Idućih 100 godina 4. dio

Pin It

Kupovinom Louisiane ( od Francuske) 1803. godine, Amerika je postala legalni vlastnik ove velike i bogate države. Nu pošto je New Orleans glavno i jedino stjecište masivnog riječkog sustava na meksičkom zaljevu pohlepni Britanci su ga odmah okupirali.

U bitci 1814. američka vojska, kojoj je na čelu bio Andrew Jackson (budući predsjednik), potukla je Britance i uzpostavila vlast nad ovom vrlo važnom lukom.

Ako je bitka za Yorktown stvorila američku naciju, bitka za New Orleans je stvorila njezinu ekonomiju.

(Bitka za Yorktown u Virginiji počela je 28. rujna 1781., kada je general George Washington sa 17.000 francuskih i američkih vojnika počeo s obsadom ove britanske utvrde, kojom je zapoviedao britanski general lord Charles Cornwallis.

Ova bitka, koja je trajala do 19. listopada 1781., bila je odlučujuća bitka u Američkom revolucionarnom ratu za oslobođenje od britanske dominacije.)

I poslie oslobođenja New Orleansa od Britanaca, promet golemom rijekom Mississipi bio je ugrožen jer je Teksas tada bio pod kontrolom Meksika.

U bitci kod San Jacinto-a, 21. travnja 1836.američki pobunjenici, na čelu sa generalom Samom Hustonom, do nogu su potukli meksičku vojsku kojom je zapoviedao general Antonio Lopez de Santa Ana. Bitka je trajala svega 18 minuta.

Poraz meksičke vojske nije bio neminovan, jer je Meksiko u to vrieme bio razvijeniji i jači od Ujedinjenih Država. Ova pobjeda učinila je američku vojsku dominantnom silom u Sjevernoj Americi. Ujedinjene Države su tako postale šroka i vrlo bogata zemlja, gospodar čitavog kontinenta kojeg nitko više nije smio izazvati.

ELIMINACIJA BILO KAKVE PRIETNJE

Sa Sjevernom Amerikom osiguranom, jedina druga momentalna prietnja mogla bi doći iz Latinske (Južne) Amerike. Ali Južna i Sjeverna Amerika su ustvari otoci.

Panama i Centralna Amerika su neprohodne za velike vojske, a ujedinjenje Južne Amerike u jednu moćnu državu je nemoguće, tako da je svaka pomisao o bilo kakvoj prietnji iz tog sektora odmah odbačena.

Glavne prietnje u hemisferi dolazile su od europskih sila s njihovim pomorskim bazam u Južnoj Americi i Karibima, i kopnenim u Meksiku.

Odfgovor na te prietnje bila je tzv. Monroe doktrina - prije nego su Ujedinjene Države imale snagu da zaustave i potisnu europske sile iz Zapadne hemisfere, startežki imperativ Monroeve doktrine bilo je blokiranje svih europskih pomorskih i kopnenih baza.

KOMPLETNA DOMINACIJA SVIH OCEANA ZA DALJNJE FIZIČKO OSIGURANJE I KONTROLU NAD MEĐUNARODNIM TRGOVINSKIM SUSTAVOM

Osiguravši hemisferu koncem devetnaestog stoljeća, Ujedinjene Države su se pobrinule da sve morske prolaze njzinim obalama drže slobodne od stranih pomorskih snaga. Najprije su osigurale sve prilaze na Pacifiku.

Za svega 7,2 milijuna dolara, u ožujku 1867. od Rusije je kupljen golemi teritorij Aljaske, a 1898. anektirani su havajski otoci.

Tako su kontinentu zapriečeni svi mogući prilazi neprijateljskih snaga sa zapada.

Kontrola nad Atlantikom uzpostavljena je za vriene 2. svj. rata. Koristeći britansku nemoć Amerika njihove pomorske snage odbacuje od svojih obala.

Koncem rata ona stvara golemu silnu flotu tako da se Britanci više nisu usudili ploviti Atlantikom bez američke dozvole.

Činjenica da je Amerika iz 2. svj. rata izišla ne samo s najvećom mornaricom na svietu, nego i s bazama razbacanim diljem svieta, promienila je način kako će se stvari u svietu u buduće odvijati.

Od tada, svako plovolo, vojno, trgovačko ili bilo koje drugo, od Perzijskog zaljeva do Južnog kinezkog mora, do Kariba i čitavog Pacifika s druge strane, može biti praćeno i nadgledano, pa ako je potrebno i potopljeno od snaga američke ratne mornarice, koje sva ta mora stalno patroliraju.

Jedinstvena i najvažnija geopolitička činjenica u današnjem svietu jest da Ujedinjene Američke Države kontroliraju sve oceane.

Niti jedna druga sila u poviesti svieta to nije uspjela postići.

Bez obzira na sva ruska, kineska ili sjeverno-korejska bubnjanja, nitko danas ne može slobodno ploviti oceanima bez američke dozvole.

Ta kontrola nije samo temelj američke sigurnosti nego i temelj njezine moći u formiranju međunarodnog sustava.

Po završetku hladnoga rata Amerikaje morala biti spremna za redovite i nepredviđene intervencije diljem Eurazije.

Poslie pada Sovjetskog Saveza ona se uključila u niz operacija za održavanje regionalne ravnoteže i blokiranje pojave nove regionalne sile.

Prva veća intervencija bila je ona u Kuvajtu gdje je Amerika, poslie što je SSSR bio mrtav i pokopan, spriečila “ekspanziju Iraka”.

Druga je bila u Jugoslaviji s ciljem blokiranja srbske hegemonije na Balkanu, a treća niz intervencija tzv. Islamskom svietu s ciljem blokiranja al Quede (i bilo koga drugog) da na tim prostorima uzpostavi islamski imperij.

AMERIČKA MOĆ I KRIZA

Uzprkos što on već postoji, glavno obećanje zvrknutog Donalda Trumpa je da će ako pobjedi na izborima izgraditi zid na granici s Meksikom.

Kako bi spriečio nekontrolirani ulaz milijuna ilegalnih imigranata iz Meksika, Srednje i Južne Amerike američki senat je 29. rujna 2006., s 80 glasova za i 19 protiv, odobrio izgradnju i djelomično financiranje konstrukcije 1.125 km duge bariere na granici s Meksikom.

Bariera se sastoji od serije žičanih i zidanih zapreka visokih i do 8 metara na kojima su ugrađeni senzori i foto aparati, a pod kontrolom su američke pogranične službe.

Amerika je svoju ekonomsku silu izgradila na leđima robova i imigranata, ali poslie 1920ih postoji nacionalni konzensus da tok imigranata treba ograničiti tako da ih ekonomija može absorbirati bez da ugrozi poslove američkih građana.

Ali ta predpostavka neće biti uporabiva u 21. stoljeću, jer dosadašnji nagli porast populacije se naglo smanjuje, a ljudi žive dulje što dovodi do starije populacije s manjim brojem mladih radnika.

To znači da će Amerika, kako bi nadoknadila taj gubitak radne snage, već u dvadesetim godinama ovog stoljeća trebati imigrante. To isto vriedi i za ostale industrijske države.

EUROPSKI TEATAR

Europski teatar je područje direktno iztočno od Rusije. U tom području Rusija graniči s tri baltičke države; Litvom, Latvijom i Estonijom te s Bjelorusijom i Ukrajinom. Sve ove države bile su povremeno dio Carske Rusije i Sovjetskog Saveza.

Iza ovih zemalja leži pojas bivših sovjetskih satelita: Poljska, Slovačka,Mađarska, Rumunjska i Bugarska.

Radi svoje temeljne nacionalne sigurnosti Rusi smatraju da moraju dominirati nad Bjelorusijom i Ukrajinom. Baltičke države su od sekundarne važnosti, ali su ipak važne.

Za Putinovu Rusiju Ukrajina i Bjelorusija znače sve. Ako bi ove dvije države pale u ruke neprijatelja, napr. da postanu članice NATO-a, Rusija bi bila u smrtnoj opasnosti. Od bjeloruske granice do Moskve je samo nešto preko 200 milja, a od iztočne granice ukrajine do Volgograda (bivšeg Staljingrada) je manje od 200 milja.

Rusija se od Napoleona i Hitlera obranila dubinom svog teritorija, bez Ukrajine i Bjelorusije ona nema tu dubinu, nema dosta zemlje za zamjenu za krv neprijatelja.

Prema mišljenju ruskih političara danas na vlasti ekspanzija NATO snaga na Ukrajinu predstavlja istu opasnost za Rusiju kao što bi ekzpanzija Waršavskog pakta u Meksiko ugrozila Ujedinjene Američke Države.

Predviđenim kolapsom Ruske federacije u 2020im ciela Eurazija će pasti u kaos. Čečnja i druge republike nastanjene muslimanskim pučanstvom će se odciepiti od Rusije.

Karelijska privlaka, koju su Rusi okupirali 1944. priključit će se matičnoj zemlji Finskoj.

Kao i u drugim bivšim komunističkim državama, kolapsom Sovjetskog Saveza ruska ekonomija pala je pod kontrolu oligarha i raznih drugih kriminalaca, poslie kolapsa sadašnje Ruske federacije regionalni lideri će poći svaki svojim putem.

Ova dezintegracija dogodit će se u periodu kinezkog regionalizma, koji će se dogoditi odprilike u isto vrieme. Stanje u zemljama iztočno od Karpata će biti desorganizirano i kaotično radi stalnog pomicanja i premještanja granica.

Ovo će za Ameriku biti odličan izhod. Peti geopolitički imperativ za Ameriku je uvijek bio da niti jedna sila ne smije postići poziciju dominacije nad Eurazijom.

Ustvari, za Ameriku neće uobće biti potrebe da se na ovim prostorima miješa u održavanje ravnoteže snaga.

Uza sve ovo događaji 2020ih imati će još puno šire implikacije. Prva će biti promjena statusa Azije u odnosu na kontrolu nad Pacifikom, a time i odnosima s Amerikom.

Druga će biti stanje muslimanskog svieta poslie završetka američkog rata s jihadistima, a treća unutarnji poredak u Europi s opadanjem moći Francuske i Njemačke.

Fragmentacija NATO-a postati će neizbježna onoga časa kada Francuska i Njemačka odbiju sudjelovati u obrani baltičkih država od Ruske agresije.

NATO je zasnovan na principu kolektivne obrane, na ideji da napad na jednu članicu je napad na sve članice.

Usađeno u ovu ideju je razumievanje da je NATO unapried spreman stupiti u obranu svake zemlje članice koja se nađe u opasnosti.

Pošto će se baltičke države naći u opasnosti biti će u njih i u Poljsku potrebno poslati NATO snage. - (Pazite, ovo je napisano 2009. godine, a pogledajte što se na tom području danas događa. nap. a.)

Nespremnost nekih članica sudjelovati u kolektivnoj obrani značilo bi poduzimanje akcije izvan NATO konteksta. Time bi NATO prestao postojati u bilo kakvom značajnom obliku.

Kolapsom Ruske Federacije, Friedman dalje kaže, doći će do kaosa i u državama njezinih balkanskih saveznika. (Svi znamo tko su ti tradicionalni “saveznici”. nap. a.).

Srbija danas pokušava koristiti istu taktiku “buffer zone” koju je koristio Tito od 1948. do svoje smrti.

Jasno je da ona tu taktiku rabi u ovim pregovorima s Europskom Unijom, ali ne mislim da će u bilo kakvim pregovorima s Amerikom dugo vremeno vriediti ona “ako nam ne date što mi hoćemo mi ćemo pozvat Ruse”.

Ali, na suprot nama Srbi su se uvijek na koncu uspjeli naći na strani pobjednika.

T o je zato što Srbija kao i sve druge države na svietu (osim današnje Hrvatske) imaju svoje interese izpred svega drugoga. I zato što se svi njihovi političari, bez obzira na sve političke varijante, bore za Veliku Srbiju dok velika većina naših uporno radi na propasti i ove okrnjene Hrvatske.

A i oni koji naoko svome narodu žele dobro već trebaju razumjeti da smo mi mali narod i ne možemo velikim narodima dieliti lekcije, bez obzira da li s njima upravlja svietska masonerija, svietski zionizam ili netko drugi.

Ne moramo ih voljeti, ali moramo biti vrlo oprezni da se opet ne nađemo na strani gubitnika.

Oko 90% onoga što je G. Friedman napisao u svojoj knjizi 2009. godine, do dans se manje više izpunilo. Hoće li se i njegova predviđanja za iduća desetljeća izpuniti - kako kažu naši Zagorci - Bumo videli. Ili bolje reći, vi mlađi bute videli. Jer mi stariji vjerojatno više nećemo biti tu.

Žvi bili pa vidjeli!

 

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen