Zvonimir R. Došen: The Three Red Stooges

Pin It

    Moe Jong-un                     Curly Zok-dumkopf.           Larry  Plenk-jugkom

Za premierasmo izabrali slabokrvnog ratnog dezertera Plenk-jugkoma, koji ne samo da kao i Moe Jong-un, nikada osim iz daleka nije vidio ni vojsku, ni Cub skaute, nego je čim je 1991. čuo prvi pucanj puške pobjegao u rupu iz koje mu junačko srce nije dalo izaći sve do nekoliko godina poslie prestanka rata. Nu to mu uobće nije smetalo da postane Voljeni vođa Adezea i da zajedno s onima protiv kojih se taj rat vodio zasjedne na kormilo države za koju se ne samo nije želio boriti, nego je uobće nije želio

Moe Jong-un nije nikada služio u vojsci i, naravno, nije imao uobće nikakvoga voničkog izkustva prije nego mu je njegov otac dao čin general-pukovnika.On nikada u svom životu nije ništa postigao što bi se moglo nazvati vojničkom sposobnošću. On čak nije bio kadar voditi grupicu Cub Skauta (8 do10 godina stare djece), a kamoli neku jedinicu vojnika. Uzprkos svemu, on je poslie smrtisvoga otca postao Voljeni vođa Sjeverne Koreje. Fino, zar ne?

O, čekajte malo! Upravo sam se sjetio da smo isto to, ako ne još i gore, nedavno učinili i mi Hrvati, ne jednom, nego dva puta.

Za premiera smo izabrali slabokrvnog ratnog dezertera Plenk-jugkoma, koji ne samo da kao i Moe Jong-un, nikada osim iz daleka nije vidio ni vojsku, ni Cub skaute, nego je čim je 1991. čuo prvi pucanj puške pobjegao u rupu iz koje mu junačko srce nije dalo izaći sve do nekoliko godina poslie prestanka rata. Nu to mu uobće nije smetalo da postane Voljeni vođa Adezea i da zajedno s onima protiv kojih se taj rat vodio zasjedne na kormilo države za koju se ne samo nije želio boriti, nego je uobće nije želio. Svakoga tko mu se u Partiji ADZ pokuša suprostaviti on jednostavno izbaci s posla, a onda se hvali da je on tou činio zadobrobit naroda i države. Postupio bi on s njma kao i Moe Jung-un sa svojim protivnicima, ali problem je u tome što Jung-un može činiti što mu padne na pamet jer nema nikoga nad sobom, a on za sve mora tražiti dozvolu od oih svojih pederskih Führera u Brussellesu. Oni su opet odgovorni nekome ‘višem’ pa mu, i da hoće, ne mogu udovoljiti. Jedino što mogu je ponekad ga uštinuti za guzicu i dobaciti pedersku pusicu.

Za predsjednika države i “glavnog komandanta” Hrvatske vojske postavili smo Zok-dumkopfa, ratnog dezertera, razmaženog neotesanog blesana, jugokomunističkog uličarskog klipana kojega su djed i otac odgojili  da mrzi sve što je hrvatsko. Država čiji je on nekim čudnim slučajem postao slučajni predsjednik za njega je, kako reče, “slučajna država” jer on, kako i sva druga jugokomunistička muladija, nikako ne može shvatiti da je Juga - kaput und daher nicht mehr!  Da je zauvijek crkla i da se nikada više - ni slučajno - ne će obnoviti. Nu bojim se da samim obraćanjem pozornosti na išta  što ovi jugo-klauni govore ili čine podižem njihov politički rejting za jedan stupanj iznad nule. Nu, ako ništa drugo, Zok-dumkopfu politički rejting u posliednje vrieme podiže i njegova svađa sa svim i svakim, a ponajviše s raznim Sarnavkama, Uršama i drugim uličnim damama. I on je to primjetio pa čujem da je nekidan na jednoj proslavi svoje pobjede u verbalnom sukobu s Babama rekao:

“Moj ugled u ovoj zemlji se znatno povisio. Vidim da sada osim Zorana Pusića i Drage Pilsela ima jošnekih koji kad mi mašu, mašu sa svim prstima na ruci.”

Čovjek se mora upitati kako se moglo dogoditi da ovakvi tipovi tako jednostavno zasjednu na vlast u državi za koju se samo prije nekoliko godina prolilo toliko krvi. Odgovor je vrlo jednostavan. Oni koji su za tu državu krvarili u onoj euforiji poslie spektakularne pobjede nad srbijanskim agresorom i jugokomunističkom JNA dozvolili su da na njezino kormilo sjednu razni kriminalci, ratni profiteri, dezerteri i jugokomunistički klauni Mesić, Račan i drugi . Ovi su se pobrinuli da sve državne institucije, poglavito sudstvo, načičkaju kadrovima bivše komunističke Partije. Izborne zakone su tako uredili da među kandidatima na svim izborima uvijek imaju prednost razne karikature iz prošlog komunističkog sustava, kriminalci, vucibatine, probisvieti i njihovi koalicijski partneri, oni protiv kojih se ovaj oslobodilački rat i vodio. Iako u najviše slučajeva podpuno nesposobni ti klaunite svoje nesposobnostirabe kao dokaze da su jedino oni kao “obični ljudi” spremni boriti se za narod i da jedino oni mogu pomoći potlačenima i izpraviti nepravde postojećeg, t.j. njihovog “starog” sustava.  Pošto su od svojih otaca nasliedili subverzivnu komunističku ideologiju oni stvarno imaju urođenu sposobnost za rušenje svakog sustava koji je toj ideologiji oprečan.

Humor uperen protiv smiešnih političkih “vođa” može poslužiti kao važna funkcija odpora . U zapisu “Vic i Njegova Veza s Podsvieti” Sigmund Freud je tumačio da vicevi mogu poslužiti kao pobuna protiv postojećeg režima i pomoći nam nositi se s nepravdama u družtvu. Izsmijavati one na vlasti je barem mali udarac protiv njihova režima. Taj Freudov uradak je sigurno bio dobro proučio i šumski maršal drug JBT, pa je naredio da se odmah u krivični zakon uvrsti onaj članak 133. o “verbalnom deliktu”. Pošto su, kao i nekada drug JBT, Plenk-jugkom i Zok-dumkopf postali žrtve sve brojnijih i smiešnijih viceva Plenk-jugkom nagoviešta rezurekciju toga komunističkog zakona i prieti daće biti upotrebljen protiv svakoga tko se na njegov račun i račun njegovih komesara i komesarica  usudi pričati viceve.

U posliednje vrieme Plenk-jugkom je postao objektom sprdnje i u stranci kojoj je na čelu pa se osjeća kao nekada Bill Clinton, koji je kad ga više nitko nije htio slušati rekao: "Being president is like running a cemetery: you've got a lot of people under you and nobody's listening.” (Biti predsjednik je kao upravljati grobljem: pod sobom imaš puno ljudi ali nitko te od njih ne sluša).

Problem s političkim karikaturama - rekao je jednom američki židov komičar Groucho Marx - je što ih na svim izborima narod uvijek ponovno bira.  Nikada u poviesti to nije bilo točnije nego danas. Dosta je samo površno pogledati na to tko su danas svietski vodeći političari da se uvjerimo da živimo u svietu kojim vladaju klauni i da će u analima poviesti ovo stoljeće biti zapisano kao stoljeće klauna.

Evo nekoliko primjera koji upućuju da mi Hrvati nismo baš jedini čijom zemljom vladaju klauni. Jedina razlika je u tome što su ti naši klauni puno gori od svih drugih: 

Miniaturni čovječuljak ukrajinski komičar Volodymyr Zelensky, koji je na televiziji u komediji “Sluga naroda” glumio korumpiranog predsjednika Ukrajine izabran je za stvarnog predsjednika te države, sa 70% glasova. Zelensky je po profesiji komičar - klaun.

 U Velikoj Britaniji nesposobnu Terezu May zamienio je još nesposobniji lakrdijaš Boris Johnson, koji gdjegod se pojavi samom svojom pojavom izaziva, većinom nehotičan, smieh. Johnson je doslovno klaun.

Poslie odlazka poznatog klauna Silvia Berlusconia u vladajuću koaliciju u Italiji 2009. ušao je Pokret 5 zviezda (Movimento Cinque Stelle) čiji je osnivač i vođa komičar Beppe Grillo također doslovni klaun

U Sloveniji je od 2018. do 2020. predsjednik vlade bio drugi klaun, komičar Marjan Šarec. 

Za predsjednika Gvatemale 2015. izabran je klaun Jimmy Morales.

Napoleon je jednom rekao: “U politici bezsmislenost nije obterećenje. Bezsmislenot klaunske prinčeve samo dieli od onih ozbiljnijih.” Zanima me što bi Napoleon da je danas živ rekao za ovoga smiešnog Francuzića Emanuela Macrona koji se uistinu ponaša kao nekada Caligula. Samo što je Caligula umjesto da oženi babu 25 godina stariju od sebe, svoga konja postavio za senatora. A de Gaulle bi sigurno rekao:   Sa•cré bleu! Quel misérable petitcrétin!”

Jedan od ovih ‘modernih’ klauna, bivši američki predsjednik George W. Bush nije u početku bio siguran gdje je Kanada čija je granica s Ujedinjenim Državama duga skoro 9.000 kilometara.  On nikako nije mogao izgovoriti “nuklear bomb”, nego “njukular bomb” pa, kako bi  izbjegao ridikul, on je u svakom svom govoru navodno Sadamovo nuklearno oružje, koje je tobože bilo razlog za napad na Irak, zamienio s “Weapons for mass destruction” (Oružje za masovno uništenje).   U jednom svom govoru prije agresije na Irak ovaj ‘genijalni lider’ reče i ovo: “Naši neprijatelji su inovativni i domišljati, a i mi smo. Oni nikad ne prestaju misliti o novim načinima kako naškoditi našoj zemlji i našem narodu, a ne ni mi!” 

Ali crème de la crème  svih gluposti je ona Plenk-jugkoma o zabrani ulaza njemu i njegovim adezeovcima u  kafić “Tri majmuna”, gdje kaže: “Da je gospodin iz ta 'Tri majmuna' rekao da u kafić ne smiju doći Židovi, Srbi, Romi, pripadnici Armade, SDP-ovci, digla bi se takva halabuka da bi Hrvatska treštala. Ali ako se kaže da ne smiju HDZ-ovci, to je ništa. To nije šala, to se zove diskriminacija, to se zove rasizam…”

Ne znam je li se on na tu zabranu toliko buni za to što se boji da narod njega i njegove pristaše više neće zvati majmunima ili radi nečega drugog. To što on tu zabranu naziva fašizmom nije uobće čudno jer sve, ama baš sve, što nije u skladu s jugoboljševizmom čisti je fašizam. 

Ali onaj tko to može smatrati rasizmom je više nego sigurno na vrhu liste kandidata za Freudovu psihoanalizu. 

Svi mi znamo da je nekadašnja Tuđmanova stranka još za vrieme njegova života postala starnkar atnih profitera, a poslie njegove smrti stranka četničkih pajdaša, megakriminalaca, superlažljivaca imalverzanata svih vrsta.  Ali tko bi mogao zamisliti da će ona uz one crnačke, umjetno-semitske, pederske i sve druge povlaštene zajednice čudne čeljadi postati jedna od tih superiornih ”untouchable” grupacija pa će zabranu ulazka u neki kafić njezinim članovima smatrati zločinom rasizma.

Svakome tko bi za njegova vremena izgovorio nešto tako blesavo čak i Hitler bi rekao: “Was für ein verrückter Idiot!”

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen