna i nezainteresirana za ovaj golemi zločin dokaz je da su svietski mediji u rukama počinitelja”. Aleksandr Solženjicin.
Jedan od povoda za koje zionisti-boljševici i njihovi ortaci “antifašisti” toliko mrze dra Antu Pavelića je zacielo i njegova studija u knjizi “Strahote Zabluda”, koju je napisao 1937. godine, dok je radi Marseljskog atentata, bio u zatvoru u Italiji. Ova njegova studija lako se može nazvati proročanstvom, jer je on u njoj na temelju onoga što se poslie 1917. događalo u Rusiji točno opisao ono što će se kao posliedica jedne krvave sotonske ideologije u svietu dogoditi ne samo osam godina kasnije, nego ono što će se dogoditi 1989., a i ono što se, makar u nešto drukčijem obliku, događa danas.
“[...] Komunizam je iz carstva misli, zasada i znanstveno-književnih proučavanja prešao u pojas stvarnosti i to kroz pokusnu spravu (retortu) moskovskih boljševika. Tu se on sada bori s valovima života i zakonima uztrajnosti, koji vladaju kako u prirodi tako i u životu ljudi i naroda.
Što više, tu on izkušava svoju snagu za ostvarenje svoga univerzalizma što leži u njegovoj naravi, bez koje težnje nebi imao ni pred samim sobom nikakva prava za obstanak, pa i samo na čas, uobće ni u samoj Rusiji.
Nije stoga danas više predmet razprave sam komunizam kao takav, nego onaj i onakav kakvog su boljševici (velikom većinom Židovi nap.a.) u život priveli na jednom ogromnom području, području velikog ruskog naroda, te velikog broja manjih naroda što na njemu živu.
Pitanje je sada hoće li se taj i takav komunizam tu održati, te hoće li, što više, postići svoju univerzalnost (obćenitost), to jest, hoće li se iz Rusije proširiti i na ostali sviet. Nu najvažnije je pitanje hoće li on narodu, koji je danas predmetom njegovih pokušaja (eksperimentacija) donieti ono što su njegovi proroci nagovieštali i njegovi apostoli obećavali: sreću i zadovoljstvo, te podpuno blagostanje.
Ili, nije li možda komunizam bez ikakva ploda i koristi po ruski narod uništio i ono što ga je tko u staroj Rusiji nazrievao?
Ne prieti li on uništenjem svih stvarnih i ćudorednih dobara što ih je čovječanstvo do sada stvorilo i podiglo, i to tek radi pokušaja ostvarenja jedne zacielo neostvarive ideje?
[.....] Moderni komunizam što ga je učinila boljševička tako zvana Oktobarska Revolucija državnim sustavom u Rusiji potječe iz Njemačke nu ne od Niemca, nego od njemačkog Židova Marxa.
Razredna (klasna) borba i njezina zadaća sadržaj su “Manifesta” što ga je Karlo Marx izdao godine 1847.
U djelu pak “Kapital” znanstveno je obrađen socijalizam, a u tom djelu postavljena načela i izraženi nazori sačinjavaju temelj i sadržaj čitave komunističke nauke (doktrine) i prakse.
Boljševici su te zasade i načela proglasili vrhovnim zakonom, po kome se ima urediti cieli sviet, naravno, ukoliko to ne bude išlo po dobru, a to silom, te sve što čine pokrivaju dobrom što bi čovječanstvu imalo donieti podpuno ostvarenje tih misli i načela.
Prvi put je u poviesti došlo do ozbiljne primjene komunizma u Sovjetskoj Rusiji, dakle i ako ne na dalekom, a to ipak za svako zapadnjačko oko, na Iztoku.
Da li slučaj leži u naravi stvari da je Zapad odbijao i da trajno najozbiljnije odbija privedenje u život nauke koja u sebi nosi sve znakove pogibelji, što više propasti po svaki napredak, pa i po sam obstanak ljudskog družtva, a da joj je Iztok skloniji , te da je čak do njezina djelotvornog (praktičnog) uvedenja u život ozbiljno došlo u jednoj državi što leži na Iztoku i u jednom iztočnjačkom narodu?
Zar nije Iztok od uviek bio razsadište nastranih (bizarnih) i eksotičnih sanjarskih fantastičnih obećanih zemalja, rieka života, fenix-ptica i nirvana, klasičnih i hiperboličnih prizora, proroka i Mesija?
Ne pada li u oči da u Njemačkoj, u zemlji uljudbe (civilizacije) i prosvjete (kulture), u zemlji rase zdrava razuma, zdrava tiela i bodra duha, temelje današnjeg komunizma, njegovu sadržinu, pa i oblik, daje Marx, semita iztočnjak?
Nije li možda klica te iztočnjačke, u najmanju ruku sumnjive biljke, bila nošena kroz dugi niz pokoljenja od jedne iztočnjačke nametljive rase da jedan njezin daleki potomak pokuša presaditi u tuđi vrt, noseći ujedno sa sobom i mržnju svoje rase proti ostalima među kojima je prisiljena živjeti?
(Je li potrebno nagađati o tome tko vlada današnjom Njemačkom? nap.a.)
U toj predpostavki komunistička bi zaraza sačinjavala sudbonosnu osvetu - poviestnu nemezu - prema prorocima “izabranog naroda”, da vlada nad svim ostalima, prisiljen međutim kroz stoljeća osjetiti neistinost tog proročanstva.
Univerzalna komunistička država ne bi prema tome bila ništa drugo nego oblik pod kojim bi se imalo ostvariti to proročanstvo.
Zar nije velika većina intelektualaca, sliedbenika Marxa, iz iste te rase?
Da njoj pripada velika većina stvaratelja i gospodara boljševičke Rusije, to je činjenica obćenito poznata, a zacielo ni to nije puki slučaj.
“[...] A to je onaj skup boljševika, naročito oblikovan skup od desetak skupinica najbezočnijih i najbezobzirnijih individua što su bili spremni za privedenje u život jednog maglovitog pojma (fantoma) i za svoje drzke samovlasti (diktature) žrtvovati ne samo najveće duševne tekovine čovječanstva, nego i na desetke milijuna ljudskih života što moradoše pasti pod boljševičkom strahovladom.
Dakle samo onakav skup individua, prozvan imenom boljševika, bio je kadar nametnuti jednom narodu jaram tako strašnog robstva kao što je ono što danas vlada u Rusiji.
Samo onakvi načini kojih bi se žacao svatko osim toga družtva kadri su komunizam učiniti oblikom pod kojim mora na silu jedan dio ljudstva živjeti, a dosliedno tome, komunizam može biti u život priveden i ljudima nametnut samo od najbezsavjestnijih tipova kojima manjkaju upravo sva obilježja čovjeka, i uz najgrublju silu, popraćenu najgroznijim zločinima.
Bez takvih ljudi, bez nasilja i zločina ne bi bilo na svietu komunizma, odnosno komunističkog uređenja vladavine i države. To je nepobitno utvrdila poviest ruskog boljševičkog prevrata od prvog dana pa sve do danas.
Bez boljševizma nema komunističke države, nije je nikada bilo, niti će je ikada biti. Komunizam je postao isto što i boljševizam te je jedan pojam od drugoga nerazdjeljiv.
(A boljševizam isto što i tzv. antifašizam. Ta rieč je boljševička kovanica koju je izmislio i prvi put izgovorio Staljin u prvim danoma poslie Hitlerovog napada na Sovjetski Savez 1941. godine. nap. a.).
Komunizam kao djelotvorna (praktična) pojava nije nikada postojao, ne postoji niti će ikada postojati osim u knjigama i predavanjima zastranjenih mozgova, koji na sviet gledaju kroz bridnjak filozofije izgrađene na krivim predpostavkama.
Ono što postoji i s čime danas čovječanstvo ima posla jest bojlševizam sa svim svojim krvavim, zločinačkim i očajničkim svojstvima.”
DIKTATURA PROLETARIJATA
Šesti po redu rimski kralj Servius Tullius, pet stoljeća prije Krista provede temeljitu preinaku državnog ustava (konstitucije). Tom je zgodom podielio sve gradjanstvo Rima na pet razreda, i to po vriednosti imetka što ga je pojedini državljanin imao.
Iza zadnjeg, petog razreda, svrsta gradjane koji nisu imali nikakva imetka te ih nazva “proletarii”.
To je ime, samo po sebi, označavalo ono što su ti gradjani bez imetka imali doprinositi državi. Ne mogući naime davati nikakva poreza imali su davati državi svoj porod (proles) da državi služi kao vojničtvo.
U osamnaestom vieku pojavila se je opet ova rieč, proletarstvo, u filozofskom govoru (frazeologiji), a onda je preuzeše marksisti da njome označe sloj u ljudskom družtvu, koji unajmljuje drugome svoju radnu snagu da si na taj način pribavi sredstva za život.
S razmahom veleobrtnosti (industrijom) postalo je i ime “proletarac” gotovo istoimeno (sinonim) s industrialnim radnikom.
Marksistička je nauka namienila tomu proletarcu pravo i dužnost da vlada u ljudskom družtvu i u državi i to da vlada sam i izključivo mimo sve druge staleže, nad njima i proti njima.
Kako će dakle doći do vlasti, a kako se na vlasti održati? - Samo silom.
Ne će ničijeg drugog mišljenja ni pitati, ni trpiti, nego će svima drugima zapoviedati (diktirati) u narodnim poslovima. Vladati ima dakle “diktatura proletariata”.
Da, ali je to samo u marksističkoj teoriji i ima služiti samo kao mamac koji će vabiti proletarijat, jer u samoj naravi vladanja leži da to proletarijat kao takav ne može vršiti, nego netko drugi mjesto njega.
A taj netko nije nitko drugi nego moskovski boljševici, to jest nekoliko desetaka izopačenih individua koji su sebi stavili za zadaću strpati pod noge cielo čovječanstvo.
[.....] Apostoli su komunizma dočaravali, a i danas dočaravaju svietskom proletarijatu čari i vlasti, koju će proletarac vršiti u komunističkoj državi neograničeno i izključivo.
Ta je programatski komunistička država stvorena “de facto” u Rusiji, nu proletarijat nije došao do vlasti.
U takozvanoj “diktaturi proletarijata” nema proletarijat ni najmanje udjela u vlasti, nego je on pravi rob pravih diktatora s Kremlja, koji ne trpe ni najmanjeg traga izražaja bilo čije volje, pa ni radničkih masa, osim svoje vlastite.
Jedino što su boljševici dopustili proletarijatu, a što im je bar na kratko vrieme imalo nadomjestiti obmanu “diktatorske proletarijatske vlasti” bila je pljačka koju je izpočetka vršio, dok nisu novi vlastodržci smogli toliko sredjenosti u neredu, da tu pljačku vrše smišljeno u korist svog održanja na vlasti.
Nastavak sliedi
Za dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
