Zvonimir R. Došen: “Dara iz Jasenovca”- Holokaust film s upitnim namjerama

  • Ispis

Prievod članka koji je u američkom magazinu Variety napisao filmski kritičar Jay Weissberg 25. siječnja 2021., pod naslovom - “Dara of Jasenovac” Reiew: A Holokaust Movie With Questionable Intentions:

“Srbijansko dostavljanje za nagradu Oskar je tanko maskirana propaganda, cinično rabljenje Holokausta za guranje zabrinjavajuće domaće agende.

Nije li davno prošlo vrieme da se povede istinska diskusija o tome zašto ima toliko filmova o Holokaustu?  Neupitno je da se neki suočavaju s izazovom koji zauzima nalog “nikada zaboraviti”, ali previše drugih postoje jer je tržište dokazalo da se Holokaust može prodavati.

Filmovi koji spadaju u ovu zadnju kategoriju triviliziraju kao što i senzacionaliziraju, gudeći na žicama srdca laganim gudalom čije strune skaču između melodramatike i sladkosti.

Dio seta unutar ove grupe umotava više zabrinjavajućih objektiva u njihovo ciničko razumievanje tržišta, rabeći Šoah (Holokaust) za guranje agenda koje imaju malo veze s razumievanjem nedokučivog.

Testament kukavičliku Holokaust industrije je da neprekriven komad srbijanske  nacionalističke propagande kao “Dara iz Jasenovca” Petra (Predraga)  Antonijevića, odjevene u odjeću koncentracijskog logora može naći distribuciju izvan svoje zemlje. Manje iznenađujuće je što je to poslano na razmatrabje Oskaru (Komisiji za nagradu Oskar, nap. a.).

….Tvorci “Dare iz Jasenovca” naglašavaju da je scenarij uređen prema svjedočanstvima svjedoka, rabeći taj izprobani-i-istiniti navod kako bi sebe zaštitili od kritiziranja: ‘To se dogodilo i mi smo iznad priekora’. Problemi s filmom, međutim, su dvostruki: Negov neprikriveni anti-hrvatski, anti-katolički animozitet vrlo loše je dizajniran kao zapaljiva krma za sadašnje razdore između Srbije i njezinih susjeda, dok njezin užitak u vizualnom sadizmu, oprečnom djetinjskoj nevinosti u stranu odbacuje svako pomišljanje na opasnost nacionalizma, ubojitog rasizma i genocida nadomještajući ih jeftinim uzbuđenjem i pretjeranom ćutljivošću.

Film se otvara s obiteljima gonjenim u vagone za goveda i deset godina stara Dara Ilić (Biljana Čekić) pita svoga starijeg brata Jovu (Marka Pipić) zašto njihovi susjedi Hrvati nisu isto pokupljeni kad izgledaju jednako kao i oni. Sposobnil judi su bili odagnani nešto ranije, ostavljajući njihovu majku Nadu (Anju Stanić Ilić) samu da se brine za njih i njezino malo diete Budu. U kukastim križem (swastikom) okićenoj postaji fra Miroslav Filipović-Majstorović (Vuk Kostić) izkorienjuje bolestne i stare i kad vlak odlazi Dara gleda kako svećenik hladnokrvno  puca i ubija one koji su ostali.

Nedugo poslie dolazka zarobljenika u logor Jasenovac zapovjednik Maks Luburić (Marko Jankelić) organizira zabavu za nacističkog častnika koji je tu u posjeti: muzičke stolice, u kojima svakome tko ne nađe mjesta službenik logora Ante Vrban (Igor Đorđević) prereže grkljan rabeći strašnu čudnovatu (cuff-and-knife) napravu dokumentiranu ulogoru.” 

Taj cuff-and-knife (doslovno prevedeno manžeta-i-nož, je ona mala bezalena alatka kojom su ljudi rezali omot na snopovima žita prije nego su ih bacali u vršilice. Iako svatko tko nije podpuno sliep ili lud može vidjeti da se tim alatom ne može zaklati ni kokoš on je 1964. iz neke seljačke kuće donešen u Jasenovac gdje dobio ime “srbosijek”, što će reći da su ustaše s snjim sjekli Srbe. 

“I dok Dara gleda lokve krvi”, nastavlja Weissberg, “Maksova polusestra Nada (Alisa Radaković) postaje toliko seksualno uzbuđena krvoprolićem da ona i njezin muž Dinko Šakić (Petar Đurđević) odlaze i zadovoljavaju se u autu…..”  (Drugo je najblatniji vulgarizam koji samo Srbi u svojim primitivnim mozgovima mogu izmisliti, nap. a.).

“Sliedeći dan Nada (Ilić) i Jovo su strieljani, ali ne prije nego je rekla Dari da bude jaka i da se uvijek brine za svoga malog brata. Srećom djevojčica je uzeta pod krilo židovkske logorašice Blankice (Jelena Grujičić), koja čini sve što joj je moguće da zaštiti nju i Budu od stražara i “hatchet-face” (lica sličnog sjekiri) častne sestre (Tatjana Kecman) čija okrutnost je jednaka onima logorskih službenika. Neznano ikome, otac ove djece Mile (Zlatan Vidović) je u susjednom logoru Gradina zadužen zajedno s židovskim logorašima za uklanjanje mrtvih tiela.”

(Ne kaže se na koji način ih uklanjaju. Biti će da im se pokvarila ona Goldsteinova drobilica pa su morali one “stotine tisuća” mrtvih tiela voziti preko Save u Gradinu kako bi ih u loncima skuhali za sapun, nap. a.).

Weissberg nastavlja: “Da za “Daru iz Jasenovca” ne postoji suvremeni kontekst to bi bila samo jedna nemodulirana drama Holokausta rabeći nasilje onako kako se rabi u većini filmova o serijskim ubojicama. Ali pozadina je neizbježna i u ovom slučaju srbska nacionalistička uporaba Jasenovca kao zov na zbor za srbske žrtve kroz stoljeća pretvara film u običnu propagandu. 

Učenjak Jovan Byford je uvjerljivo potanko obrazložio kako je povezivanje srbskih patnja s Šoahom (Holokaustom) već odavna mudri plan za dobijanje međunarodne simpatije i legitimiziranje teritorijalne ekspanzije zajedno s rasističkom politikom i to je upravo ova igra s “Darom”. Povrh toga, postavljajući Ilićevu kuću u Mirkovce je dobacivanje crvenog mesa anti-hrvatskim brigadama znajući da je to mjesto idalje gorka prieporna točka poslie genocidnog razpada Jugoslavije. Svaki film o Holokaustu planiran za podjarivanje neprijateljstva prema Niemcima danas bi bio otvoreno osuđen i nepoznavati isti problem ovdje jest namjerno sliepilo. 

U 1990im pa sve do prošloga decenija Antonijević je snimio neke fimove na engleskom jeziku (“Saviour” (Spasitelj), “Little Murder” (Malo Ubojstvo), a tehnički “Dara” je standardno dobro sačinjen performans pripremljen da do kraja izmuze dronovske slike logora i slike iz bliza dječjih lica. Uključujući maštovite scene friško ubijenih ljudi, žena i djece, pristiglih u sniežnoj mećavi u stočnom vagonu, je navodno trebalo izgledati kao poticanje na mirotvorni čarobni nadrealizam, ali to jednostavno izgleda otrcano.” 

Tako filmski kritičar Jay Weissberg opisuje ovaj glupi srbijanski sci-fi horor film.

Za one koji ne znaju (ili ne žele poznati) srbsku prošlost težko je zamisliti u kakvim se bolestnim mozgovima uobće može zametnuti ovakovo zvierstvo i krvoločtvo. Ali svi koji poznaju srbsku poviest znaju da su masakri nevinog pučanstva, djece žena i staraca, masovna silovanja, pljačke, paleži, kopanja očiju, klanja i niz drugih zvjerstava odlike “poznatog starog srpskog junaštva”. Uza sve to Srbi imaju još jednu urođenu osebinu koja se u genima prenosi iz pokoljenja u pokoljenje - sve svoje grozne zločine pripisivati žrtvama.

To potvrđuje i ovih nekoliko primjera kojima su se za vrieme i poslie tzv. Balkanskih ratova proslavili predci proizvoditelja “Dare iz Jasenovca”:

U listopadu 1913. britanski podkonzul Charles Graig u Skopju šalje britanskoj vladi izvještaj u kojem kaže: “Bugarsko, a posebno muslimansko stanovništvo u kotarevima Prilep, Krčevo i Kruševo u smrtnoj je opasnosti od podpunog iztriebljenja pod učestalim barbarskim masakrima i pljačkanjima koje čine razuzdane bande srbskih bandita i srbske vojske.

Do konca mjeseca, pljačke, silovanja, ubojstva i svakovrstna nasilja od strane srbskih komita (četnika) i osoba u paktu s njima, stvorilo je uvjete za podpunu anarhiju.”

Albanci, muslimani, Bugari, Vlasi i Židovi”, kaže dalje podkonzul u prosincu iste godine, “strahuju od podpune neimaštine, gladi i uništenja.”

U isto vrieme austrougarski  generalni konzul u Skopju Heinrich Jehlitschka šalje bečkoj Porti izviješće o grozotama koje Srbi čine nad lokalnim stanovništvom gdje uz mnoštvo drugih opisuje razaranje deset sela, čije je čitavo stanovništvo bilo iztriebljeno:

“Najprije su iz sela izveli sve muškarce, poredali ih u linije i postrieljali. Onda su zapalili sve kuće, a žene i djeca koji bi se pokušali spasiti bijegom iz plamena usmrćeni su bajunetama. 

Muškarce su pobili srbijanski oficiri, a svojim vojnicima su zapovjedili da ubijaju žene i djecu.

Po ulazu u Gostivar, gdje je radi strašnih srbskih zločina došlo do pobune jednog diela albanskog stanovništva, Srbi su ihitili 300 mirnih stanovnika koji nisu imali nikakve veze s pobunom i u grupama od dvadesetak ljudi odvedeno je izvan mjesta, ubijeno kunadcima i bajunetama i bačeno u unapried pripremljeni otvoreni masovni grob.”

“Ovo nisu nikakvi spontani činovi brutalnosti”, zaključuje Jehlitschka, “nego hladnokrvna i opreacija sistematske eliminacije ili uništenja izvedena po naredbi odozgo”.

Ovaj mit o Jasenovcu nije, kako kaže Weissberg, testament kukavičluka Holokaust industrije, nego testament jednoj od najbezočnijih laži u poviesti. Nu Weissberg je u pravu kada restituciju žrtvama holokausta naziva industrijom. Prema popisu poslie završetka 2. svj. rata, u svim kncentracijskim logorima preživjelo je oko 300.000 Židova. U taj broj su vjerojatno uključeni i svi drugi Židovikoji su na ovaj ili onajnačin preživjeli 2. svj. rat. 

Kad su pobjednici 1952. odredili da Njemačka preživjelim Židovima mora početi plaćati restituciju broj “preživjelih u holokaustu” naglo je porastao na 800.000 (osamsto tisuća.) Lavovski dio novca - od više od 70 milijardi dolara -  koje je Njemačka do danas izplatila Židovima, završio je u džepovima mnogih od ovih “novopronađenih preživjelih” koji nikada nisu vidjeli ni jednoga logora. 

Desetak godina kasnije kad su Tito i njegovi gladni bolševici, većinom premondureni četnici,  saznali da se tu radi o “mnogo para” odlučili su se prikopčati na ovaj “Easy money gravy train”. Ali problem je bio u tome što je komisija za restituciju tražila dokaze da su Niemci i njihovi ratni saveznici počinili masovna ubojstva. 

Za to je trebalo pronaći barem nekoliko stotina tisuća “fašističkih žrtava”. To za one kojima je kako reče Dobrica Ćosić koje je laž u istoriji toliko puta spasila nije bilo težko.            Uporabom te la manière serbe, u “žrtve fašizma” odmah je upisano 600.000 Hrvata umorenih poslie završetka rata u marševima smrti i drugim masovnim likvidacijama. U onih drugih 100.000, uz poginule i od tifusa i raznih drugih bolesti umrlih partizana i četnika ubrojeni su i oni pojedinci koje su ustaše ubile u nekoliko navrata, nekoliko puta, na nekoliko različitih mjesta. Za čudo, mnogi od ovih nekoliko puta ubijenih morali su još jednom umrieti trideset, četrdeset ili pedeset godina kasnije. Tako je nastala ona famozna brojka od “700.000 jasenovačkih žrtava”.

Barem se mi stariji sjećamo kako su od svibnja 1945. pa nadalje širom Titostana poput gljiva nicale tisuće spomenika “žrtvama fašizma”, nu nitko se 20 godina nije sjetio podići jedan u “najvećem logoru smrti” - Jasenovcu. O spomeniku u Jasenovcu počelo razmišljati tek onda kad su Tito i Partija sačuli da Njemačka Židovima za ratnu odštetu već godinama plaća ogromne svote novca. Tek tada, 20 godina poslie završetka rata, počela je izgradnja spomenika u Jasenovcu. 

Nu unatoč svim, nizom dokumenta podkriepljenim, dokazima da je kroz radni logor Jasenovac za čitavog njegovog postojanja prošlo svega osamnaest tisuća osoba i da je grand total umrlih i ubijenih u tom logoru 1.674 osobe uključivši i 10 ustaša, Weisberg, kao i većina Židova ipak vjeruje u velikosrbske i jugobolševičke fantazije, i ovdje navodi kako je (od tih osamnaest tisuća) u Jasenovcu ubijeno osamdeset tisuća ljudi.

Nu nije najveći problem to što ta primitivna opančarska bagra  pokušava bezočnim lažima postići ono što nije bila kadra postići na bojnom polju. Najveći problem je što ta jugokomunistička telad danas na vlasti u Hrvatskoj obterećena sindromom od očeva naslieđenog sluganstva, izdajništva i jugoslavenstva nije na ovaj izazov ni najblaže reagirala jer nije kadra skužiti da cilj svih tih morbidnih filmova o raznim  Darama, Persama, Sarama i Vukašinima nije samo pokušaj demonizacije ustaša i ondašnje Hrvatske, nego svih hrvatskih branitelja, svake hrvatske države i čitavoga hrvatskog naroda, kojemu, na žalost, i oni pripadaju.

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen