“Franklin expedition”
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 25 Rujan 2015 17:04
U prošlim emisijama govorio sam uglavnom o poviestnim ili trenutačnim događajima u Hrvatskoj ili o događajima koji su se direktno ili indirektno odnosili na Hrvatsku. Večeras ću govoriti o jednom događaju koji se odigrao na kanadskom Arktiku prije kojih 170 godina, a opis zbivanja u Hrvatskoj ostavit ću našim vrstnim piscima u Dragovoljcu, koji su u njih bolje upućeni od mene.
Nadam se da vam priča o ovom tragičnom događaju neće biti dosadna.
Iako se u nekim državama Zapada Magna Carta smatra kamenom temeljcem demokratskog zakonodavstva, najviše radi onog poznatog načela - justice delayed is justice denied (pravda odgođena jest pravda uzkraćena, ili - access to swift justice (brz pristup pravdi), ovaj dukumenat koji je 1215. nepopularni engleski kralj John bio prisiljen podpisati kako bi udovoljio bogatim engleskim barunima, nije puno značio za onu ogromnu većinu običnog puka - common people.
Što je za bogataše bila pravda to je u najviše slučajeva za sirotinju bila kazna. Naprimjer, za skoro 700 godina poslie objave tog toliko slavljenog zakonika kapetanom i bilo kojim drugim častnikom ratnog ili trgovačkog broda nije mogao postati nitko tko nije bio iz aristokratske obitelji. U slučaju bilo kakve transgresije od strane običnih mornara kapetan broda vršio je ulogu tužitelja, sudca, a ponekad i krvnika.
U bezbroj slučajeva, posebno na brodovima koji su iz Indije dopremali salitru za pravljenje baruta, kapetani su, kako je zapisano u mnogim knjigama, za najmanju transgresiju, kao za krađu komadića hrane, mornare vješali na jarbol, veleposjednik, lord je imao pravo objesiti svakog Commonera koji bi s njegovog posjeda ukrao zeca ili fazana, a za bilo kakvi drugi , pa i najmanji priestup, vrlo veliki broj je osuđivan na “transport” u (tada još divlju) Australiju.
Da čitav engleski narod nije neprijatelj hrvatskoga, niti bilo kojeg naroda svjedoči i činjenica da je u obrani Hrvatske u Domovinskom ratu među stranim dragovoljcima bilo najviše “običnih” Engleza. To mi je nedavno potvrdio jedan od tih hrabrih dragovoljaca, častnik u Hrvatskoj vojsci, koji je sudjelovao u borbama od Iztočne Slavonije do Škabrnje u Dalmaciji.
A kakvi su, na suprot njima, bili lordovi Carington, Owen, barun Paddy Ashdown i dr., nije potrebno ni govoriti.
Toliko za uvod!
Ekspedicija je počela s pompom, ceremonijom i zaglušujućim poklicima skupljene svjetine.
Još jedno slavno poglavlje biti će uskoro zapisano u analima Britanskoga imperija. ili tako su svi u “Imperiju u kojem nikada sunce ne zalazi” mislili.
Međutim, pustolovina koja je počela s takvim optimizmom završit će ne slavom, nego beznađem, očajem, kanibalizmom i smrću 130 ljudi.
Glavni uzrok za nezamislivo izpaštanje i konačnu katastrofu bila je megalomanija, umišljenost i nadutost engleske aristokracije. Aristokracije koja je svojom politikom od davnih vremena mnogim narodima nanosila golema zla uključujući i svome “običnom” narodu ili, kako se to na engleskom kaže - their own common people.
Stoga, kad govorimo o engleskoj zloj politici i zločinima počinjenim u ime nje, tu nikako ne mislimo na čitav engleski narod, nego na njegovo plemstvo; barune, lordove i druge velikaše ”plave krvi”, koji su kroz poviest bili najokrutniji baš prema svojim “običnim” sunarodnjacima.
Već 350 godina engleski iztraživači pokušavali su riješiti jedan od najvećih geografskih izazova u zabilježenoj poviesti; odkriće Sjeverozapadnog Prolaza, iz Atlantika u Pacifik, kroz labirint zaleđenog otočja koje čini kanadski Daleki sjever - najveći arhipelag na svietu.
Kako su tijekom prošlih desetljeća prazni prostori na karti Arktika bili pomno mapirani, ljudi koji bi se odvažili suprostaviti polarnom ledu i strašnoj studeni ostavljali su svoja imena na raznim otocima i vodama koje ih okružuju; Frobisher, Davis, Baffin, Hudson itd. Neki od njih uz svoje ime ostavili su tamo i svoje kosti.
Godine 1845. britanski se Visoki Admiralitet pomamio idejom o rješavanju “arktičke zagonetke”.
Velika Britanija, koja je po njihovom mišljenju bila najsilnija sila na svietu koja je vladala imperijem koji je opasavao zemaljsku kuglu.
Ali tajna Sjeverozapadnog Prolaza još je ležala zaključana u ledu.
Iztraživači, koji bi se uspjeli vratiti, donosili su doma nove informacije o obalama, morskim strujama, plimama i osekama, a kartografi su polako crtali na kartama zaljeve, prolaze i rtove.
Zagonetni Prolaz bio je tamo, negdje, i oni su vjerovali da su tako blizu da ga pronađu. Oni su ga morali naći! Pa, oni su bili Britanci!
Da bi netko drugi uspio izvršiti tako veličanstveno odkriće, za Britance je bilo jednostavno nezamislivo.
Čast za polaz u odkriće zagonetnog Prolaza dobio je 58 godina stari admiral Sir John Franklin, koji se navodno kao vrlo mlad mornar borio s britanskim herojem Nelsonom u bitci protiv Napoleona kod Trafalgara.
On je, kako kažu, bio “izvanredan častnik, vrlo prožet u tradiciji Kraljevske Mornarice”, pa ako bi itko uspio pronaći put kroz arktički labirint, to je sigurno bio on.
Sir Roderick Impey, predsjednik Kraljevskog geografskog društva (čiji je podpredsjednik bio Franklin) tada je izjavio: “Samo ime Franklin je, uistinu, narodna garancija; i ponosni biti ćemo mi geografi ako se naš viteški podpredsjednik vrati poslie postizanja ovg junačkog djela”.
Što su Roderick i Admiralitet ‘zaboravili’ jest da je Franklin već dava puta prije poduzimao te ekspedicije i u obe uspio zalutati i izgubiti velik broj ljudi.
U tim ekspedicijama Franklin je bio prisiljen jesti trule životinjske kože i kuhati gole kosti kako bi se spasio od smrti. I da nije bilo urođenika (Inuita), koji su Engleze našli, hranili ih i spasili ih od sigurne smrti Franklin i njegovi ljudi bi bili uginuli.
Ovaj put, Franklinova ekspedicija bila je jedna od najbolje obskrbljenih ekspedicija ikada. U brodove “Erebus” i “Terror” nakrcana je obskrba za tri godine; sušeno voće, kompoti, sušeno i konzervirano meso, brašno, šećer, čaj, razna vina, i likeri, čokolada, duhan, 1.225 kilograma voštanih svieća, 1.630 kilograma sapuna i velike količine ostalih namirnica. Svaki brod je imao knjižnicu sa 1.200 knjiga. Ekspedicija je bila obskrbljenas najnovijim gaografskim i nautičkim instrumentima. I, svakako, tu su bili artikli raskoši za pripadnike aristokracije, to jest častnike.
U Franklinovu razkošnu kabinu na Erebusu postavljen je golemi pisaći stol napravljen od skupe indijske mahagone.
Grupa od 129 častnika i mornara pod Franklinovim zapovjedništvom bila je krema Britanske kraljevske mornarice.
Franklinov zamjenik, zapovjednik na Terroru, kapetan Crosier, koji je također služio kod Nelsona, bio je i iskusan iztraživač Arktika.
Erebus i Terror bili su prije polazka pojačani kako bi mogli podnieti pritiske arktičkog leda i uz jedra bili su opremljeni i parnim strojevima za pogon.
Na 19. svibnja 1845., Erebus i Terror zaplovili su Temzom prema otvorenom moru. Golema rulja skupila se na dokovima kako bi urlicima pozdravila svoje heroje. Dva tegljača brodova natovareni s dodatnim namirnicama pratit će ih sve do otočja Orkneys, a odatle će ih pratiti još jedan transportni brod krcat s hranom i drugim materijalom, pratit će ih sve do zaljeva Disco na zapadnoj obali Greenlanda gdje će, negdje u prvoj polovici srpnja, izvršiti pretovar.
Ovaj brod će se, s pismima posade Erebusa i Terrora svojima kući, vratiti natrag u Englesku. Franklin u pismu svojoj supruzi, Lady Jane Franklin, piše: “Ne moj brinuti ako moja plovitba potraje dulje nego smo predvidjeli. Mi možemo izdržati i 5 godina.”
Odavle ( od Greenlanda) pa nadalje Franklin će sve poruke, napisane na šest jezika, u hermetički zatvorenim bakrenim cilindrima, bacati u more.
Od ovih njegovih “progress reports” (izvještaja o napredovanju), samo jedan je ikad nađen. Franklin i 129 ljudi njegove posade odploviti će u sumaglicu Arktika i njihovi engleski sunarodnjaci nikada više neće nijednog od njih vidjeti.
Tri godine su prošle, a od Franklina ni traga, ni glasa.
Drugi Englezi u Arktiku, kitolovci i trgovci Hudson’s Bay kompanije, tu i tamo bi čuli pripovjedanje urođenika Inuita, ali je izgledalo da su Erebus i Terror i svi ljudi na njima jednostavno nestali.
Tada je započela najveća potraga za “nestalim osobama” u poviesti, koja će Britanski imperij stajati, za ono vrieme nevjerojatnu sumu od 4 milijuna funti.
U potrazi za izgubljenom ekspedicijom razni kapetani brodova zacrtali su na karama više kanadskog Arktika, nego svi kartografi u 300 godina prije njih.
Tijekom niza narednih desetljeća u potragu je uključeno 38 ekspedicija.
Tu i tamo u nekom dijelu široke zaleđene pustoši neke od njih nabasale su na dokaze na temelju kojih je, komadić po komadić, sastavljena ova strašna priča.
Prvi znak nije bio odkriven sve do 1850. godine. Na malom Beechey otoku u Barrow tjesnacu kapetan William Penny pronašao je znakove Franklinovog zimskog kampa. Njegovi su ljudi tu našli smeće; prazne limenke, komadiće konopa, voštanog platna i tri groba, ali nsu našli nikakav znak koji bi im pokazao kojim pravcem je Franklin odatle otišao. Za iduće 4 godine ništa više nije pronađeno.
Onda, u listopadu 1854., dr. John Rae, koji je bio na čelu potrage organizirane od Hudson’s Bay kompanije, vratio se u Englesku s novostima.
Na poluotoku Bothnia on je razgovarao s Inuitima koji su mu rekli, da su na otoku King William, zapadno od Bothnije, nekoliko godina prije sreli 40 bielih ljudi. Brod tih bielih ljudi zdrobio je led i oni su pješice išli prema jugu. Svi ti ljudi su bolovali od skorbuta i bili su već podpuno shrvani glađu.
Nešto poslie toga sustera druga grupa Inuita našla je 30 mrtvih bielih tiela, oko 160 km dalje prema jugu, na ušću Black River (Crne rijeke).
Po kondiciji tih tiela vidjelo se da su od gladi skapavajući Englezi jeli meso svojih mrtvih kolega.
Inuiti koji su to pričali imali su kod sebe komade srebrnnog pribora za jelo s monogramima Franklina i njegovih častnika.
Nekoliko mjeseci kasnije, kapetan Richard Collison dolazi u Englesku s dodatnim informacijama. Na otoku Victoria on je naišao na Inuite koji su kod sebe imali alat od mesinga i željeza, dio parnoga motora i okvir otvora na brodskom spremištu (štivi). Ti artikli mogli su biti samo s Franklinovih brodova.
Sudeći po svim tim pokazateljima, Franklinova ekspedicija je doživila katastrofu negdje između otoka Virginia i King William. Mislilo se da se pretraživanje suzava na sve manji prostor.
Ali, prošlo je već 10 godina od Franklinove plovidbe u odkriće “Sjeverozapadnog prolaza” i britanski admiralitet je bio prisiljen izjaviti da su Franklin i svi njegovi ljudi mrtvi, i traženje je prekinuto.
Gospođa Franklin, kao zaista izvanredna osoba, nije gubila nadu da bi njezin muž i barem neki od njegovih ljudi još mogli biti živi i 1857. godine o svom trošku oprema brod “Fox” i pod zapovjedništvom kapetana Leopolda McClintock-a šalje ga da nastavi potragu.
McClintock uspjeva naći zapanjujuće odkriće. Od nekih Inuita on je čuo priču kako su godinama prije sjeverno od otoka King William vidjeli dva broda podpuno zamrznuta u ledu. Bieli ljudi su ostavili brodove i uputili se prema jugu, vukući za sobom nekoliko saonica natovarenih nekim materijalom. Bielci su, rekoše mu Inuiti, bili iznemogli od glada i bolesti. Oni koji su padali bili su ostavljani da umru. Zgnječeni brodovi su eventulno potonuli.
McClintock i njegovi ljudi počeli su pretraživati mjesta koja su im Inuiti opisali i bili su iznenađeni s onim što su tramo našli.
Na jednom mjestu našli su veliki čamac težak preko 340 kg, koji je sjedio na saonicama teškim skoro 300 kg.
Čamac je bio natovaren nekim stvarima koje su bile uporabive, kao puške i srjeljivo, ali većina tereta bila je, kako je on naveo u svom izviešću, “samo akumulacija mrtve težine koja je vojnicima slomila i ono snage što su imali poslie tolikog izkušenja”.
U tom ludom tovaru bile su hrpe vjerskih knjiga, sapuna, četkica za zube, olovnih ploča, štapova za prozorske zavjese i raznog drugog, podpuno neuporabivog materijala.
McClintock je tu našao i 3 kostura i, u “cairn-i” (kamenoj hrpi) zazidan, jedini napisani dokumenat koji je ikada pronađen o ovoj ekspediciji u Arktiku.
Na tom, već požutjelom komadu papira netko je napisao da je na 22. travnja 1848. posada napustila Erebus i Terror, te da je od ukupno 130 ljudi još njih 105 živih i da je Franklin preminuo još 11. lipnja 1847. godine. Uzrok smrti nije naveden.
Prije polazka Franklin je bio siguran da će on pronaći ovaj zagonetni Prolaz, pa je rekao svojoj supruzi da mu može pisati u Petropavlovsk na ruskom Pacifiku.
Ali, kako se vidi, izgubio je život nekolike tisuće nautičkih milja daleko od te destinacije.
Američki iztraživač Charles Hall živio je s Inuitima 9 godina, učeći njihov jezik i njihov način preživljavanja na zaleđenom Arktiku. Godine 1864. on je zapisao kako se sastao s nekim Inuitima koji su mu pričali kako su na poluotoku Bothnia naišli na tri biela čivjeka. Dvojica od ovih su izgledali da su u dobrom zdravlju, dok je treći, koji je bio častnik, izgledao vrlo slabo jer je skapavao od gladi.
Inuiti su saznali da su ova dvojica jeli ljudsko meso, a da je častnik odbio poniziti se kanibalizmom.
Inuiti su bili začuđeni zašto su ovi ljudi, koji su kod sebe imali puške i strjeljivo, umjesto da love životinje, kojih je tamo bilo dosta, odlučili jesti ljudsko meso.
Ova trojica su tu živjeli nekoliko mjeseci, a onda su otišli prema jugu i za njih se više nikada nije čulo.
Kasnije, 1868., druga grupa Inuita rekla je Hallu da su 4 godine prije, dva biela čovjeka živjela u drvenoj kolibi na sjevernom rtu poluotoka Melville.
To je bilo skoro 1.000 km udaljeno od mjesta gdje se vjerovalo da su Erebus i Terror zgnječeni i potonuli. Hall je otišao tamo i našao “cairn” (hrpu složenog kamenja) koje su, prema njegovoj ocjeni, samo bielci mogli načiniti.
Godinu dana kasnije Hall je na otoku King William našao relikvije koje su ostavili Franklinovi ljudi i još nekoliko ljudskih kostura i vidio da su neke kosti bile rezane pilom.
Nu Britanski admiralitet je kategorički odbacio Inuitske priče o kanibalizmu kao absurdne laži, jer je “ nezamislivo da bi si ijedan civilizirani i visoko disciplinirani Englez dozvolio da spadne na takvu izopačenost”.
Ali, Hall je na ovom otoku našao nepobitan dokaz da su Inuiti govorili istinu.
Potraga za riješenjem što se zapravo dogodilo s ovom najrazglašenijom ekspedicijom u britanskoj povijesti nastavit će se duboko u dvadeseto stoljeće.
Razni artikli i ljudski ostatci će se postepeno pronalaziti. Inuitska svjedočanstva će se detaljno preizpitati.
Na temelju sabranih dokaza povjesničari će pomalo rekonstruirati ono što se dogodilo s Franklinovom ekspedicijom:
Prvu zimu Franklin je prezimio na Beechey otoku, gdje su mu umrla 3 čovjeka.
U svibnju on je odplovio u zaljev Peel idošao u tjesnac Victoria kod King William otoka.
Ovo je bio jedan od još neiztraženih teritorija i Franklin nije znao da je uplovio u jednu od najgorih zamki brodova na Arktiku.
Već u rujnu Erebus i Terror zaglavili su u ledu iz kojeg se više neće izčupati.
U svibnju 1847. Franklin je poslao poručnika Gahama Gore-a s grupom ljudi da iztraže King William otok (on nije ni znao da je to bio otok).
Oko dva tjedna kasnije Franklin je iznenada umro.
Tog ljeta debeli led u tjesnacu Viktoria uobće se nije topio i brodovi su ostali zarobljeni u njemu. Tijekom iduće godine umire još 21 čovjek. Zalihe hrane spale su vrlo nisko pa je Crosier, sada glavni zapovjednik, zaključio da se krene pješice prema jugu, u nadi da će stići do 400 km udaljene Black River, a odatle nastaviti u unutrašnjost Kanade. Za to su im bili potrebni čamci s brodova.
I, 105 ljudi, vjerojatno svi promrzli,izgladnjeli i oboljeli od skorbuta, zavezali su na saonice dva ili tri 8 metara duga čamca, u njih natovarili sav pribor koji je bio određen “propisima Kraljevske mornarice” i krenuli na put smrti.
Da su ovi jadni ljudi pošli na ovaj put neobterećeni ovakvim težkim teretom možda bi se barem neki od njih bili uspjeli spasiti.
Ali, radioni su u te čamce natovarili hrpe “odredbom propisanog materijala”; knjiga, šporeta za kuhanje hrane (koju nisu imali), vreće uglja, srebrnog pribora za jelo, častničkih paradnih mačeva, čak i nekoliko kutija politure za puce na častničkim odorama.
I, da absurd bude što veći, i Franklinov težki pisaći stol, tako da su, prema ocjeni stručnjaka, ovi prozebli, glađu i bolestima shrvani ljudi, po nezamislivo surovom terenu, za sobom vukli više od 10 tona tereta.
Važno je napomenuti da su ovaj teret vukli samo obični vojnici jer, opet prema propisima, raditi bilo kakav težački posao, za britanske aristokrate častnike bi bilo najveće poniženje.
Da je to uistinu bilo tako svjedočili su Inuiti, koji su vidjeli kako su, dok su se jadni vojnici naprezali na konopcima vukući saonice svi častnici su hodali iza njih.
Jedan po jedan ljudi su putem padali i umirali. U početku njihovi drugovi bi stali da ih zakopaju u snieg, ali i sami podpuno izcrpljeni, kasnije su ih ostavljali tamo gdje su pali - za hranu divljim životinjama.
Poput vojske u povlačenju, izmučeni ljudi počeli su tada odbacivati komade neuporabivog materijala. Inuitski lovci kupili su britanske mačeve i druge komade koji su im se sviđali. Hall će kasnije naići i na Franklinov stol.
Kako izgleda, kasnije su se i ovi koji su još bili živi razdijelili u dvije grupe. Njih 30 su uspjeli doći do Black River-a, ali dalje nisu više mogli i tu su umrli.
Oko 40 drugih pokušali su se vratiti natrag na zaleđene brodove. Ako su u tome i uspjeli sigurno je da su tamo uginuli, uzaludno čekajući pomoć.
Postoje dokazi da su pod ovako strašnim uvjetima neki Franklinovi ljudi prije smrti poludjeli.
Obdukcijom koja je 1980. godine izvršene na tielima egzumiranim na Beechey otoku, odkriveno je da su ovi ljudi bili zatrovani olovom. Nu to nije nikakvo čudo kad se zna da je za pečaćenje konzervi 1840ih godina bilo rabljeno olovo.
Neurološke ozljede nanesene takvom konzerviranom hranom, koje je bilo daleko više od sve druge, najvjerojatnije je bio glavni faktor u njihovom absolutno luđačkom pokušaju prevlačenja tona nepotrebnog materijala preko skoro nemogućih zaleđenih terena.
To bi isto mogao biti razlog za njihovu nesposobnost za lovljenje divljači.
Kako smatraju skoro svi stručnjaci, Franklinova ekspedicija doživjela je katastrofu uglavnom zato što se britanski častnici, Franklinove klase, nisu bili kadri priviknuti na život pod surovim kondicijama Arktika.
Oni su inzistirali na kodeksu ponašanja “dostojnog britanskih đentlemen-a i održavanje odstojanja između njih i običnih vojnika u svakoj pa i u ovako pogibeljnoj situaciji.
Drugi iztraživači koji su adoptirali Inuitski način jednakosti svih ljudi, bili su daleko uspješniji od Franklina.
Međutim, da je netko spomenuo nešto takvoga, aristokrat kao što je bio Franklin bio bi krajnje zaprepašten.
Prema priči koju su kasniji iztražitelji čuli od Inuita, Franklinovi ljudi su njegovo tielo pokopali u nekakvom materijalu koji je “malo kasnije bio sav isti kamen” (beton). Ako je negdje na King William otoku betonska grobnica s Franklinovim ostatcima ona do danas još nije pronađena.
Ali, s novcem gospođe Franklin, na Beechey otoku podignut je spomenik ljudima nastradalim u “Ekspediciji Franklin”.
Nu, kako izgleda, ono što kroz više od 600 godina nije uspjelo stotinama exsplorera izgleda da će uskoro riešiti priroda ili “Global Warming” (globalno zagrijavanje), jer, kako tumače geolozi, za kojih 20ak godina na južnom Arktiku više neće biti leda i “Northwest Passage” će biti otvoren za plovitbu.
Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen
Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 19. rujna 2015.
