Pakt s vragom

Pin It

OD VUKA KARADŽIĆA I ILIJE GARAŠANINA DO MIROSLAVA GAVRILOVIĆA...“Opasna svojstva predaje i težnje srbskobizantske Crkve, naišla su u srbskom narodu na neobično djelotvornu dopunu u prodiranju balkanskoromanske nomadske krvi, koja je svojim prirodnim rasnim prohtjevom za prisvajanjem, svojim antisocijalnim sklonostima, manijom za uništavanjem i raztvaranjem učinila Srbe prvorazrednom opasnošću za susjedne im narode i države”. (Dr. Ivo Pilar)

Nedavni dobro orkestrirani posjet patrijarha Srbske pravoslavne crkve Hrvatskoj

i njegovi otvoreno velikosrbski govori o “Srbima svima i svuda”, koji su nadmašili čak i one velikosrbskih ideologa Vuka Karadžića i Ilije Savića “Garašanina” iz 19. stoljeća, koji su, po prvi put u povijesti, sve Hrvate grčko-pravoslavne vjere počeli nazivati Srbima, samo zato što su po vjerskoj pripadnosti spadali u okvir vjerske zajednice u koju su spadali i stanovnici tadašnje knjaževine Srbije.

Tadašnji srbski političari vrlo dobro su znali da u vjersku zajednicu grčko-pravoslavne vjere spadaju i drugi, puno veći, narodi; Grci, Bugari, Rumunji, Ukrajinci, Rusi i neki drugi i da su Srbi najmanji dio te zajednice, ali ni jednome od njih nije palo na pamet da te hrvatske pravoslavce napr. prekrste u Grke, Bugare ili Ruse.

“Manastir na Krki je podignut u 14. stoljeću, to znači da Srbi nisu došli s Turcima, nego da je ovo područje srpska postojbina kao i drugih koji tu žive”, dobacio je u lice nazočnim “hrvatskim” visokim svećenicima patrijarh SPC-a za vrieme svoje “velebne” i, kako se vidi, od nekih predstavnika “hrvatskog” katoličkog klera, jedva dočekane posjete fantomskoj “Srpskoj Krajini”.

Jeste li primjetili kako je, kao nekad za Vuka Karadžića i Iliju Garašanina, i za ovu velikosrbsku vucibatinu ovaj dio Hrvatske “srpska postojbina”, a Hrvati su neki “drugi”?

Na tom četničkom slavlju u ovom manastiru, jednom od glavnih legla četništva u Hrvatskoj, upriličenom za još jednu fazu pokušaja tihe rezurekcije propale “Krajine, ne kao počastni gosti, nego, kako sami izjaviše, kao “prava braća”, nazoče i visoki dostojanstvenici hrvatske (?) katoličke crkve na čelu s predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije, zadarskim nadbiskupom Želimirom Puljićem.

Poslie srdačnog grljenja i trostrukog cmokanja (pravo na srbski način) s podmuklim velikosrbinom Miroslavom Gavrilovićem, današnjim glavnim ideologom i širiteljem velikosrbstva, Puljić mirno sluša ove njegove provokacije .

Umjesto da ga podsjeti da te njegove sulude tvrdnje nisu ništa drugo nego laudiranje starih velikosrbskih ekspanzionističkih pretenzija iz Garašaninovog “Načertanija” i da ova njegova posjeta nije ništa drugo nego još jedna prozirna velikosrbska ofenziva na Hrvatsku kao što je nekad bila i ona Vuka Karadžića, nadbiskup Puljić mu samo kima glavom. Umjesto da mu odgovori da do 1918. godine u Hrvatskoj nije bilo nikakvih “srbskih manastira” Puljić trabunja o nekakvim (ne kaže čijim) “crkvenim učilištima na području Hrvatske, a posebno Dalmacije” i kako, po njegovom mišljenju, tu Srbi i Hrvati mogu zajedno liepo živjeti.

Zar poslie svega što je hrvatski narod proživio u sedamdesetak godina “zajedništva” sa Srbima ovom uzvišenom gospodinu još nije jasno da Srbi nikada nisu mogli u miru živjeti s nijednim susjednim narodom, a mnogo puta ni sami sa sobom?

Uobće ne čudi ono što danas u Hrvatskoj brbljaju i čine jugoboljševički sinovi i kćeri, alias “antifašisti”, ali kad se ovako ponaša jedan hrvatski katolički nadbiskup, onda se moramo upitati je li demon jugoslavenstva ponovno ušao i u duše nekih naših “duhovnih pastira”, ili ih ikada napustio?

Nemoguće je da je nadbiskup Puljić toliko neinformiran da baš nimalo ne pozna velikosrbski mentalitet, posebno onaj posrbljenih hrvatskih Vlaha, koji su od uzpostave prve Velike Srbije 1918., djelima dokazali da je ona stara hrvatska izreka - poturica gori od Turčina, u ovom slučaju, posrbica gori od Srbina, podpuno točna.

”Zlo su činili nama susjedi i mi njima, ali mi u mnogo manjoj mjeri...”, bez imalo sustezanja (jer tko je ikada vidio da Srbin ima stida), kaže srbski patrijarh.

Kad znamo za goleme zločine koje su Srbi od 1918. do 1995. počinili nad hrvatskim narodom, ovakav bezobrazluk ovog velikosrbskog šarlatana jasno pokazuje kojim ciljem je on došao u ovu našu teško ranjenu Hrvatsku koja, zahvaljujući njemu i njegovoj Crkvi još uvijek iz tih rana krvari.

Ni glupima nije potrebno nagađati o ciljevima njegove posjete ovim leglima četništva u Hrvatskoj, jer on u svom govoru otvoreno kaže da je “došao ohrabriti Srbe koji su ostali na ovim prostorima, ali i ohrabriti one koji su napustili da se vrate”. Kao i za njegove preteče, za njega su to “prostori” “postojbine” i sve drugo samo nije Hrvatska koju toliko mrzi da bi se sigurno udavio kad bi je spomenuo.

Ovaj novi poglavica srbskoga modela pravoslavlja i duhovni pastir velikosrbstva “ne zna” za grozote koje su njegovi sunarodnjaci kroz zadnjih 200 godina na divljački način činili nad susjednim narodima.

Evo opisa samo jednoga od tisuća groznih zločina koje su Srbi počinili nad susjednim narodima u čije su zemlje došli kao okupatori.

U listopadu 1913., austrougarski generalni konzul u Skopju, Heinrich Jehlitschka, šalje bečkoj Porti izviješće o grozotama koje Srbi čine nad lokalnim stanovništvom makedonskih Bugara gdje, uz mnoštvo drugih, opisuje razaranje deset sela, čije je čitavo stanovništvo podpuno bilo na divljački način iztriebljeno:

“Najprije su iz sela izveli sve muškarce, poredali ih u linije i postrieljali. Onda su zapalili sve kuće u koje su najprije zatvorili sve žene i djecu. Kad bi se te žene i djeca pokušali spasiti bijegom iz plamena bili usmrćeni su bajunetama.

Muškarce su pobili srbijanski oficiri, a svojim vojnicima su zapovjedili da ubijaju žene i djecu.

Po ulazu u Gostivar, gdje je radi strašnih srbskih zločina došlo do pobune jednog dijela albanskog stanovništva, Srbi su uhitili 300 mirnih stanovnika, koji nisu imali nikakve veze s pobunom. U grupama od dvadesetak ljudi odvedeni su izvan mjesta, ubijeni kunadcima i bajunetama i bačeni u unapried pripremljeni otvoreni masovni grob.

“Ovo nisu nikakvi spontani činovi brutalnosti”, zaključuje Jehlitschka, “nego hladnokrvna opreacija sistematske eliminacije ili uništenja izvedena po naredbi odozgo”.

Sve zločine koje su njegovi Srbi, najprije fašisti, a kasnje fašisti premondureni u komuniste, počinili nad albanskim stanovništvom Kosova nemoguće bi bilo nabrojiti i u najdebljoj knjizi.

Naprimjer, dvadesetih godina prošlog stoljeća umirovljeni srbski “heroj” vojvoda Stepa Stepanović se po kavanama u Beogradu hvalio: “Ja sam bre svojom rukom dvanajest arnautskih glava odsekao!”

Poslie propasti prve Srboslavije i uzpostave nove komunističke Aleksandar Ranković je preuzeo dužnost vojvoda Stepanovića, Putnika idrugih. Pod njegovim terorom život Albanca na Kosovu je u mnogočemu postao puno gori od života nekadašnjih crnih robova na plantažama pamuka u Americi.

Dok su obitelji američkih crnih robova živjele u kakvim-takvim drvenim kućama i barakama tisuće kosovskih Albanaca s velikim brojem djece bili su prisiljeni živjeti pod zemljom, u tzv. zemunicama. Sve što su neki “bolje stojeći” od ovih zemuničara posjedovali, u najviše slučajeva bila je jedna krava, koja je bila glavni kontributor mizerne prehrane nihovih obitelji.

Torture koje je taj narod proživljavao pod Rankovićevim terorom, uglavnom od srbskih susjeda u njegovoj službi, nije moguće adekvatno opisati.

Nije se pitalo je li netko od tih jadnih ljudi za nešto kriv ili nije. Kriv je bio jer je bio “Škipetar na srpskoj zemlji” i, kao takav, on je bio uljez, bez obzira na to što je potomak starih Ilira koji su tu živjeli najmanje tisuću godina prije nego su se tu doselili sbski predci Rasci.

To puko siromaštvo kosovskih Albanaca za srbske zločince nije bila dostatna kazna pa su uvijek izmišljali nove načine mučenja.

Kako su svi bili proglašeni “balistima opasnim po narod i državu” imati bilo kakvo oružje za Albanca je značilo duga robija, s koje se mnogi nisu vratili.

Pošto su zatvori i logori već bili pretrpani, Srbi su izmislili jedan specifično srbski razbojnički način kako siromašnom Albancu oduzeti i tu jednu kravu i tako njega i njegovu obitelj pokušati umoriti glađu.

Najprije bi ga, po nalogu Rankovićeve Udbe, neki Srbin iz susjedstva prijavio da posjeduje oružje. Odmah bi došlo nekoliko udbaša, iztjerali bi obitelj na polje i počeli “pretraživati” njegovu zemunicu i, bez iznimke, uvijek bi “našli” neku pušku, koju su, normalno, sa sobom donieli i “sakrili” u toj mizernoj izbi.

Uzalud se jadan čovjek opravdavao i kleo da nema pojma od kuda je ta puška.

Srbski udbaši bi tada prešli na glumenje onoga što se u Americi zove “Good Cop - Bad Cop” (dobar policajac - loš policajac).

Bad Cop bi mu prietio da će ga odmah izprebijati, vezati i odvesti u zatvor, u kojem će ga još dobro izpeglati, a onda predati “narodnom sudu”, koji će ga poslati na robiju od najmanje 10 godina, a Good Cop bi ga tobože branio savjetujući mu da im izplati veliku svotu novca i da će sve biti u redu.

Kad bi im ovaj jadnik rekao da on nema nikakva novca, Good Cop bi mu rekao da će mu dati rok od dva ili tri dana da proda svoju kravu i da se odkupi.

Na ove zločine srbski patrijarsi, niti itko iz njihove Crkve nikada nije progovorio niti jednu rieč. Dapače oni su u svojim propoviedima huškali svoje vjernike da nad ovom albanskom sirotinjom “osvete Kosovo”.

Kao što Pavle i Irinej za ove kasnije, ondašnji patrijarsi Vikentije i German za te zločine “nisu čuli”. Jer daleko je Beograd od Kosova, zar ne?

Oni nisu čuli ni za Sibinjske, ni Senjske žrtve koje su, s blagoslovom njegove Srpske pravoslavne crkve, pobili njegovi srbski žandari. Kao ni Gavrilović danas, ni ondašnji prvi patrijarh “Ujedinjene srpske pravoslavne crkve” Dimitrije Pavlović, nije čuo za ubojstvo hrvatskih zastupnika na čelu sa Stjepanom Radićem u njihovoj velikosrbskoj jazbini razbojnika i ubojica.

Masovni četnički pokolji tisuća i tisuća muslimanskog i katoličkog pučanstva u Foči, Vlasenici, Višegradu, Goraždu, Srebrenici, Pljevljima i stotinama drugih mjesta doljem Nezavisne Države Hrvatske, koje su za vrieme 2. svj. rata predvodili sveštenici njegove Srpske crkve; Vasilije Jovičić, Sergije Mastilović, Radojica Perišić, Momčilo Đujić i dr., za njega su “manji zločini”.

Za njega je mali srbski zločin i nedavni (ponovni) genocid u Srebrenici, koji su počinili sinovi i unuci onih njegovih sunarodnjaka koji su počinili onaj prvi.

Zar on nije nije vidio da je na prvom četničkom tenku 1992. u Bosni bio jedan od njegovih sveštenika?

Nisam suguran, ali moguće je da je možda on bio taj sveštenik.

Ne zna on ni za Bleiburg, ni Križne puteve, ni tisuće i tisuće jama i drugih masovnih grobova koje su pod zapoviedanjem njegovih Srba poput Koste Nađa, Koče Popovića, Sime Dubajića i niza drugih, napunjene stotinama tisuća nevinih hrvatskih žrtava.

Ne zna ni za masovna ubojstva u stotinama logora u kojima su po završetku 2. svj. rata ubijene tisuće i tisuće hrvatskih vojnika i civila, kao ona u Jasenovcu po naredbi njegovog Srbina Jefte Šašića?

Nije Irinej čuo ni za knjigu crnogorskog Srbina, partizanskog pukovnika Janka Lopićića, u kojoj ovaj opisuje kako je “drug Koča (Popović) naredio da se u Bosni na mjestu srielja sve one koji nisu mogli izgovoriti - četiristo četrdeset četiri čavke sjede na četiristo četrdeset četiri čuke.

Razaranja, masovna ubojstva i svakojaki zločini koje su njegovi Srbi počinili u Vukovaru, Voćinu i nizu drugih hrvatskih sela i gradova za njega su mali u usporedbi na što?

Mučenja u Kninu i u samom tom manastiru u kojeg, zahvaljujući izdajničkoj bandi na vlasti u Hrvatskoj, on ima kuraži doći i tako neobuzdano lajati, nisu za njega veliki zločini.

Pokolj nevinih staraca, žena i djece u Puljićevoj pastvi u Škabrnji, na čiju krv je taj superčetnik došao izbljuvati svoj veliko srbski otrov, ne spada u njegovu rubriku srbskih zločina. On samo zna da su drugi činili “veće zločine” njegovim Srbima.

Kako izgleda, to puno ne smeta nadbiskupu Puljiću. To je i za njega “prošlost” koju će vrieme izbrisati.

Ali, varate se, ekselencijo! Krv naših nevinih žrtava nitko nikada neće moći izbrisati za ničije pomirbe, a najmanje ovu o kojoj vi naglabate.

E, sada kad je vidio reakciju na njegovo udvaranje i bezsmislice koje je tom prilikom izgovorio, nadbiskup se pokušava izvući iz škripca s pričama kako je Irinejeva ”paušalna procjena uvreda svim žrtvama”. Ovdje valjda ubraja i Irinejeve “srpske žrtve” uključivši i one četničke zvieri koje su izvršile pokolj u Škabrnji a kasnije dobile po glavi ili pred Hrvatskom vojskom pobjegle u Srbiju.

Ali, u ovoj, kako bi u Americi rekli, rat race (utrci štakora) hrvatskih biskupa na lizanje s poglavicom glavne velikosrbske institucije, pobjeda svakako pripada splitsko-makarskom nadbiskupu Marinu Barišiću, koji, kao da je novo izabrani predsjednik Orjune, ovom velikosrbskom poglavici razdragano kliče: “Kako je lijepo i ugodno kad se braća sretnu. Zajednička nam je tisućljetna povijest, i tradicija i kako nas puno toga povezuje, a malo razlikuje....”.

Neka mi zamjeri tko hoće, ali za moj pojam ovaj gospodin ili je podpuno skrenuo s pameti ili je uistinu neo-orjunaš, potomak onih orginalnih splitskih orjunaša, koji su se dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća isto tako susretali i ljubili s “braćom Srbima”, a razbijali glave Hrvatima.

O kakvoj to tisućljetnoj povijesti i tradiciji Barišić teljuzga?

Ako misli na ono razdoblje prije “Velike šizme” 1054. godine, kad su rimski papa Lav IX. i carigradski patrijarh Mihelis Keroularius jedan drugoga izopćili iz kršćanske Crkve.

To izopćenje, na koje su jedan drugome odgovorili: “ne možeš ti izopćiti mene, jer sam ja prije izopćio tebe”, trajalo je punih 911 godina sve dok su se 1965., papa Pavao VI. i patrijarh Atenagoras dogovorili da ga formalno ukinu.

Nu, od onda do danas ništa, baš ništa, se nije promijenilo u odnosima između te dvije Crkve, posebno ne u odnosu na SPC, koja je postala još puno radikalnija u napadima na katoličku crkvu.

Da ne ulazimo u detalje o toj podjeli kršaćanske Crkve, koja ustvari nikada nije ni bila jedinstvena, što dokazuje i samo postojanje dvojice poglavara; pape na Zapadu i patrijarha na Iztoku, moram upitati nadbiskupa Barišića zar on zbilja ne zna da u tih “tisuću godina” nitko nije čuo za Srpsku pravoslavnu crkvu?

Čak ako uzmemo srbsko tumačenje o postanku njihove Crkve vidi se da ju je Rastko Nemanjić, alias sv. Sava, pokušao osnovati tek 165 godina kasnije,1219. godine.

Ako je ta Savina “Srpska crkva” i postojala, što je upitno, onda i onim mentalno izazvanim, kako se to danas kaže prema “politički korektnom” rječniku, mora biti jasno da oni koji su joj pripadali nisu nikako mogli biti sudionici te “tisićljetne zajedničke povijesti i tradicije” o kojoj Barišić priča.

Kad znamo da bi nestankom srbske nacionalne (autokefalne) Crkve zauvijek propao i san o Velikoj Srbiji, je li teško zaključiti na što Irinej cilja kad kaže, “...krajnje je vreme da vrhovi crkava sednu, analiziraju vreme i prilike da se vrate vremenu našeg zajedničkog života”?

Nu, prema onome što se odigravalo na tom bratimljenju s vragom, izgleda da to ipak nije jasno našim biskupima”

Podmukli Irinej ne ustručava se ‘izvaliti i ostati živ’ kako su Srbi i Hrvati dugo vremena živjeli kao braća. Biti će u one dvije Srboslavije, koje su hrvatski narod stajale preko milijuna žrtava.

Srbi i Hrvati nikada nisu živjeli kao braća! Hrvati katoličke i pravoslane vjere su živjeli kao braća sve do “posjeta” Vuka Karadžića i “Načertanija” Ilije Savića “Garašanina”. Kad je Karadžić prolazio tim čisto hrvatskim krajevima i vidio da tu uz većinu katoličkog puka živi i manjina iztočno-pravoslavne vjere on je zaključio da su to sve “Srbi rimske i grčke vere”. To je isto to što danas govori Irinej.

A kako i kada je počelo nasilno masovno posrbljavanje hrvatskog pravoslavog puka jasno je opisao jedan stari seljak iz okolice Sunje, koji je 1941. s grupom svojih susjeda došao pred dr. Pavelića s molbom da im pomogne da pređu na katoličku vjeru.

Kad im je on rekao da to od njih nitko ne traži i da to nipošto ne čine, starac je između ostalog rekao:

“...Naši su pradjedovi, katolici i pravoslavni, Bog zna odkada, u ovoj zemlji ponoj svakog Božjeg dobra živjeli kao prava braća. Nije se tu pitalo koje si vjere, je si li Hrvat katolik, Hrvat pravoslavac ili neke druge vjere...

A onda poslije rata ( 1. svj.) dođoše iz Srbije nekakvi kaluđeri i popovi s njihovom propagandom da šire razdor među narodom, prokleo ih Bog njih i njihovu propagandu.

Ti što nosiše tu propagandu, počeše nam govoriti da mi nismo Hrvati, jer da su Hrvati katolici, a mi da smo pravoslavni i zato da smo Srbi.

Ma ljudi su pitali kako to, do sada smo bili uvijek Hrvati, a kako sada odjedanput da nismo. Što tu ulazi vjera? Katolici Hrvati, pravoslavni Hrvati!

Kako i zašto bi sada morali postati Srbi, kada smo u Hrvatskoj, a ne u Srbiji?

A oni su nam govorili: “Ma što znate vi seljaci, nepismeni i neučeni. Svi su pravoslavni Srbi, gdje god oni živili. Zar vi ne svetkujete svetog Savu...koji je osnovao srbsku pravoslavnu vjeru”?

Ljudi slušali i čudili se, a jednom je moj pokojni otac rekao, da što to ima s narodnosti, da naš Krist nije bio ni Srbin ni Hrvat i da se zna da se rodio u Judeji, a mi mu se svi i katolici i pravoslavni molimo pa zato nikome ne pada na pamet da nam kaže da smo čifuti”.

Kao i razni Draškovići, Nikolići, Vulići i Vučići i Irinej bi želio da se srbska ćirilica “kao identitet srpskoga naroda” u punom obliku povrati u Hrvatsku, pa za šepave argumente navodi da se i latinica rabi u Beogradu.

Pokušava li on s time reći da Srbi rabe latinicu iz ljubavi prema Hrvatima?

Svaka budala zna da i Kina i Japan i Rusija i čitav sviet danas rabe latinicu iz razloga što su na tom pismu utemeljeni svi sustavi komuniciranja u današnjoj cyberspace tehnologiji, bez koje danas ništa ne može funkcionirati, pa tako ni zaostala Srbija.

Ćirilica je oduvijek pismo bizantskog Iztoka. Ona je prvi put u poviesti došla u Hrvatsku na srbijanskim opancima 1918. godine.

A što je, kako kaže Irinej, sadašnji papa dao “divan priedlog da dojučerašnja braća” (valjda misli na onu Karadžićevu braću grčke i rimske vere) sjednu i analiziraju sadašnjost i prošlost, moram reći da mi ovaj papa sve više i više sliči na nekadašnjeg Titinog obožavatelja, talijanskog “socijalista” Giovanija Montinija, isto poznatog kao papa Pavao VI.

Zato se ne čudim njegovim igrama s proglašenjem blaženog Alojzija Stepinca svecem i sumnjama o ukazanjima Gospe u Međugorju.

Izgleda da su ti naši biskupi tako brzo zaboravili da su hrvatski branitelji u oba prošla rata s oružjem u ruci glasovali za podpunu slobodu Hrvatske, za prekid svih mogućih veza sa Srbijom, jer je ona kroz svoju Crkvu kao lučonošu velikosrbstva, počinila najsurovije zločine protiv hrvatskog naroda; oskvrnula njegove svetinje, uništavala gospodarski život i razarala kulturne i vjerske ustanove.

Nu, nije ovo prvi, a vjerojatno ni zadnji put da su neki naši “duhovni pastiri” zaboravili da je put do pakla popločan dobrim namjerama, pa s istim tim namjerama s vragom tikve sade.

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 5. rujna 2015.