Hrvatska državnopravna misao (2.dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 11 Ožujak 2016 18:04
- Ante Starčević je postao trajno popularan narodni tribun nalik na srednjovjekonve vjerske reformatore. Čitav kompleks ciljeva personificiran je u njegovu imenu i osobnosti. On upravo dramatski snažno djeluje na svoje sliedbenike i izpunja ih nekim mističnim herojstvom i entuziazmom. I nije tek puki slučaj da se osobnost i ideje Ante Starčevića danas nanovo pojavljuju u mladim borbenim hrvatskim političarima poput Zlatka Hasanbegovića.
Danas, kad Europa stenje pod valom ne-europskih imigranata i bori se za svoj obstanak, nama Hrvatima su više nego ikada prije potrebne Starčevićeve reformatorske misli.
Njegove ideje nadahnjuju nas odlučnošću i daju nam jasan i konkretan cilj.
On ih očeličuje tielesno i živčano, izpunja oduševljenjem, samosviešću i vjerom u vlastitu snagu i uspjeh.
On poput biblijskog proroka nagoviešta narodu dolazak odlučnog vođe i nagoviešta njegovu osobu riečima:
“Onaj koji hoće stajati na čelu naroda mora imati nagnuće naroda kao čovjek nepokvarene ćudi, obsežna i uznosita duha, čista i odvažna srdca. Koji zaboravlja na svoje vlastito biće, dočim u samoj sreći naroda nalazi svoju sreću. Koji izkreno i duboko ćuti boli i trpljenje naroda, komu je srdce zauzeto jedino za istinu i pravdu.
Koji se neustrašivo bori za dobro i slobodu naroda. Koga od sve te težnje njegove ne odvrati ni laskanje, ni obećanje, ni preziranje, ni muke, ni ista smrt.
Samo takav čovjek kadar je uznesti čuvstvo i duh naroda svoga.
A kad predobi srdce i uznese misao naroda, paziti mora da mu podieli pravac velikim”.
Takvog čovjeka Hrvatska danas nema!
Ideologa hrvatske državnopravne misli Otca Domovine Antu Starčevića možemo smatrati našim narodnim prorokom, jer ono što je on govorio i pisao obistinilo se stvaranjem Nezavisne Države Hrvatske.
Vratila su se vremena kada je u hrvatskim žilama opet strujala ona junačka i ponosna krv naših praotaca.
Vrieme klonulosti, letargije i pasiviteta je prošlo. Iznad nepreglednih redova hrvatskih sinova i kćeri vije se razvita sveta hrvatska zastava.
Na suncu dana bliešte simboličke kocke hrvatskoga grba. Ori se krik mladih hrvatskih pokoljenja što s pjesmom na usnama stisnutih šaka, bistra i vedra čela koračaju u susret budućnosti.
Nad njima lebdi lik velikog sina hrvatske Like, tvorca modernog hrvatskog nacionalizma, Ante Starčevića, a vodi ih njegov nasliednik Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske Ante Pavelić.
“Ante Pavelić došao je sa sela kao i ogromna većina Hrvata i morao je sam samcat naučiti što znači biti sin maloga naroda i što znači biti Hrvat.
Malo gdje na svietu je čovjek determiniran siromaštvom, tuđim nasiljem i tuđim lažima kao po hrvatskim zemljama.
Seljačtvo kao najkonzervativniji dio naroda i nastavljač izginulog plemstva čuva sve tradicije hrvatske slave i predaje, prenosi valovanje ljudskih vrednota iz koljena na koljeno.
Na crti Ivan Planina-Senj, mali Pavelić je sreo mnogo nepoznatih tradicionalnih narodnih filozofa poput onoga koji mu je kao sveučilištarcu u zatvoru davao životne instrukcije.
Narodna mudrost dala mu je gesla koja su bila jasna narodu iz kojega je nikao, za koga je živio i za koga je na koncu umro.
Ako bi mu htjeli tražiti objašnjenje mogli bi započeti s iranskim mitosom o Zaratustri koji se ciklički vraća svakih tisuću godina da preporodi narod.
Doveli bi ga u vezu s Domagojima, Tomislavima i Krešimirima, koji nam nisu ostavili memoare , ali ih zamišljamo divovski goleme, otčinski stroge i kraljevski veličanstvene na raznim poljanama, okružene velmožama među vjernim pukom i glagoljaškim Benediktincima.
Tu, po riečima prvoga hrvatskoga kroničara, ostvarena je prva kraljevska država poput obiteljske zadruge u kojoj vlada Bog i Hrvati.
Nauka nam danas otvara obzorje o golemim prostorima s kojima je povezano hrvatsko ime od Peloponeza do Labe i Kaukaza.
Dondolo povezuje hrvatske dinastije s mitoložkom obitelji Amalovića i budući Poglavnik Hrvatske je kopanjem po starim knigama i prisluškivanjem narodnoga bila sigurno već u ranom djetinjstvu sebe poistovietio s jednim od tih divnih likova hrvatske poviesti.
Svaki koji je imao sreće da ga upozna osjećao je u njemu jednoga od tih davnih hrvatskih vladara.
Stvarnost oko maloga Pavelića nije bila kraljevska. Od najranijeg dietinjstva mali Ante gleda oko sebe stećke, porušene kule, povelje izginulog hrvatskog plemstva i kao svaki dječak osjeća epsku dužnost da sve te mrtvace oko sebe oživi. Susret s Antom Starčevićem znači drugo duhovno rođenje Ante Pavelića.
Starčević je progovorio u prastarom glagoljaškom duhu ukrašenom ciceronijanskim zapletajima sintakse, paragrafima zakona i grčkim citatima u grimizu rođenog grčkog basileusa.
Mučni optativi i konjunktivi jezuitskih patera postali su maljevi u rukama Diva o kojem je Pavelić maštao.
Bezkrvni humanizam dobio je težinu obiteljske oporuke:
EVO, SINKO, ŠTO JE NAŠE I ŠTO NAM DRUGI OTIMLJU!
Prelaz na pravo među juratoše s čapljinim perom, kakvog vidimo na kalpaku Zrinjskoga kada provaljuje na sigetska vrata, bio je prirodan korak budućeg nasliednika Starčevića.
Ante Starčević je postao živi ideal borca za narodna prava s kim se mladi pravnik sve više poistovjećuje.
Starac govori s carem u Beču u ime hrvatskog naroda kako narod govori s narodom. Preuzvišeni atributi i zakučice oratora samo prikrivaju iste rieči koje narod govori s gospodskim lupežima.
Od starca je Poglavnik naučio da stare pravice i stare formule mogu biti težki buzdovani u spretnoj i junačkoj desnici.
Cieloga svoga života, usred najmučnijih direktnih akcija, Pavelić savjestnošću poviestničara proučava hrvatsku poviest i hrvatske pravice.
Formula prilikom otvaranja Hrvatskog Državnog Sabora 1942. bila je izkopana kao prastara ploča da poveže hrvatsku sadašnjost s hrvatskom prošlošću.
Što će narodu pravo ako se pretvara u oružje fiškala da mu iz pojate otmu zadnju kravicu hraniteljicu i u krvave paragrafe kojima se narodnog diva pričavljuje kao roba na vlastitoj djedovini?
Tuđinska politika uspjela je sakriti rad i djelovanje revolucionarca Eugena Kvaternika. On je kao duhovni sin Ante Starčevića prokrstario Europu kao politički emigrant i već u srpnju1859. spremao Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Ustanak u Rakovici postao je kao prvi Bleiburg, sjeme budućih ustaša.
Mladi zagrebački odvjetnik brzo je odkrio družtvo “Direktora Križanića” svoga prijatelja Mile, “Gospodje Sabine” Eugena Kumičića i njegove “Pobieljene Grobove” i “Radmiloviće” Ljube Babića.
Znameniti krapinski načelnik Sluga, izrazio je rečenicom: “Nema te vlade kojoj ja ne bi mogel služiti!” To je izgleda srž i današnje izrođene manjine u Hrvtaskoj koja se od krvavog komunizma (tobože) pretopila u nekakav njihov “antifašizam”.
NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA
U osvrtu “Postanak i Priznanje Nezavisne Države Hrvatske”, u novinama “Spremnost” na Uskrs 1945. dr. Tihomil Drezga piše:
- Prošle su četiri godine odkad je uzpostavljena Nezavisna Država Hrvatska.
Stečena je vremenska udaljenost iz koje se mogu sine ira et studio prosuđivati zamjerke i primjedbe koje su novom članu europskog družtva država stavljene sa stanovite strane.
Ima prigovora koji padaju sami od sebe. Od ostalih mnogi idu u sferu politike.
Ovdje će se ogledati i ocieniti samo oni koji bi trebali pripadati pravnom području.
Nu ne samo da se još jednom pokazuje koliko je granica između prava i politike mjestimice slabo vidljiva i težko odrediva, nego se politički motivi sviestno zaodievaju u pravno ruho Stimsonovog nauka i budimpeštanske interpretacije Kellogovog Pakta, pravne ustanove zlorabe se kao politička sredstva.
Priznanje intervencija; pravna načela i vriedeći propisi (legalitet, ratno pravo) tumače se na način s kojim logika, materijalna i formalna, nema ništa zajedničkoga.
(Stimsonova doktrina bila je politika federalne vlade Ujedinjenih Američkih Država, upućene Japanu i Kini 7. siječnja 1932. godine o nepriznanju međunarodnih teritorijalnih promjena (granica) postignutih silom.
Doktrina je bila primjena tzv. principa “ex injuria jus non oritur” (nepravedna djela ne mogu stvarati zakone).
Autor doktrine bio je Henry L. Stimson, američki ministar vanjskih poslova 1929.-1933. godine, a ona je bila uperena protiv japanske okupacije Mančurije u sjevernoj Kini.
Kellogg-Briand Pakt, poznat i kao Parižki Pakt, bio je ugovor podpisan u Parizu 27. kolovoza 1928. godine kojim se svaki budući rat smatra zločinom i kao takav stavlja izvan zakona. Ovaj pakt bio je samo jedan od mnogih “međunarodnih nastojanja” poslie 1. svj. rata kojim bi se spriečio ponovni svietski sukob.
Kako svi znamo, ovaj pakt, kao i sva druga njemu slična “nastojanja”, nije imao nikakva uspjeha u spriečavanju 2. svj. rata. - nap. a.)
Za nas Hrvate, danas više nego ikada prije, dužnost je razkrinkati takve prerušene i zvučne doktrine, vratiti pravim institucijama pripadajuće značenje i odkriti sofizme u pozivanju na takve navodne vječne principe.
Moramo se uvijek prisjetiti da je do sada uvijek u međunarodnoj poviesti fenomen novih osnivanja i uzkrisivanja starih država izazivao reakciju i negaciju , prigovore i protustavove.
Karakteristični aspekt poviesti postanka država znači uglavnom poviest rzčišćavanja s protivnicima.
Nema slučaja u diplomatskoj praksi da bi novi član međunarodne zajednice bio od ostalih jednodušno primljen i priznat.
Osim manjih država južno-američkog kontinenta i jugo-iztoka Europe tijekom 19. stoljeća prošle su tim potom i države koje su danas moćne velesile; Sjevero-američka Unija koncem 18. stoljeća i Sovjetska Unija u razdoblju poslie 1. svj. rata.
Nije stoga toliko uočljivo da takvoj sudbini nije izbjegla ni Nezavisna Država Hrvatska, koliko je u tom pogledu upadljiva povoljnost njezina položaja.
Ti pozitivni podatci bili su nadasve važni ne samo kao gradivo hrvatske diplomatske poviesti, nego kao i formalni dokaz jednog objektivnog stanja.
Stoji zanimljiva činjenica da pojavljivanju Nezavisne Države Hrvatske kao najnovijem obliku države koja u svom neprekinutom poviestnom kontinuitetu pripada par exsellence europskom sustavu država, jer je sudjelovala u izgradnji njegovih temelja i jer ga je viekovima branila.
Nezavisnu Državu Hrvatsku priznale su, bezuvjetno i bezodvlačno eksplicitnim načinom ove europske države:
Mađarska 10. travnja 1941., Njemačka 15. travnja 1941., Italija 15. travnja 1941., Slovačka 15. travnja 1941., Bugarska 21. travnja 1941., Rumunjska 6. svibnja 1941., Španjolska 27. lipnja 1941., Finska 3. srpnja 1941., Danska 10. srpnja 1941.
Zatim: Izmjena posebnih delegata s Vatikanom, gospodarski ugovor s Francuskom i otvaranje generalnog konzulata u Zagrebu 10 rujna 1941., te recipročne kulturne delegacije u Zagrebu i Parizu.
Gospodarki ugovor sa Švicarskom, otvaranje generalnog konzulata u Zagrebu 16. ožujka 1942. godine, uzpostava stalnog trgovačkog izaslanstva u Zürichu, imovinsko-pravni odnosi koji u međunarodnom pravu znače implicitno priznanje - tzv. pravo konkludentnim činima.
Praks ga naziva de facto priznanje, što je pogrješno, jer je svako priznanje de jure priznanje. Razlika leži u trajnosti i opozivosti.
Na azijskom kontinentu Nezavisnu Državu Hrvatsku priznale su:
Japan 7. lipnja 1941., Nacionalna Kina 1. srpnja 1941., Mančurija 2. kolovoza 1941., Thailand 27. travnja 1943., Burma 7. kolovoza 1943. i Filipini 16. listopada 1943. godine.
U taboru nepriznavanja nalaze se uglavnom; Velika Britanija, Ujedinjene Američke Države i Sovjetski Savez. Ostali su suzdržani po njihovoj naredbi.
PRIGOVORI NEPRIZNAVATELJA - NAČIN POSTANKA DRŽAVE
U notama koje su vlade u Londonu i Washingtonu primile u svibnju 1941., a kojima se prosvjeduje protiv osnutka Nezavisne Države Hrvatske, kaže se na prvom mjestu da je taj čin usliedio “protiv volje hrvatskog naroda”.
O ovoj bezsmislici nije vriedno trošiti niti jedne rieči.
Samo nepozvani odvjetnik, koji je in concreto bio Srbin, mogao je napisati da je uzpostava i obstanak hrvatske države u suprotnosti s voljom hrvatskoga naroda.
Ozbiljnije izgledaju neki drugi argumenti. Prvim se želi izvesti nezakonitost postanka Nezavisne Države Hrvatske, jer da je nasilno stvorena uz pomoć Njemačke. U drugom se kaže da je čin 10. Travnja u neskladu s međunarodnim načelima, posebno s normama ratnog i okupacijskog prava.
Na navod kojim se stavlja u sumnju legitimnost postanka Nezavisne Države Hrvatske , kojim se dakle načinje problem legaliteta u fazi pojave jednog novog vrhovništva, odgovor je jednostavan:
U svakoj početnici međunarodnoga prava stoji jasno i glasno da je legitimističko načelo zastarjelo te da se danas ne može izražavati i ne smije ocienjivati način rađanja jedne države. To je pravilo neizpitivanja zakonitosti podrietla države.
Ovdje je vriedno citirati rieči koje je u polemici s Lazarom Markovićem o postanku države SHS (Srba Hrvata i Slovenaca) 1921. godine zapisao srbski profesor Slobodan Jovanović. Ne radi nekog autoriteta, jer tu dogmu zasvjedočuju najveći njemački, francuski anglo-američki pravni pisci, koliko da se zabilježi providnostni stjecaj, neumoljiv povratak pravde koju nisu spoznali sastavljači protestnih nota, nego su mislili da mogu zatajiti tezu svojih učitelja i primieniti drugu kada se radi o hrvatskoj državi, pa Jovanović u svom pasusu kaže:
“Nova država uopšte i nemože postati pravnim načinom nego faktičnim... Ima država koje su postale ne samo faktičnim, nego čak i nasilnim načinom, koje su drugim rečima izišle iz rata i revolucije i kojima to nikako ne smeta da pravno postoje... Kod države mi se ne pitamo da li je postala faktičnim ili pravnim načinom, glavno je da je postala, pa da smatramo da sa pravnog gledišta postoji”.
Tako se ovaj srbski političar , uočivši svu tragiku neprirodnog i u genezi država osuđenog načina rođenja države SHS pozvao na jedno proceduralno pravilo kako bi izbjegao materijalnoj razpravi i dokazivanju naslova kojeg država SHS nije imala.
Svaki hrvatski pravnik na ovo bi mogao uzvratiti istim oružjem, nu to bi bila pretjerana skromnost, jer hrvatskoj tezi stoje na razpolaganju svi oni naslovi; poviestni, državopravni, etički, narodnostni, samoodređenje, pravni i kulturni efektivitet i doprinos zajednici, koje je pravna misao na području opravdanja države izgradila, a od kojih nijedan nije bio primjenljiv na slučaj velikosrbske države SHS.
U travnju 1941. uzpostavljen je pravi legalitet ovlaštenog subjekta, legalitet hrvatskoga naroda naprama dotadašnjoj nezakonitosti jugoslavenskog naslova.
Što se nadalje tiče causae efficientis na kojoj leži narodni legalitet i trajna vriednost države i koja in ultima linea ne formalno, nego metaformalno daje začetak, rođenje i život državi, to se mora tražiti u političkoj i državotvornoj volji naroda.
Od Hegela, Stahla, Verdrossa i drugih povlači se temeljni aksiom da država ima svoju neobhodnu podlogu i da ona, bez obzira na način tvorbe, nije nekakav samovoljni ili umjetni proizvod, nego odraz nečega nuždnog i objektivnog.
Ona je konkretizacija nacionalnog duha, prodor probuđene misli jedne etničke zajednice i ostvarenje narodne volje.
Nu ako pročitamo što većina zapadnih “stručnjaka” kaže i za stvaranje današnje Hrvatske, vidjet ćemo da skoro svi naglašavaju da je ona “skovana ratom”, što nije istina. Ona je, kao i Nezavisna Država Hrvatska prije nje, proglašena mirnim putem, a rat u kojem se odmah poslie proglašenja našla bio joj je nametnut izvana.
Tim i takvim tvrdnjama ti “stručnjaci” namjerno mimoilaze onu najglavniju činjenicu da su kroz poviest sve legitimne države, posebno njihove, stvarane silom oružja u ratovima.
Jedine tzv. države koje su nastajale na temelju poslieratne trgovine među pobjednicima bile su umjetne, neprirodne i nezakonite tvorevine poput Kraljevine SHS i Čeho-Slovačke poslie 1. svj rata i komunističke Jugoslavije, Iztočne Njemačke i njima sličnih poslie 2. svj. rata.
Bez obzira na to što naši “tradicionalni prijatelji” o stvaranju i zakonitosti Nezavisne Države Hrvatske misle nju, kao i ovu današnju, nisu stvorile tzv. medunarodne zajednice, niti razna vijeća i skupštine svietskih sila, one su stvorene odlučnom borbom njihovih domoljubnih sinova i kćeri.
Kako god to oni tumačili treba im biti jasno da mi Hrvati nismo dužni nikome se za ništa izpričavati, nego da kao i Amerikanci, Englezi i Francuzi, svima kojima je Nezavisna Država Hrvatska i još uvijek trn u oku imamo puno pravo odgovoriti - MY COUNTRY, RIGHT OR WRONG!
Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen
Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 5. ožujka 2016.
