Zvonimir R, Došen: Hrvatsko Antunovo i Dan Hrvatskih Oružanih Snaga

Detalji

Objavljeno: Petak, 10 Lipanj 2022 13:00

Smotra bojne mladih dragovoljaca Ustaške vojnice

Na 13. lipnja hrvatski narod slavi blagdan sv. Ante Padovanskog. Sveti Ante je rođenu glavnom gradu Portugala 1195. godine, a krstno mu je ime bilo Fernando Martins deBulhoes.

Stupivši u red sv. Franje Asiškog, dobio je ime Antonio, a zato što je umro u Padovi u Italiji, gdje počivaju njegovi posmrtni ostatci, dobio je naslov Padovanski. U njegovom rodnom Portugalu štovan je kao Sv. Ante Lisbonski ili Santo Antoniode Lisboa. Njegovi roditelji, otac Martin i majka Marija, bili su plemićkoga koljena,nu kako su bili pravi kršćani više su cienili kriepost nego svoje plemstvo i materijalno bogatstvo. Kriepost su smatrali pravim duševnim plemstvom koje čovjeka više čini sličnim Bogu Stvoritelju pa su nastojali da kriepost što dublje uciepe u dušu svoga sina. Fernando je već u petnaestoj godini odlučio posvetitisvoj život Bogu. 

Malo je svetaca u katoličkoj Crkvi po kojima je Bog činio tolika i tako vanredna čudesa kao što je činio po sv. Anti i na njegov zagovor. Sveti Ante je umro je u Arceli kod Padove 13. lipnja 1231. godine.

Ovoga svetca slave mnogi kršćanski narodi, ali niti jedan, pa ni onaj u čijoj zemlji je rođen, ne štuje i ne slavi ga kao naš hrvatski narod, posebno u našim južnim krajevima, Dalmaciji, Hercegovini, Liki i Primorju. Stogau tim krajevima mnogi hrvatski roditelji kroz stoljeća svojim sinovima daju ime ovoga svetca-čudotvorca.

Kao što je sveti Ante u želji da se podpuno preda Bogu, da mu služi i da ga štuje svim svojim srdcem, svom svojom dušom, dbacio sva materijalna dobra ovoga svieta tako i neki od njegovih hrvatskihimenjaka odbaciše sve užitke i udobnosti i posvetiše sve svoje snage, sav svoj um, sve svoje vrieme, cieli svoj život borbi za obranuslobode,časti, vjere i dostojanstva svoga zarobljenog naroda. 

Ti ljudi, ti pravi narodni prvaci (na latinskom jeziku ime Ante znači - onaj koji je izpred, prvak, prednjak), postadoše lučonoše u vjekovnoj borbi hrvatskog naroda da se oslobodi tuđega jarma. 

Zato, kad svake godine slavimo blagdan svetog Ante mi ujedno slavimo i imendan dvojice naših najpoznatijih narodnih prvaka.

Ante Starčević

Prvi naš Ante koji se iztakao u toj bezkompromisnoj borbi protiv tuđinsketiranije bio je naš “Stari”, “Lička korenika”,“Otac Domovine”Dr. ANTESTARČEVIĆ.Rođen 23. svibnja1823. u malom selu Žitniku nedaleko od Gospića, gotovo cieloga svoga života,tvrd,uvijek uzpravan, nepokolebljiv i nepokoran borio se protiv madžarske, austrijske i,na koncu, srbijanske hegemonije, za slobodnu i podpuno nezavisnu državu Hrvatsku. Prvi, u ono vrieme i jedini, političar koji je točno ocienio anglo-francuske makinacije o destabilizaciji i destrukciji dvaju imperija (turskog i austrougarskog) i njihova obećanja  maloj Srbiji, koja im je u tim njihovim planovima služila kao neka vrsta odskočne daske, da će joj pomoći da se proširi na hrvatske povijesne teritorije. Na temelju tih obećanja Velikosrbin Ilija Savić “Garašanin” složio je svoj notorni Nacrt, ili “Načertanie” . Uvidjevši na vrieme tu opasnost Starčević je jasno i glasno poručio naivnom pučanstvu koje je počelo vjerovati onima koji su širili ideju jugoslavizma i panslavizma -Ni pod Peštu, ni pod Beč, ni pod Beograd! Starčević je bio najveći protivnik bilo kakvog jugoslavenstva i zato je bio na stalnom udaru onih koji su tu anglo-francusku podlu i za hrvatski narod pogubnu ideju plasirali kao protutezu madžarizaciji i germanizaciji koju su ondašnje vlasti provodile nad hrvatskim narodom. Ante Starčević je postao tribun kroz kojega je provalila stoljetna mržnja hrvatskoga naroda protiv tuđinskog gospodstva, te je još za života u hrvatskom narodu dobio ime - OTAC DOMOVINE.Umro je 23. veljače 1896., nedoživjevši ostvarenje svoga sna.

Ante Pavelić

Drugi naš Ante, bio je Starčevićev nasliednik Dr. ANTE PAVELIĆ, koji je10 travnja 1941. ne samo ostvario doživotni san svoga mentora, nego vjekovni san cielokupnog hrvatskog naroda. Kao i Starčević,on je umjesto udobnoga života izabrao život revolucionara, prognanika i na koncu doživio smrt mučenika. Ali je za svoga života znao zakletom dušmaninu svoga naroda dati na znanje da Hrvat zna svakome vratiti milo za drago. O, da, bilo je i drugih naših političara koji su nacionalno disali i pisali, poput , recimo, Ante Radića, brata mu Stjepana i drugih, ali oni većinom bijahu mirovnjaci koji su mislili da jedino što se s nasilnicima može jest voditi verbalne dvoboje i poslie oga s njima sklapati sporazume. 

Ante Pavelić je bio drugoga kova.On je vjerovao da se ljuta rana može liečiti samo ljutom travom.     Poslie mučkoga ubojstva Stjepana Radićai drugih zastupnika u beogradskom brlogu razbojnika, Radićevi slijedbenici nisu imali hrabrosti ni volje da ih osvete. Osvetio ih je Ante Pavelić, koji se,iako nije pripadao Radićevom HSS-i, onoga časa zakleo dušmanima da će skupo platiti taj svoj barbarski zločin. Tu njegovu zakletvuopisao je srbijanski politički prvak dr. Milan Stojadinović: “Kad su odjeknuli pucnji Puniše Račića, kad su pali Stjepan i Pavle Radić, Basariček, Pernar i neki drugi, nastala je strka, galama i bežanje.Samo je jedan od hrvatskih zastupnika naoko mirno stajao uz jedan stub u Skupštini i kroz stisnute zube rekao - Platit ćete vi za ovo!” I platili su 9. listopada 1934. u Marseillesu. 

Imali smo mi vrstnih pisaca, pjesnika i drugih umjetnika s imenom Ante, kao što su bili Antun Gustav Matoš, autor hrvatske himne Antun Mihanović i drugi, koje moramo i trebamo slaviti kao svoje narodne umjetnike.Ali narod koji je radi nevjere domaćih izdajnika vijekovima patio pod tuđinskim jarmom, a što mu evo njegovi izdajnici i dan danas spremaju, sav žar svoje ljubavi i poštovanja gaji prema onim riedkim ljudima koji su sve od sebe dali i hrabro i nesebično se borili za njegovu slobodu. Takvi se riedki ljudi rađaju u narodu samo onda kada se on nađe u bezizlaznoj situaciji.Kada mu dođe do grla.           Jedan od ovih je sigurno bio Ante Pavelć koji je poslie 839 godina raznih udruživanja, saveza i ovisnosti o tuđim carevinama 10. travnja 1941. utemeljio Nezavisnu Državu Hrvatsku. Evo što je o tome danu   1944. napisao dr. Lovro Sušić.                                    

- Bilo je to na Uskrs 1941.

Neobično skladno, glasno i svetčano razliegala se zvonjava sa zvonika župne crkve u Ogulinu. Ali ne samo zvona. I ljudi, bez razlike, styaro i mlado vidno i glasno odaju neobično veselje, upravo pobjedničko razpoloženje. Vesela pjesma zanosno se ori, a hrvatske zastave - danas liepše nego ikada - ponosno vihore. Proljetno sunce na nebu, ali i u dušama i očima.

Sve to, i zvona i ljudi i zastave i sunce slieva se u jedan zanos - danas već stvarnost: Poglavnik i Nezavisna Država Hrvatska!!!

Ma da je već prošlo podne, narod se ne razilazi. Kao da nešto očekuje. Odjednom se nešto uzkomešalo. Došao glas da je Poglavnik na putu kroz Gorski Kotar prema Zagrebu. Vrbovsko ga dočekuje. “Ej, da smo barem na Lujzinskoj cesti kuda će Poglavnik sigurno putovati, jer je i kraća i udobnija i prolazi čistim hrvatskim krajem! Bili bismo sretni, jerbi ga već danas vidjeli. Ovako nam ne preostaje drugo nego Ga u mislima na putu pratiti. Narod se skupio pred poštom. Pozvaše me na brzoglas. Sam Poglavnik osobno se javlja iz Vrbovskog i navješćuje svoj dolazak u Ogulin. Zanosnim oduševljenjem i ponosm narod prima veselu viest.

U urečeno vrieme već je sve na okupu. Sva okolna sela i sav Ogulinuzbuđeno čekaju čas da pozdrave junaka što je u narodnoj viziji podigao iz zaboravi sjajnu Zvonimirovu krunu. Očekujemo dolazak samovoza u samo središte sakupljenog naroda. Međutim, umjesto povorke samovoza, junačkim korakom i ponosno u divnome skladu stupaju ustaše razvijeni u redovima po cieloj širini ceste.           Nema vodića. Držimo da je to predstraža radi osiguranja. Kliče se ustašama, ali sve su naše oči uprte preko ustaša , jer očekuju Poglavnika. 

U tom času začujem iz sredine prvoga reda ustaša svoje ime. Prepoznah poznati mi glas i uzbuđen zastanem.  Iz sredine reda izstupa i zagrli me Poglavnik. Tek tada smo Ga uočili. Zbunjenje, provala oduševljenja, zanos!

Evo, ovako je jednostavno, ne razlikujući se skoro po nikakvom vanjskom znaku od ostalih svojih ustaša, stupajući s njima u redu nastupio onaj koji je već godinama prije u duši hrvatskog naroda izabran a na 10. travnja i vidno proklamiran suverenim vladarom, zadobivši to svojstvo i vlast nadljudskim radom i borbom pod cienu vlastitog života. Ova jednostavnost, bez svakog vanjskog sjaja, dapače i bez vidljive oznake, iako u suprotnosti ss spomenutom vizijom, djelovala je neodoljivo snažno.

Baš u toj jednostavnosti Njegova nastupa osjetili smo golemu veličinu duše i uočili sposobnost kojom je bio kadar prezreti sve udobnosti života i poći trnovitim putem samoodricanja, patnje i žrtve u borbu za postignuće najviših narodnih ciljeva: NARODNE SLOBODE I DRŽAVNE SAMOSTALNOSTI. 

Imao sam sreću već u školskim klupama u srednjoj školi i na sveučilištu upoznati Poglavnika.

Iviek je bio takav: jednostavan, naravan, nenamješten.

Ne prezirući nuždnu konvencionalnost, ali i nežrtvujući joj za volju ništa od svoga životnoga naziranja, a napose od svoga političkog stava, koji je od najranije dobi uviek neodstupno i bezkompromisno zastupao, ostaje jednak do danas.

Ne tražeći mnogo rieči bio je uviek stvaran , sažet i načelan, uviek gospodar svojih živaca i osjećaja.

Među drugovima i prijateljima razlio bi svu toplinu duše. Prema političkim protivnicima - jer drugih nije ni imao - nastupao je odlučno, uviek zadržavajući mirnoću i vitežki stav prema uvjerenima, a šeprtlje je znao duhovitom satirom ubiti u pojam. 

Oni su ga se bojali, a prvi su ga poštivali. Osobnog neprijatelja među školskim drugovima uobće nije imao. Bio je sa svakim dobar. Jedino nije trpio “hohštaplere” što vanjštinom prikrivaju siromaštvo i nastranost duše. Već u školskim klupama izsticao se svojim sposobnostima, a napose ozbiljnim gledanjem na život, te razsuđivanjem i ocjenom političkih zbivanja iznad svih svojih drugova, zacrtavajući već tada jasnu stazu vođe.

Sviestan svoje osobne vriednosti, sviestan svoje životne zadaće i cilja, nije mnogo polagao na vanjske oblike, dajući prednost sadržini. Takav je i danas - jednostavan i velik, jer mu je duša Velika!”

Evo što je o djelu Ante Pavelića u svome govoru 11. srpnja 1980. u Hamiltonu, Kanada, rekao bivši visoki dužnostnik Hrvatske Seljačke Stranke dr. Mladen Giunio Zorkin, koji se 1970ih s brojem članova odciepio od Krnjevićeve projugoslavenske HSS-e i priključio Hrvatskom Narodnom Vijeću: ”… I dopustite mi da kažem jedan poviestni fakat. U Drugom svietskom ratu, pod okupacijom fašizma i nacizma, niti jedna država u Europi, mislim, ni jedan narod Europe okupiran po ovima, nije u to vrieme imao svoju državu. Nu, to je jedino imao hrvatski narod zaslugom Ustaškog Pokreta izvana.  Bez obzira kako tko gledao na to razdoblje, mi smo imali svoj hrvatski brod. Imali smo svoga kapetana. Mi smo Hrvati imali svoju državu, svoju vojsku, svoju pušku, svoj novac, svoju diplomaciju. I to je činjenica. I da nije bilo te hrvatske države onda, dozvolite mi da kažem, da danas 85 posto mlađih ne bi znali da su Hrvati.Bili bi se izgubili u jugoslavenstvu!”

Onima koji olako zaboravljaju da je hrvatski narod neuništiv još uviek nije jasno da smo mi narod koji je kroz svoju dugu poviest za svoj obstanak vodio krvave bitke protiv raznih okupatora i uviek ih na koncu pobjedio. Potukli smo i iz Europe iztjerali Avare. Potukli smo ohole Franke. Mi Hrvati, sami bez ičije pomoći, na Grobničkom polju smo 1242. poraziliMongole. Silno Otomansko carstvo, koje je munjevitom brzinom porazilo Grke, Bugare, Srbe, Mađare i mnoge druge narode, nije kroz 400 godina nasrtanja uspjelo poraziti Hrvate. I, na koncu, u ovom zadnjem ratu 1991.-1995., sami bez ičije pomoći, hrvatski su vojnici u spektakularnoj  završnoj operaciji porazili mnogostuko jačega agresora i stavili vječni pečat na njegov san o Velikoj Srbiji. Zato, svakome treba biti jasno da je Hrvat vojnik s oružjem u ruci nenadmašivi ratnik. Takav uviek bio, takav jest i takav će uviek biti!

Svim Hrvaticama i Hrvatima u Domovini i diljen svieta- Sretan blagdan sv. Ante i Dan Hrvatskih Oružanih Snaga

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen

                                             Ministar-postrojnik dr. Lovro Sušić