Kako su nestali hrvatski muslimani kova Alije Šiljka
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 26 Prosinac 2015 18:05
Većina današnjih “Bošnjaka” ne samo da niječu svoje hrvatsko podrietlo, nego se svim silama naprežu da da “dokažu” kako su se svojevoljno od “nesvrstanih Jugoslovena” pretvorili najprije u muslimane, pa u“Muslimane” i na koncu u “Bošnjake slovenskog porijekla”.
Ipak, kako pišu i neki današnji “bošnjački historičari” - po proglašenju Nezavisne Države Hrvatske velika većina bosansko-hercegovačkih muslimana pozitivno se odnosila prema hrvatskoj državnoj neovisnosti i uključenju cijele Bosne i Hercegovine u matičnu državu. U ukupnoj državnoj strukturi, pa i na vodećim dužnostima vlasti NDH, bio je velik broj bosansko-hercegovačkih muslimana.
Za vrieme trajanja Nezavisne Države Hrvatske podpredsjednik vlade uvijek je bio musliman; dr. Osman Kulenovi, kasnije dr. Džafer-beg Kulenović.
Prvi doglavnik bio je Ademaga Mešić, a dva doglavna pomoćnika bili su prof. Hakija Hadžić i prof. Alija Šuljak.
U vladi NDH bila su četiri ministra; dr. Mehmed Alajbegović ministar vanjskih poslova, Hilmija Bešlagić, dr. Meho Mehičić (ujak moga prijatelja mr. Envera Hujića koji dans živi u Zagrebu) i zagrebački muftija Ismet efendija Muftić.
Podpredsjednik Sabora bio je Ismet-beg Gavran-Kapetanović, podpredsjednik Hrvatske državne banke bio je ing. Junuz Mehmedagić.
Diplomatski predstavnici NDH bili su prof. Salih Baljić i prof. Hakija Hadžić.
Visoki upravni službenici, povjerenici, stožernici i drugi dužnostnici bili su; Rasim Kršlak, Ragib Čapljić, Derviš Omerović, Hasan Čustović, Muhamed Hdžibaščaušević, Agim Ugljen, dr. Avdo Ferizbegović, Šefkija Balić, dr. Bahrija Kadrić, Hilmija Ljutić, i niz drugih.
Osim spomenutih, narodni zastupnici u Saboru bili su; Ismet Baktašević, Ferid-beg Cerić, Bećir Džonlagić, Zuladija Hasanefendić, dr. Hivzija Gavran- Kapetanović, Fetah Krupić, Mesud Kulenović, Muhamed Omerčić, Nezir Spahić, Hamdija Šahinpašić, Mujaga Tafro i niz drugih.
Prvi general islamske vjere u dvadesetom stoljeću, nakon Enver-paše Halilbašića u turskoj carevini, bio je hrvatski domobranski general Junuz Ajanović.
General Junuz Ajanović, zapovjednik XII divizije u Brčkom. ( Obješen u Beogradu 1945. s 38 hrvatskih generala i viših časnika).
Predsjednik komunističkog suda koji ih je osudio na smrt bio je Miloš Minić, kasniji Titin ministar.
General Muharem Hromić bio je pročelnik odjela u Ministarstvu Hrvatskih Oružanih Snaga za vezu s njemačkim vojnim jedinicama na području NDH.
General Hromić je poslije povlačenja hrv. vojske u Austriju izručen od strane Engleza Titinim dželatima i poslije strašnih mučenja obješen.
Ovo je nepodpuna lista muslimana viših častnika HOS-a:
Pukovnik Osman Čengić, zapovjednik konjaničkog sklopa u Sarajevu (Titini dželati objesili su ga 1945.).
Pukovnik Hasim Torlić, zapovjednik Banja Luke (nestao u Titinim kolonama smrti).
Pukovnik Ismet ef. Muftić, vojni muftija HOS-a ( Titini dželati objesili su ga 1945. na ulaznim vratima džamije na trgu Kulina bana u Zagrebu).
Kako bi što više hrvtaskome narodu povriedili još uvijek otvorene rane, sinovi, kćeri i unuci boljševičkih krvnika taj trg danas zovu “Trg žrtava fašizma”.
Pukovnik Salko Alikadić, zapovjednik pješačke pukovnije (pao u borbi na Ozren planini kod Gračanice 1941. godine.)
Pukovnik Avdaga Hasić, zapovjednik XII. Ustaškog Sdruga i zamjenik zapovjednika XII. divizije u Brčkom (izvršio samoubojstvo u Lavamündu u Austriji, pokopan u Wolfsbergu).
Ovdje želim napomenuti da sam 1960., neznajući da idem na put preko masovnih grobova mojih sunarodnjaka i bližih rođaka i hrvatskih vitezova poput pukovnika Avdage Hasića, generala Tomislava Rolfa i drugih, prešao austrijsku granicu baš u Lavamünd, odakle sam bio odpremljen zatvor u Wolfsbergu.
Pukovnik Ibrahim vitez Pirić-Pjanić, zamjenik zapovjednika XII ustaškog zdruga ( umro u Njemačkoj 1977.)
Imao sam posebnu čast upoznati ovog hrvatskog viteza prilikom njegova posjeta Kanadi. Tom prilikom opisao mi je kako je pukovnik Hasić izvršio samoubojstvo: “Kad smo se poslije borba, najprije u Posavini, a onda dalje kroz šume probili do Austrije, Englezi su već bili razoružali našu vojsku i vratili je Titinim partizanima. Kad je to vidio, Avdaga mi reče - ‘Ibro izgleda da Hrvatske više nema’. Rekoh mu da i meni tako izgleda. On na to zaplaka i, onako sam sebi reče - E Avdo kad nema Hrvatske ne treba ni tebe - izvadi svoj samokres i izpali sebi u sljepoočicu”.
Pukovnik Asim Tanović, zapovjednik VII. ustaške pukovnije ( obješen 1945.).
Pukovnik Husein beg Biščević, zapovjednik 4. puka i zamjenik
zapovjednika XIII. dragovoljačke divizije (nestao u Titinim kolonama smrti).
Pukovnik Šemso Hasandedić, zapovjednik grada Sarajeva (obješen 1945.).
Pukovnik Muharem Aganović, zapovjednik oružničkog krila za iztočnu
Bosnu ( zarobljen, mučen i osuđen na 18. godina “strogog zatvora” - umoren u zatvoru).
Pukovnik Šemso Hajrović, sudac vojnoga suda (obješen u Mostaru 1945.).
Pukovnik Muhamed Riđanović, liječnik (nestao u Titinim kolonama smrti).
Dopukovnik Akif Handžić, vojni muftija HOS-a za Bosnu i Hercegovinu (obješen na Baš Čaršiji u Sarajevu 1945.).
Dopukovnik Muhamed Hadžiefendić, zapovjednik tuzlanske dragovoljačke pukovnije. (strijeljan od partizana 1943., nakon izdaje pukovnika Sulejmana Filipovića koji je grad predao partizanima).
Dopukovnik Mihat Topčić, zapovjednik ustaške milicije u Posavini ( poginuo u obrani Modriče).
Dopukovnik Sirija Hadžić, zapovjednik Požege (zarobljen od Titinih partizana 1944., strašno mučen - živom su kožu oderali u partizanskoj komandi u Zvečevu nedaleko od Požege).
Dopukovnik Ferid Cerić, zamjenik zapovjednika 6. domobranske pukovnije ( nestao u Titinim kolonama smrti).
Dopukovnik Adnan Đemičić, zamjenik zapovjednika oružničkog krila za iztočnu Bosnu (osuđen na 16 godina strogog zatvora - umoren u zatvoru).
Bojnik Hasan Saračević, zapovjednik ustaške bojne ( nestao u Titinim kolonama smrti).
Bojnik Nedžib Tafro, zamjenik zapovjednika dojavne škole u Požegi ( zarobljen od četnika-partizana u Foči 1941. - živ klan i nedoklan, polumrtav bačen u Drinu).
Bojnik Ahmed Cerić, obskrbni častnik XIII. divizije (sudbina nepoznata).
Bojnik Osmanagić, zapovjednik oružničkog krila u Tuzli (nestao u Titinim kolonama smrti).
Bojnik Tahir Alagić, proslavljeni zapovjednik XIV. oklopnog odjela 369. dobrovoljačke legionarske “Vražje divizije” ( Vratio se 1948. u Hrvatsku u “Kavranovoj grupi”. Strijeljan u Zagrebu u rujnu 1948.).
Bojnik Idriz Delić. (Poginuo 1943. na Grmeč planini u proganjanu Tita i njegovih crvenih bandita).
Bojnik Hasan Ćatović (nestao u Titinim kolonama smrti), i još niz drugih.
Jasno je da ti naši novopečeni Bošnjaci vrlo malo znaju - zapravo, ne žele ništa znati o svojoj prošlosti pa tako “neznaju” da su se bosanski ustanici koji su se pod vodstvom bega Filipovića 1878. digli na ustanak protiv austrougarske vojske (kojom je, da ironija bude što veća, zapovjedao Hrvat iz Like, general Josip Filipović) zvali USTAŠE, te da je u čast tim ustanicima, 51 godinu kasnije veliki prijatelj i zaštitnik bosansko-hercegovačkih muslimana, dr Ante Pavelić revolucionarnom pokretu protiv drugog sada srbijanskog, okupatora dao ime USTAŠA.
Uz minimalnu promjenu ovi stihovi pjesme o tim prvim, bosanskim ustašama bili su jezgra ustaške koračnice za vrieme NDH.
Na Borcima kraj Jezera leži ranjenik
Ne plaši ga grom pušaka ni topova rik.
Puška puca a top riče barut miriše,
A ustaša na Borcima ranjen uzdiše.
Ne plaši ga grom pušaka, ni topova jek
Dom, sloboda, vjerna ljuba, rani su mu liek.
Imam Poglavnikove tjelesne straže (PTS-a) bio je dopukovnik Muhamed Zelić, a drugi iztaknuti častnici u Ustaškoj vojnici bili su; dopukovnik Edhem Kariković, poznati branitelj Fazlagića Kule pukovnik Ćamil Krvavac, pukovnik Meho Salčić i drugi.
Svi oni kao i stotine tisuća drugih Hrvata ugradili su svoje živote u temelje Nezavisne Države Hrvatske.
Osim što su obnašali visoke dužnosti u redovnoj hrvatskoj vojsci (domobranstvu), hrvatski častnici muslimani bili su hrabri ratnici i zapovjednici posebnih dragovoljačkih ustaških jedinica. Među njima su se posebno iztakli; pukovnici Kladanjske vojnice Avdaga Hasić, i Ibrahim Pirić Pjanić, te branitelj Fazlagića Kule starina Memišaga Đubur, branitelj Sandžaka Sulejman Paćariz i prvi zapovjednik Crne Legije Bećir Lokmić, te Halid Voloder i niz drugih.
CRNA LEGIJA
U knjizi “Branili Smo Državu” dr. Vjekoslav Vrančić opisuje osnutak ove jedinice koja će izrasti u jednu od najelitnijih jedinica Hrvatskih Oružanih Snaga:
“Ustaška udarna jedinica, koja je dobila ime “Crna legija”, nastala je u Sarajevu
u travnu 1941. pod nazivom “Sarajevski ustaški logor”. (Znači osnovana je odmah po uzpostavi Nezavisne Države Hrvatske. nap.a.).
Zapovjednik jedinice bio je Bećir Lokmić, ustaški logornik Sarajeva....
Uslied četničkih pobuna u široj okolici Sarajeva, ova se jedinica brzo povećala na 100 dragovoljaca....”
“U rujnu 1941. 70 pripadnika Sarajevskog ustaškog logora sudjelovalo je s drugim hrvatskim jedinicama u borbama protiv četnika za oslobođenje željezničke pruge na dionici Maglaj - Trbuk - Doboj. Tom prilikom poginuo je zapovjednik jedinice Bećir Lokmić.”
Jure francetić tada je bio povjerenik Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost u Sarajevu.
Neki hrvatski pisci i danas pišu da je Jure Francetić bio prvi zapovjednik Crne legije. Ta tvrdnja je točna, ako se u obzir uzme da je, kao povjerenik Glavnog ravnateljstva za red i sigurnost bio zapovjednik nad svim jedinicama i, posebno kad je ova postrojba, radi novih odora od crnog sukna, dobila ime Crna legija.
Mnogi hrvatski muslimani na samom početku rata dragovoljno su stupili u hrvatske legionarske pukovnije koje su se na Iztočnom bojištu pokazale kao najborbenije jedinice u borbi protiv bolševizma.
Jedan od njih bio je bojnik Tahir Alagić koji se iztakao kao jedan od najhrabrijih ratnika, najprije na Iztočnom bojištu, a po povratku u Hrvatsku u progonima Tite i njegovih ušljivih tifusara po šumama Bosne.
Prsa ovoga hrvatskoga heroja krasila su mnoga njemačka i hrvatska odlikovanja.
U Operaciji “10. Travnja”, organiziranoj od hrvatskih častnika u Austriji, 1948., vraća se u Domovinu, kao i drugi sudionici biva od Titine ozne na prevaru uhićen i pogubljen.
BITKA KOD ODŽAKA - HRVATSKI TERMOPILE
Prije nekoiko godina na jednom portalu objavljena je studija pod naslovom - Posljednji vojskovođa Nezavisne Države Hrvatske - izlazi, kako to navodi autor, relativno dobro istraženi opis poslijednje bitke Hrvatskih Oružanih Snaga protiv Titine komunističke Jugoslavije u Bosanskoj Posavini. Kao i uviek , ta “kvalitetna, dobro istražena povijesna istina” temeljena većinom na sjećanjima riedkih preživjelih sudionika, običnih vojnika, koji su bili upoznati samo s onim što se događalo u neposrednoj blizini njihovih rovova.
Također, pošto autoru nisu bila dostupna svjedočanstva zapovijedajućih častnika, koji su u ovome slučaju ili izginuli ili umrli u emigraciji prije nego što ih je autor mogao saslušati, prikaz onoga što se u stvari događalo na čitavom bojištu nikako ne može biti podpuno točan. Povrh toga, radi manjka bilo kakve pisane dokumentacije o tim borbama od strane hrvatskih obrambenih snaga, autor je prisiljen osloniti se na ono što je i kako je u svojim “dokumentima” opisala jugokomunistička strana.
Najprije moram reći da su me na samome početku neke autorove riječi malko iznenadile, prije svega zato što se on u svojoj analizi ove hrvatske epopeje oslanja na ljude poput nekog g. Vukoje, koji hrvatstvo poistovjećuje s katoličanstvom, a bosansko-hercegovačke muslimane koji su služili u Hrvatskim Oružanim Snagama smatra nekakvom vjerskom anacionalnom sektom čiji se slieditelji, ovisno o trenutačnoj situaciji, mogu priključivati ovoj ili onoj nacionalnoj zajednici.
Osobito me ljuti kad ti naši vajni povijesničari za visoke hrvatske časnike islamske vjeroispoviesti, poput pukovnika Ibrahima viteza Pjanića, kažu da su bili “Muslimani koji su se osjećali Hrvatima”. Pitam, je li Pjanić zaslužio čin ustaškog pukovnika samo za to što se je tek osjećao Hrvatom ili za to što ga je kao hrvatski domoljub i ratnik zaslužio u borbama protiv Dražinih četnika i Tiitinih partizana ?
Je li mu dodijeljen vitežki naslov radi vitežkog ponašanja u borbama protiv srbočetničkih i srbokomunističkih horda, kojima je glavni cilj bio uništenje Nezavisne Države Hrvatske, ili samo zato da uztraje u “osjećanju” da je Hrvat ?
Zar oni koji u bezkompromisnoj borbi za svoju Hrvatsku državu dragovoljno izgubiše svoje mlade živote, poput generala Muharema Hromića, Bećira Lokmića, Idriza Delića, Bekira Durakovića i na tisuće drugih Hrvata islamske vjere, jer su po soju i rodu bili Hrvati, ili samo za to što su ponekad osjećali da su Hrvati?
Je li napr. starina Memišaga Džubur (zapoviednik obrane Fazlagića Kule kod Gackoga u Hercegovini kada je u od četnika obkoljenoj i podpuno izoliranoj Kuli četničkom vojvodi , popu Sergiju Mastiloviću na njegov poziv Memišagi i njegovim borcima da se predaju - “jer je “ Hrvatska država propala” , odgovorio : “ .......A što veliš pope da je Hrvatska propala, ako je ona propala u Zagrebu, onda znaj, ona je ovdje u Kuli Fazlagića i mi ćemo je braniti dok ijedan bude mogao pušku posluživati”, to učinio radi toga što je “ponekad osjećao da je Hrvat”?
Nepobitna je istina da niti jedan od njih nikada nije ništa, pa ni svoju vjersku pripadnost stavljao iznad svoje nacionalne pripadnosti. Naprotiv, kako u članku “Na povlačenju s Poglavnikom” piše dr. Dolores Bracanović, ti ljudi su se ljutili kad bi netko u kontekstu hrvatstva spominjao vjersku pripadnost.
Svi su oni, kao i nedavno preminuli častni hrvatski branitelj general-pukovnik HOS-a Alija Šiljak, vjeroispoviest smatrali osobnom stvari svakog čovjeka, koja nema nikakve veze s nacionalnom pripadnosti.
Nu izgleda da g. Vukoji i mnogim našim današnjim “povjesničarima” nije jasno da su bosansko-hercegovački muslimani ( Titinom odredbom) postali “Muslimani” (muslimanska nacija) 1974., 29 godina poslije ove bitke.
Povrh toga, diljem teksta naišao sam na dosta, najblaže rečeno, čudnih tvrdnji, kao napr., da ove hrvatske borbene jedinice prije te bitke nisu bile sastavni dio niti jedne postrojbe Hrvatskih Oružanih Snaga, te da su ( prema tvrdnji nekog g. Marčinka ) svi ovi ratnitci od studenog 1944. na kapama i odorama nisu nosili slovo “U”, nego “V”.
Nu kad se pogleda posliednje slike branitelja Odžaka vidi se da, osim domobrana i civila, svi drugi na kapama i odrama nose “U”. Nigdje se ne vidi nikakav “V”.
Izgleda da je autor dobar dio informacija preuzeo i od g. Vukoje koji, uz ostalo, navodi i slijedeće : “Kod Petra se nakratko zaustavio i legendarni branitelj Gračanice i utvrde Sokol - vitez Ibrahim Pjanić, s oko 1.000 vrsnih boraca. Taj se Musliman osjećao Hrvatom, te je prvi obavijestio Petra Rajkovačića da su obojica proglašeni hrvatskim vitezovima”.
Prvo, izgleda da g. Vukoja nije znao da je pukovniku Pjaniću dodijeljeno odličje željeznog trolista i vitežki naslov još u prosincu 1943. godine.
A ,ako prema onome što se navodi u tome tekstu, Petar Rajkovačić i njegovi borci nisu pripadali ni jednoj formaciji HOS-a, tko mu je “poslao” poruku za promaknuće u viteza - i za što?
On također tvrdi da Pjanić nije sudjelovao u tim borbama, nego je samo navratio i “kod Petra popunio svoje zalihe, odmorio se i sa svojom vojskom otišao u Njemačku. Odatle se poslije redovito javljao, ali uvijek s potpisom “vitez”.
Ravno u Njemaču, je li ?
Takvim namjernim izvrtanjem istine nanosi se golema nepravda svim hrvatskim braniteljima islamske vjere i golema uvreda hrvatskom narodu.
Iz gore navedenih podataka jasno se vidi kako je zakleti neprijatelj hrvatskoga naroda uništio inteligenciju i vodeći vojnički kadar hrvatskih muslimana.
A ostali? Ono što nije likvidirano u četničkim pokoljima, Titovim krvavim kolonama smrti likvidirano je na najzvjerskiji način . Dio tih likvidacija opisuje partizanski pukovnik, Crnogorac Janko Lopičić u svome “Ratnom dnevniku” gdje između ostaloga kaže: “ ...Svi koji nisu mogli izgovoriti četristo četrdeset i četri čavke čuče na čeristo četrdeset i četri čuke, bili su ubijeni”. Svatko zna da je veliki broj hrvatskih muslimana umjesto “Č” izgovarao “Ć”.
Eto, tako su izvršitelji Protićevog “rešenja muslimanskoga pitanja” riešili problem s Hrvatima islamske vjere. A ono što su ostavili na životu, izuzev vrlo mali broj preživjelih čestitih potomaka Ehli islama, današnji su Bošnjaci, učenici Meše Selimovića, koji su kao i on zalutali u “odvojeni rukavac matične rijeke i kao obične lude zabezeknuti stali na pola puta”.
Te lude, one na vlasti i one u opziciji, u Bosni i Hercegovini svake godine jedni drugima čestitaju “dan republike” to jest nekakve bosanke države bez bosanskoga naroda, koju im je, kako tvrde, Tito stvorio u Mrkonjić Gradu 1943. godine. S takvima nitko pametan nema o čemu razgovarati.
Neka je viečna slava gneralu HOS-a Aliji Šiljku i svim gore spomenutim i ne spomenututim vitezovima koji su svoje živote ugradili u temelje vječne Hrvatske - i viečan spomen svim žrtvama srbokomunističog genocida!
Evo nam i Božića, pa svim Hrvatima kršćanske vjere u Domovini i diljem svieta želim - ČESTITI I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ I SRETNU NOVU GODINU!
Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen
Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 19. prosinaca 2015.
