Hrvatska državnopravna misao (1. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 04 Ožujak 2016 18:04
Ako nisi znao svoju povijest, nisi znao ništa. Bio si list koji nije znao da je jednom bio dio jednog stabla. (Prof. T. Johnston). U borbi protiv stranih i domaćih krivotvoritelja naši predci su bili prisiljeni istinu o hrvatskoj prošlosti stalno ponavljati. Sve što je u prošlosti hrvatskog naroda bilo pozitivno i hvalevriedno, to su strani krivotvoritelji uviek pokušavali prisvojiti, a kad to nisu mogli onda su sve pa i naša najhumanija dostignuća pokušavali pretvoriti u zločinačke radnje, u čemu su, na žalost, uvijek imali uspjeha, posebno u zadnjih 100 godina.
U tome su im uvijek obilato pomagali domaći izdajnici; mađaroni, poturice, germanofili, panslavisti, srbofili, jugofili i razni drugi odpadnici, čankolizi i tuđinske sluge
Krivotvorenja hrvatske poviesti danas su dostigla svoj vrhunac. Naša učilišta, od najnižih pučkih škola pa do svih katedra u našim sveučilištima preplavljena su projugoslavenskim protuhrvatskim tipovima, koji sustavno siluju našu poviest. Kao i uvijek, u toj protuhrvatskoj raboti glavni kolovođe su razni strani uljezi, poput raznih Goldsteina, Puhovskih i razne druge svietske klateži, te mizerni domaći imbecili poput raznih Josipovića, Jakovina i druge jugokomunističke kopiladi.
Zato, dužnost je svih nas da se svim razpoloživim sredstvima borimo protiv njih.
U toj borbi nesmijemo stati sve dok se njih i njihove krivotvorine jednom zauvijek ne ukloni iz naših škola.
To ćemo najbolje postići upornom i neprestanom promocijom istine o našoj prošlosti koju su nam u baštinu ostavili naši narodni velikani; Starčević, Kvaternik, Klaić, Šufflay i niz drugi.
KRATKI ZBORNIK HRVATSKE POVIESTI:
“Istina sja poput sunca i nju je nemoguće trajno zatajivati isto tako, kako je nemoguće dlanom ruke zasjeniti zlatni sjaj sunca.
Za političku prošlost svakog naroda, pa prema tome i hrvatskog, tu je sviedok poviestnica, za koju Ciceron kaže da je “sviedokinja vremena, svietlost istine, život uspomena, učiteljica života”, a za ti sviedokinju se veli da nas uči poznavati velike političke istine, što vriede za sve narode i za sva vremena.
Osobito je u novije doba, više nego ikada prije, duh ljudski spoznao njezinu golemu vriednost, pa je stavlja u prve redove u pitanju moderne obrazovanosti. Nu poviestna nauka nije samo važna za poznavanje istine o jednom narodu.
Tu je još jedna njezina važna djelatnost i to ova: politička poviest je važan čimbenik u borbi svakog naroda za ostvarenje njegovih prava, u prvome redu za postignuće i sačuvanje njegove slobode....”.
(Dr. Božidar Murgić, “Prosvjetni Život”, glasilo Ministarstva Prosvjete, 7. travnja 1943. godine.)
U 19. stoljeću, poznati hrvatski poviestničar i publicist Franjo Rački, o važnosti poznavanja hrvatske poviesti piše:
“Kada naš narod podpunoma upoznao bude svoju poviest, te iz nje proučio da imade samostalnu prošlost u svakoj struci javnoga života, onda neće slavu ili jamstvo svoje političke slobode u tom tražiti da bude prirepak ikoga naroda u ikakvom obliku. Onda tek bude svoj u svojoj kući”.
Poslie njega tu istu misao iztiče i naš veliki poviestničar Vjekoslav Klaić u svom monumentalnom djelu “Poviest Hrvata”, gdje kaže:
“Proučavanje hrvatske prošlosti vrlo je poučno i utješljivo. Vidjamo da i maleni narodi mogu kroz stoljeća i tisućljeća živjeti, a da ne moraju izginuti ni usred velikih, silnih državnih tvorba.
Hrvatska nas poviest uči, da u etičnom svietu ne vriede vazda zakoni fizičkoga svieta, a najmanje onaj, da manji i malobrojniji mora podleći većemu i brojnijemu”.
Hrvati su u svojoj prošlosti vrlo često doživljavali težke nepravde. Jedna od takovih nepravda bijaše izjava profesora moskovskog sveučilišta, A. Majkova, koji je 1867. godine za srbijansku novosadsku “Zastavu” drzko uztvrdio: “Hrvatske narodonosti nema. Hrvatski je narod stvorilo austrijsko redarstvo.”
Razumije se, na to je u Hrvatskoj buknulo pravedno ogorčenje. Hrvatski akademičari na svojoj prosvjednoj skupštini u Zagrebu odgovorili su tom ruskom nadri-poviestničaru kako je trebalo.
Nu nije taj profesor bio jedini u toj ruskoj “ljubavi” prema Hrvatima. Poznate su također i “vrlo mudre” ideje Vuka karadžića, Danila Medakovića i drugih velikosrba, koji su, služeći se svim mogućim krivotvorinama, uvijek kad su govorili o Hrvatima pokušavli im nanijeti što više uvreda i poniženja.
Ne može se vjerovati da oni nisu poznavali istinu o predmetima o kojima su pisali i govorili, jer su imali sve mogućnosti da te svoje nezgrapne tvrdnje provjere, pa je lako zaključiti da su sviestno išli za tim da što više naškode ugledu i probitku hrvatskog naroda.
U polemici , koju je 1861. godine na njemačkom jeziku vodio s mađarskim povjestničarom Laszlom Szalayem zbog njegovih pamfleta “K hrvatskom pitanju”, Eugen Kvaternik izriče svoju tvrdu vjeru da će Hrvati uništiti svoga protivnika.
Njegova vjera kulminira u završnoj rečenici: “Den unsere Lösung ist: Gott und die Kroaten!” (Naše riešenje je: Bog i Hrvati!)
Kvaternik je čitav svoj politički rad temeljio na poviestnim pravima hrvatskog naroda. Njegova borba u inozemstvu, koja ulazi u suvremenu hrvatsku poviest, dati će europsko obilježje hrvatskoj politici kroz čitav niz kasnijih desetljeća.
Ona je predteča političke borbe hrvatskog naroda za oslobođenje izpod tuđinske vlasti. On je prvi pred europsku savjest postavio Hrvatsko pitanje.
“Osvjedočeni smo zasluga doprinesenih Europi i kršćanskoj kulturi kada se pozivamo na pravo zahtievati od Europe da nam uzvrati pravo i da nas ne žrtvuje iz predrasuda i sklonosti našim nacionalnim neprijateljima.
Svaki narod ima viečno pravo ponositi se na svoje posebne zasluge za čovječanstvo i zahtievati pažljivost svieta za svoj udio, ali nema pravo tudje zasluge i prava sebi pripisati i iz egoističnih namjera niekati i uzkratiti drugim narodima ugled u svietu.” (Historijsko-diplomatski odnos Kraljevine Hrvatske s magjarskom krunom sv. Stjepana - Zagreb 1861.)
Eugen Kvaternik, hrvatski velikan i mučenik, par godina smiono uzvikuje u lice Mađarima, Austrijancima i svim domaćim izdajnicima:
“Stieg hrvatski, znajte da je svet i posvetjen. Koji pod njim vojuju gledaju kroz poviest, što je naš narod bio, koja su mu prava, svojina i narodnost.
Mi na temelju poviesti, to jest istine, nastojimo izposlovati našemu narodu ono što mu drugi gledaju proti poviesti, to jest na temelju neistine, oteti.
Koja strana u toj borbivojuje pravednim oružjem? Koja se ima nadati pritom zaštiti viečne pravde? Neka Bog i Hrvati sude!
Za nami Hrvati ne stoje nikakovi “Kolosi”; mi se u toj borbi pozivljemo na Boga i pravdu, a poslie toga na junačku našega naroda sreću!
I, jer za tudjimne posižemo, a stoga i možemo samo mi kazati punim pravom. BOG I HRVATI! ( “Iztočno pitanje i Hrvati” Poviestnopravna razprava, Zagreb 1868.).
Na tim i takovim temeljima počivala je hrvatska narodna politika i hrvatski narodni pokret. Hrvati nisu svoju borbu osnivali na nekim izmišljenim floskulama, nego na istini i stvarnosti, znajući dobro da svaki pokret i svaka životna težnja treba biti jasno i razumljivo oblikovana i tumačena.
Pogotovo je to nuždno za misli kojima se zanaša družtvena zajednica.
Tako je to potrebno i za veliku narodnu misao koja sačinjava razpored rada i cilj cielokupnog nastojanja hrvatskog naroda.
Glavna misao hrvatske politike u modernoj poviesti jest hrvatska državopravna misao Nezavisne Države Hrvatske.
Tu je misao oblikovao dr. Ante Starčević. On je živio u doba kad su Hrvatskom (kao i danas) strujale razne maglovite nauke, nastale u glavama tuđih i domaćih nadri-poviestničara, raznih tuđinskih slugana i profesinalnih izdajnika.
Jezična sličnost raznih slavenskih naroda mnoge je zavela na krive puteve.
U Starčevićevo vrieme, političari kao što su bili “Ilirci” i drugi, zaključivali su iz činjenice, da zato što postoje sličnosti u jezicima Rusa, Poljaka, Čeha, Slovaka, Srba, Bugara i Hrvata, mogu također postojati isto tako slični, pa i zajednički obćenarodni probitci tih naroda.
U svom panslavističkom zanosu oni nisu bili u stanju ocieniti kako je dubok i nepremostiv jaz što, naprimjer, dieli Čehe od Poljaka, Poljake od Rusa, Ukrajince od Rusa i Srbe od Hrvata.
Zato su mogli sanjati o nekoj sveslavenskoj ili jugoslavenskoj zajednici.
Ptvi koji je jasno vidio nestvarnost i fantastičnost tih i takovih misli bio je dr. Ante Starčević. On je jasno razlikovao maštu od stvarnosti.
On je kroz svoj dugi život neprestano radio na tome da Hrvate probudi iz kojekakvih sanjarija, kao što bijahu Ilirizam, sveslavenstvo i jugoslavenstvo i dao im je narodni program, koji je zaista značio temeljni i konačni preokret.
On i njegovi prvi suradnici , u prvom redu Eugen Kvaternik, stvarali su smjernice narodnog života hrvatske budućnosti.
Temeljna misao Starčevićeve nauke jest u tome da Hrvati trebaju voditi takovu politiku kakvu im nalaže geopolitički položaj njihove zemlje. To su pak dominantne sile što kroz stoljeća uvjetuju nepromjenljivo jedinstvo hrvatske narodnosti.
Hrvatska se nalazi na razmeđi svietova; iztoka i zapada, sjevera i juga.
Njezina je interesna sfera ne samo na Panonskim ravnicama, nego i na obalama Sredozemnoga Mora.
Treba imati pred očima hrvatsku državu kakova je bila u poviesti kada su hrvatskoj pripadale ne samo Hrvatska u užem smislu, te Slavonija i Dalmacija, nego i Bosna i Hercegovina.
Rudolf Horvat iztiče da se četvrtina nekadašnje Hrvatske nalazi u Srednjoj Europi, a tri četvrtine na Balkanskom poluotoku.
Ovaj zemljopisni položaj hrvatske države uvijek je bio od vrlo velike važnosti.
Premda su Hrvati osnovali dvie države; jednu sjeverno od Kupe i Save (Posavsku Hrvatsku), a drugu na jugu od ovih rieka (Dalmatinsku Hrvatsku), Horvat dobro zaključuje da “narodna misao, kojoj ne smetaju niti mora, a kamoli gore i rieke, može ukloniti prirodnu ogradu između sjevernih i južnih zamalja hrvatskih”.
Ovime je izvrstno karakterizirana smisao hrvatske državnopravne političke ideje, koja imade biti ona nutarnja duhovna sila, koja će povezati različite snage što ih stvara geopolitički značaj hrvatskih zemalja.
Hrvatska državnopravna misao povezuje dualizam kontinentalne i primorske Hrvatske i stvara jednu jedinstvenu hrvatsku državu s jednim jedinstvenim hrvatskim narodom na čitavom zajedničkom državnom području koje nastavaju Hrvati. Tako hrvatska država postaje po svom položaju vrlo važan međunarodni politički čimbenik, jer povezuje Srednju Europu s Južnom Europom i Zapadnu Europu s Iztočnom Europom.
To se odrazuje u čitavoj hrvatskoj poviesti i hrvatskoj kulturi.
Time hrvatska država u Europi dobiva važnu i značajnu poviestnu misiju i kulturnu djelatnost.
Poslie Ante Starčevića i Eugena Kvaternika hrvatsku državnopravnu misao znanstveno je i pravno obrađivao i dalje politički oblikovao čitav niz njihovih ideoložkih učenika i sliedbenika.
Među tima najodličnije mjesto zauzimaju hrvatski poviestničari i književnici Vjekoslav Klaić i Milan Šufflay.
U svim njihovim poviestnim djelima stalno se iztiču spomenute misli. Oni proučavaju prošlost hrvatskoga naroda od najstarijih vremena, te vrlo oštroumno primjenjuju glavne činjenice iz hrvatske poviesti na suvremenu politiku. Oni gledaju kroz stoljeća narodnoga života, organički rast naroda, i traže utjecaj hrvatske zemlje i njezinog podneblja na razvoj hervatskoga naroda.
Oni nastoje pronaći funkcionalnu suvislost poviestnih događaja što ih je hrvatski narod preživio.
Sve tamo do njegove kolievke u zakarpatskim zemljama hrvatstvo je prema njihovoj nauci stvorilo svoju stvaralačku jezgru u krajevima između Velebita pa do rieke Cetine, sa središtem u starom hrvatskom priestolnom gradu Kninu, gdje nam naša draga hrvatska zemlja još i danas odkriva svete i dragociene kamenite spomenike naše stare kulture i odista vitežke hrvatske prošlosti.
Na toj svietskoj pozornici u neposrednom susjedstvu zapadne kršćanske uljudbe Hrvati kroz stoljeća postaju stražari hrvatske naobrazbe, a da ipak nisu izgubili svoju staru kulturu i baštinu koju su donieli iz prašuma močvarnoga Polesja.
Pramonumentalna starohrvatska umjetnost i stara hrvatska krv primjenjuje na kamen svoje umjetničke oblike koje su Hrvati donieli sa sjevera gdje su stvarali svoju umjetnost u drvu.
Na toplim sunčanim obalama Jadrana nastaje na kamenu umjetnost koja je dostojna antičke slave Grčke i drugih starih naroda.
I doista, Hrvatima mogu zaviditi i najveći europski narodi, jer se malo koji od njih može ponositi time da ima sačuvanu i u kamen uklesanu pisanu poviest staru preko tisuću godina.
Tim je kulturnim i umjetničkim spomenicima nepobitno dokazana velika uljudbena misija hrvatskoga naroda na ovom važnom mjestu Europe.
Pa kada s ovim razumievanjem stojimo pred nadgrobnim spomenikom Ante Starčevića u Šestinama, onda ćemo shvatiti da je sretna bila zamisao što lik Starčevića počiva u odlomku kninske ploče s nadpisom slavnog hrvatskog kneza “pro duce Trpimiro”.
Treba se sjetiti i toga kako je Starčević u svojoj oporuci ostavio legat za kninski starohrvatski muzej. Očito je time htio naglasiti da na starim hrvatskim poviestnim temeljima počiva ne samo poviestna, nego i svaka buduća hrvatska država.
Iz tih poviestnih temelja izvire i ona toliko važna težnja hrvatskoga naroda što Starčević, Kvaternik, Klaić i Šufflay označuju kao “stare pravice”.
Za te stare pravice prolivena je i mučenička krv Matije Gubca i njegovih zagorskih seljaka.
Te stare pravice iztiče i Klaić kada veli da su “naši djedovi i u najnepovoljnijim prilikama budno pazili da u javnom životu održe jednom stečena prava i da steknu nova.
Šufflay u “Hrvatskom Pravu” 4. srpnja 1928., u članku “Značenje hrvatske nacije” tvrdi da: “...hrvatski nacionalizam ne znači nekakv lokalni patriotizam, već lojalnu službu čitavom Bielom Zapadu. I zato je on absolutno pozitivan”.
Tom hrvatskom nacionalizmu Šufflay daje etičko opravdanje i visoke motive.
Za njega “Ime hrvatsko i krv hrvatska ne znače samo naciju! Hrvatska krv znači uljudbu. Hrvatstvo je sinonim za sve što je liepo i dobro stvorio europski Zapad”.
Ideja hrvatskog državnog i poviestnog prava ostvarena u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj na jasan i pregnantan način izrazila je ono što je hrvatski narod u sebi nosio i osjećao.
Na idejama hrvatskog državnog prava, temeljeći se u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj uoblikovani suvremani hrvatski nacionalizam postaje politički program.
Taj je program bio nastavak nacionalističkog rada Starčevića i Kvaternika.
Linija hrvatske političke misli koja se nadovezuje od Starčevića i Kvaternika preko Klaića i Šufflaya treba se izravno nadovezati na našu današnjicu.
To je u međunarodnom i svakom drugom pogledu od najveće važnosti.
Mi moramo civilizaciji dati naš doprinos čiste hrvatske poviesti. Afirmiravši se kroz viekove kao kulturna poviestna individualnost naša hrvatska nacija stvorila je obćeljudska kulturna dobra.
Mi Hrvati kroz čitavo vrieme poviesti davali smo čovječanstvu velike i zaslužne ljude; Boškovića, Medulića, Klovića, Vrančića, Teslu i niz drugih slavnih imena.
Mi smo oduviek bili skroman i radin narod koji nikada nije otimao tuđe, ali narod koji znade i hoće braniti i obraniti svoje.
Naša prošlost je izpisana krvlju naših praotaca. Nu hrvatska se krv prolievala uviek i samo u obrani pravde i poštenja. Mi moramo biti ponosni na našu prošlost, jer nju je stvaralo herojstvo i junaštvo naših ratnika u obrani naše svete hrvatske grude. To je naša glavna karakteristika.
Temeljeći svoju državnopravnu politiku na poviesti, Starčević kaže:
“Savkoliki narodni ponos, cielo oduševljenje skapča i svodi na prirodjeno nasliedstvo - hrvatsko ime. U tom imenu hrvatskom sadržana je poviest naroda, a prava domaća poviest daje narodu najčvršću podlogu.
Ime hrvatsko ono je veličanstvena zastava pod kojom je hrvatski narod kroz viekove svoj život provodio. Na toj častnoj zastavi narod je sjajnim i tamnim bojama naslikao vedre ili tužne dane svoje.
Na toj zastavi krvlju naštrapanoj zapisao je žrtve i dobića svoja.
To je zrcalo njegova živovanja, tu su mu prilike i uzori , tu mu se prikazuju dusi njegovih otaca.
S hrvatskim imenom svojim hrvatski je narod srašten. U sjaju toga imena bliešti se slava samoga naroda.
To je ime jedina veličajna baština što si ju narod iz oluja svietskih dogodjaja spasiti može, i mora, ako neće da propadne.
Nestane li narodnu imenu glasa, nestalo je i narodu traga.
Otačbenik, pravi sin naroda, sviestan svojega narodnoga ponosa, ne htijući biti izdajnikom vlastitoga bivstva, ovaj dragocieni biser, ovu častnu ostavštinu minulih viekova, ime svoje hrvatsko kao svetinju visoko poštuje i njeguje , te pod ovom dičnom zastavom bez bojazni srće u boj.
Ime narodno nije časoviti zvuk što se istom izušćen odmah razpline, već je ono znak ideje koja iza nestašnog jedinca kroz viekove ostaje živa.
Narodno je ime duh naroda, samo s narodom živuć i umiruć.
Za dosliedno pravi narodni razvitak jest od neobhodne nužde da svakom djelovanju bude temelj domaća narodnost. Tko protiv ovom načelu radi, sakati majku domovinu”.
Kako vidimo Starčević govori pučkim jezikom, podpuno jasno i logično. Njegovi su pogledi puni poštenja i časti. On snažno potiče na velika djela i impresionira svoje sliedbenike.
On osvaja svokom dinamičkom snagom. On postaje središte narodne energije, te je kadar kroz stoljeća biti inspirator dogođaja. Njegova nauka prestaje biti osobnom filozofijom, ona postaje narodna ideja.
Nastavak u isućoj emisiji
Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen
Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 27. veljače 2016.
