Aveti Marksova komunizma – krivotvorine drevne fantazije 2.dio

Detalji

Objavljeno: Četvrtak, 29 Studeni 2012 17:00

Posvećeno “antifašistima” za “dan republike”. Dok je Platon u svojoj fantaziji maštao o “zajedničkom vlasništvu žena”, kriminalno-umobolni Marks je propagirao sustavnu destrukciju svih temeljnih zasada koje je u gene čovjeka Bog ili, za one koji u Njega ne vjeruju, priroda usadila na samom početku njegova stvaranja.

On je u svojoj “nauci” izvršio podpunu subverziju svega što je za sva zdrava ljudska bića eonima bilo normalno i nepovredivo.

Time je u svoj sotonski plan destrukcije ljudskoga društva i svih njegovih svetinja lako privukao najizopačeniji talog iz najnižih slojeva društva.

Mi Hrvati imamo bezbroj primjera o strašnim zločinima raznih Marksovih učenika, Titovih i Staljinovih “antifašista” poput raznih Holjevaca, Krstulovića, Krajačića, Boljkovaca, Manolića i tisuća drugih bratoubojica, ipak izgleda da su i oni malko, ali ne puno, zaostali za nekim od svojih boljševičkih idola i drugova. To je najvjerojatnije zato što se za njihove najgore zločine još ne zna, a oni koji ih znaju ne smiju o njima govoriti u državi kojom vladaju njihovi drugovi, sinovi i unuci.

Zato, evo jednog svjedočanstva Crnogorca Drage Filipova Kešeljevića o jednom od strašnih bolševičkih zločina koji se dogodio u njegovom rodnom mjestu Grahovu, u Crnoj Gori.

Citiram: “Titovi heroji ubijaju svoje očeve”

“Kao učesnik u Drugom svjetskom ratu u našoj zemlji, još se dobro sjećam događaja koji su se dešavali na jednom dijelu Crne Gore, Hercegovine i i jednom dijelu Bosne.

Kada je ubijen plemenski kapetan Petar Kovačević imao sam sedamnaest godina i dvanaest dana. Sjećam se kao da je to bilo danas.

O Pertovom ubistvu piše i njegov sin, general-pukovnik Vojo Kovačević u svojoj knjizi “Pod otvorenim nebom”. U njoj nema ni pet procenata istine.

O ubistvu svojega oca, general, heroj, razbojnik, izrod i kukavica, nije napisao ni jedno slovo istine, a tačno je ono što ću ja ovdje reći.

Bilo je to 1942. godine. U Grahovu je toga dana na proslavu moralo doći svako žensko čeljade od 14 godina pa do najdublje starosti, sve što je moglo da se drži na nogama. Na ovu proslavu je došao i veliki broj ženskog svijeta iz susjednih opština. Naređeno je da se mora sakupiti što više žena, jer te večeri “govoriće baćuška Staljin” specijalno za žene i da je njegova želja da se što više njih tu sakupi.

Većina žena je tada prvi put čula za “baćuške” i vjerovalo se da će on tu zaista biti.

Program su pripremili sinovi Petra Kovačevića, Pavle i Stanko u zajednici sa advokatom Borom Prodanovićem i njegovom drugaricom Rankom Stefanović.

Glavna tema organizatora ove proslave bila je “borba protiv pete kolone”. A u petu kolonu je spadala svaka osoba koja nije odobravala niti izvršavala zločine i naređenja Milovana Đilasa, Moše Pijade i njihovog šefa, austrijskog kaplara Jože Broza.

Kada je bilo oko deset sati uveče i kada je stiglo sve što je moglo i moralo da dođe, na binu se popeo Petrov sin Pavle, i u ime “majke Rusije” i “oca radničke klase druga baćuške Staljina” pozvao je prisutne sa: “Smrt fašizmu i petoj koloni”.

Penzioneri kao neprijatelji radničke klase.

Pavle je počeo svoj govor riječima: “Moja dužnost, kao glavnog sekretara Sreskog komiteta, je da vas upoznam sa ciljem naše borbe koju vodimo protiv neprijatelja radničke klase i koju ćemo, uz pomoć majke Rusije i njenog genijalnog vođe druga Staljina osloboditi radničku klasu od raznih derikoža i svih koji su živjeli na grbači seljaka i radnika”.

Pavle je na prvom mjestu objavio rat žandarmima, jer je imao dosta muke s njima radi nereda koje je pravio u predratnoj Jugoslaviji.

Pored žandarma, napadao je i klevetao svakoga ko se nije slagao sa njihovim izdajničkim radom. Govor je nastavio riječima “ da treba pobiti sve osobe koje su primale penziju i živjele na račun radničke klase i siromašnih seljaka”. Na njegovu nesreću zaboravio je da je njegov otac Petar, kao plemenski kapetan, primao dobru penziju sa kojom je i njega hranio, jer Pavle nikada ništa nije radio. ( Bolovao je od ‘morbus montenegris’ ( crnogorske bolesti. op.a. ).

Na toj proslavi nalazila se i žena pokojnog Peka Rajkovića, Zorka.

Njenog muža Peka su ranije ubili komunisti kao petokolonaša koji je primao penziju, pošteno zarađenu, služeći svom rodu i braneći njegovu slobodu od mnogih srpskih neprijatelja. Petar Kovačević i Peko Rajković su prve komšije, svega sto metara između njihovih kuća.

Kada je ova junak-žena čula sa kakvom borbom ovaj razbojnik hoće da donese slobodu i blagostanje srpskom rodu, ustala je i rekla; “Pavle, treba najprije da ubiješ svoga oca, jer je on kao oficir primao mnogo veću penziju od drugih”.

Kad su narod i ubica čuli što mu junak-žena reče,ni sekunde nije razmišljao, već je odmah poslao patrolu da dovedu njegova oca Petra, čija je kuća bila udaljena svega petsto metara od mjesta gdje je bilo veselje i gdje su žene čekale pozdrav od “baćuške Staljina”.

Pavle sa svoja dva suradnika iz Sreskog komiteta, Savom Vujačićem i Svetom Bulajićem, pošao je iza patrole koja je otišla da dovede Petra. Pavle i njegovi saradnici su poveli nešto mlađeg Novicu Miloševa Dakovića kojega su bili osudili na smrt kao petokolonaša, jer je bio dobar, pošten i valjan domaćin, pa ga je trebalo ubiti i poslije opljačkati, ili kako to komunisti kažu, konfiskovati njegovu imovinu.

Pavle sa starim Novicom i svojim pomoćnicima sačekao je patrolu koju je poslao da dovedu starog i bolesnog Petra, na pola puta, na samom mostu pred kućom prote Krsta Kešeljevića.

Pored puta udaljena svega pedeset metara, bila je osnovna škola i mala bašta.

Kada je patrola sa Petrom stigla do tog mjesta, Pavle je naredio da uđu u baštu.

Petar i Novica nijesu htjeli da to urade. Pavle je izvadio revolver i ubio svog oca osamdeset godina starog Petra a zatim i Novicu.

Pavle je svog mrtvog oca uhvatio za nogu i odvukao u školsku baštu, a njegovi pomoćnici su odvukli Novicu, takođe u baštu, da ih neko, ko bude morao sjutradan zakopa.

Kroz pola sata se Pavle, sudija i ubica svoga oca, vratio na veseli sastanak i ženama saopštio da je pravda zadovoljena i da je svojom rukom ubio Petra i Novicu.

Pavle je bio dobro raspoložen , pa da bi veselje bilo još bolje, kao u šali je rekao ženama da je njegov otac izbacio jezik na stranu, a da je to dobar znak, da će biti još nekih koji će proći kao Petar i Novica.

Dobri domaćini u Crnoj Gori, tu priču o “jeziku izbačenom na stranu” govorili su kako su kad su o jeseni klali svinje i drugu stoku za prehranu svojih porodica zimi.

Kada svinja izbaci jezik na jednu stranu vilice, po starom vjerovanju, to je znak da će se još svinja klati.”

Eto, iako je ovaj svjedok bio crnogorski posrbica, dokazano je da je ovo njegovo svjedočanstvo podpuno istinito. Ovo je samo jedan od tisuća i tisuća dokaza da su Marksovi učenici Tito i Staljin i njihovi “heroji” bili sto puta gori od Musolinija i negovih fašista, Hitlera i njegovih nacista, pa čak i od četnika Pavla Đurišića u kojima je možda ovaj crnogorski posrbica bio. Ovaj “Đurišlija” vjerojatno je preživio za to što je na vrieme pobjegao pa Maks Luburić nije i snjime kao s nejegovim “Komandantom Crne Gore i Sandžaka” i ostalim “Đurišlijama” nađubrio Lijevče Polje.

Za Dom Spremni !

Ja sam, Zvonimir Došen.

Hrv. Inf. Radio Program u Torontu, 25. studenog 2012.