U svakom žitu ima kukolja
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 07 Listopad 2016 17:04
Večernjakovi “Hercegovci” Ivan Hrstić, Dražen Ćurić i Nino Raspudić. Dr. Ante Starčević je jednom zgodom rekao za nas Ličane da “koji je dobar da je uistinu dobar, a onaj koji ne valja da zbilja za ništa ne valja”. Drugi opet kažu da nas ima tri vrste; mudrih, jakih i pomalo glupih - mudri je bio Nikola Tesla, jaki Marijan Matijević.....
Nu šala kraju, ne znam koliko je ta Starčevićeva konstatacija točna u odnosu na Ličane, ali je bez ikakve sumnje podpuno točna za Hercegovce.
Nije tu potrebno biti filozof, dosta je pogledati što i kakvi su sve bili Hercegovci u zadnjih stotinjak godina da se dođe do zaključka da baš među njima postoji taj Starčevićev kontrast - sasvim dobrih i sasvim nevaljanih.
Najprije pogledajmo događaje iz ovog prošlog Obrambenog rata.
Odmah na početku agresije kad je trebalo braniti hrvatske gradove; Vukovar, Dubrovnik, Split, Gospić, Osijek, Erdut, Vinkovce i sve druge, prvi među prvima bili su Hercegovci iz ove prve Starčevićeve kategorije. To nitko ne može poreći.
Među prvima koji su iz Kanade dragovoljno stupili u obranu Hrvatske bili su;
Željko Glasnović (Hercegovac po majci), Ivan Kapular, Ante Luburić i drugi.
Nije pohvalno, ali mislim da je ipak potrebno navesti da se kasnije iz Kanade u Hrvatsku vratila i nekolicina, profitera, lažljivaca i smiješnih figura iz one druge Starčevićeve “grupe” s kupljenim diplomama, nu njihova imena ne treba spominjati jer ih svatko zna.
Nitko od tih “novinara” nije napisao niti jednu rieč pohvale, ni podržke herojima poput Slobodana Praljka i drugih, koji danas čame u zatvorima “demokratske”
Europe samo zato što su branili i obranili Hercegovinu od velikosrbske JNA i četnika,vjerojatno zato što im Večernjak za to ne bi platio ni onaj minimum kojim ih plaća da blate gen. Glasnovića i druge hrvatske heroje.
Vratimo se sad malo natrag i pogledajmo kako se velika većina hercegovačkih Hrvata ponašala za vrieme 2. svj. rata.
Odmah po proglašenju Nezavisne Države Hrvatske većina hercegovačkih Hrvata, katoličke i islamske vjere, ustala je u obranu svoje države.
U tu obranu, kroz četiri godine krvavog rata protiv srbskih četnika i domaćih izdajica Titinih partizana, Hercegovina je dala niz najhrabrijih vojnika i političara među kojima su se iztakli; Rafael Boban, Vjekoslav Luburić, Memiš-aga Džubur, Ćamil Krvavac, braća Primorci, Andrija Artuković, Vjekoslav Vrančić i niz drugih, a da se i ne spominje tisuće hrabrih vojnika koji su na oltar te svoje države svoje živote položili.
Među hercegovačkim fratrima za vrieme rata najiztaknutiji bio je fra Berto Dragićević, koji je bio prisiljen privremeno skinuti habit, uzeti pušku i stupiti u borbu protiv strane i domaće bande koja je odmah po razpadu njihove Jugoslavije počela svoj krvavi pir nad hrvatskim narodom.
Svojim, kao stanac kamen čvrstim hrvatstvom, u emigraciji poslie rata iztakli su se; fra Dominik Mandić, fra Vendelin Vasilj, fra Kruno Pandžić, fra Mladen Čuvalo i drugi.
Ali, uz veliki broj ovih častnih ljudi u istoj toj od iskona hrvatskoj pokrajini je za vrieme rata i poslie njega djelovala i šačica najgorih izdajnika, čankoliza, koji su za judine škude izdali svoj narod. Poslie završetka rata ovi kukavelji, vjerne sluge krvnika svoga vlastitog naroda, za nagradu za svoje izdajstvo dobili su pozicije u zloglasnoj Ozni i Udbi.
Oni su najveći krivci za tisuće nevinih žrtava koje su Titini boljševički krvnici poslie završetka rata poklali diljem Hercegovine.
Najpoznatiji među njima su udbaši; Ivan Lasić Gorankić, Jerko Bradvica, Ljubo Prskalo i drugi. Ali kao što je među hercegovačkim fratrima bilo častnih hrvatskih domoljuba, na žalost bilo je, a vjerujem da i danas ima, onih koji su u svojoj adskoj duši umjesto Kristove ljubavi i ljubavi prema svome narodu nosili demone zloduha i služili krvniku svoga naroda.
Najogavniji među njima bio je fra Bosiljko Bekavac koji je svojim zločinima zauvijek obezčastio Crkvu i Red sv. Franje Asiškog.
Iako u manjoj mjeri i poslie Bekavca bilo je (a sigurno i danas ima) onih koji rado stupaju u službu neprijatelja hrvatskoga naroda.
Jedan od njih je i bivši zamjenik provincijala hercegovačke Provincije, poznati “kućepazitelj” udbaške lovačke kuće u Masnoj Luki i “sudija” pasmina lovačkih pasa jugokomunističkih glavešina, fra Petar Krasić, koji je umjesto da vrši svoju svećeničku dužnost putovao na ta pasja suđenja ne samo diljem BiH, nego i po Srbiji.
Ništa njega nije smetao još uvijek prisutan miris spaljenih tiela hercegovačkih domoljuba koje su Titini krvnici žive spalili u toj “lovačkoj kući”. Glavno je bilo da je mogao služiti krvnicima svoga naroda.
Nu svi se oni znaju na brzu ruku prilagoditi prilikama, pa da absurd bude što veći, za vrieme rata u BiH, netko je napisao kako Krasić “vodi ustaše po Čvrsnici”, a kasnije da je baš on taj “fratar koji je skrivao generala Gotovinu”.
Uz ove postoji još jedna vrsta “Hercegovaca”, a to su oni već svakome poznati trgovci, mešetari, svakovrstni prevrtljivci i lažljivci, koji su za novac i makar kakav osobni prestiž, bez obzira koliko on bio lažan, uvijek spremni prodati ne svoje poštenje, jer ga nikada nisu ni imali, nego sve, pa i svoga otca i svoju rođenu majku.
U tu vrstu spadaju i oni koji su u Americi i Kanadi pokupovali krivotvorene diplome njujorškog sveučilišta “Columbia University”, koje su na “crnom marketu” prije kojih 30-40 godina nuđene za velike novce. Diploma za doktora nauka (Dr.sc.) tada je stajala 5.000 dolara, inženjerska 2.500 itd.
Te “diplome” najviše su pokupovali tipovi iz ove posliednje grupe. Dans se nekolicina njih s tim diplomama zajedno s šarlatanom Milanom Bandićem i njegovim “Hercegovcima” šepuri po Zagrebu.
Uz ove danas postoji još jedna nova mlađa izopačena generacija odnarođenih pokvarenjaka, koji su toliko bezobrazni da ih,, uobće nije stid otvoreno blatiti najčestitije hrvatske branitelje i heroje kao što je general Željko Glasnović.
Sve su to oni spremni činiti za sitnu plaću koju im za te njihove bljuvotine plaća uprava Večernjeg lista i drugih jugomedija.
Za Ivana Hrstića, koji se nedavno hvalio gluposti da mu je djed bio partizan a otac ustaša, gen. Glasnović je radi svoje podpuno opravdane izjave o neokomunističkim izgredima na Filozofskom fakultetu “zaslužio napade iz svih oružja zbog svojeg grubog nastupa na društvenim mrežama. No ovo bi bilo mnogo sretnije da je reagirao u svim sličnim situacijama....”.
Time valjda želi uzporediti demonstracije hrvatskih branitelja i ratnih invalida s ovim izgredima jugokomunističke omladine i nekih njihovih profesora na filozofskom fakultetu.
Pa ako već tako misli zašto ne pita gdje je sada ona policija koja je kao nekada bijesna Rankovićeva milicija navalila na hrvatske ratne invalide u crkvu sv. Marka.
O Ninu Raspudiću, koji uz Večernjak piše i u četničkim “Nezavisnim novinama” u “republici srpskoj”, nikome pametnom nije potrebno potrebno ništa reći.
Treći večernjakov “Hercegovac” Dražen Ćurić piše za gen. Glasnovića da je, “skandalozan je njegov diskurs o fizičkom izgledu studenata”, da je “oštro napao i izvrijeđao studente i profesore koji prosvjeduju na Filozofskom fakultetu” te kako je “Poznat je njegov žestoki antikomunizam koji je izazvan time što je njegova obitelj proganjana u Jugoslaviji”.
Za njega i Večernji list nimalo nisu skandalozne prietnje crvene gamadi kako će ponovo s Hrvatima puniti jame, niti vulgarne psovke i bogohulje koje na račun generala Glasnovića i čitavog hrvatskog naroda dolaze od te gamadi.
Iste one psovke i bogohulje onih ušljivih partizanskih šumskih kurvetina 1945.i 1946., koje mi stariji vrlo dobro pamtimo.
Ne, u nijednom od jugomedija u Hrvatskoj nema o tome niti jedne riječi.
Hrstiću se ne sviđa što je čestiti hrvatski novinar Marko Ljubić one bradate spodobe s Cvjetnog Trga nazvao četnicima.
Čurić se žali na gen. Glasnovića pa kaže: “skandalozan je njegov diskurs o fizičkom izgledu studenata” (komunističkih izgrednika na filozofskom fakultetu).
Moram ih upitati odkada je to u toj “suverenoj, pravnoj i demokratskoj” Hrvatskoj postalo politički nekorektno, pa čak i protuzakonito govoriti istinu, ono što se u Americi kaže - to call a spade a spade (lopatu zvati lopatom)?
Ćurića također boli što je gen. Glasnović išao na protest protiv četničkog orgijanja u Srbu i što je Zorana Pusića nazvao moralnom nakazom.
Zoran Pusić nije samo moralna nakaza, nego nakaza u svakom smislu.
A što se tiče proganjanja Glasnovićeve obitelji, sve hrvatske obitelji bile su u Titinoj tamnici naroda zlostavljane i proganjane. Sve osim onih izdajničkih među kojima je možda bila i Ćurićeva.
Ipak, moguće je da su i njihove (Ćurićeva, Raspudićeva i Hrstićeva) obitelji bile čestite, jer svi dobro znamo da i najbolji ljudi ponekad iza sebe ostave otrovno sjeme.
Najbolji primjeri toga otrovnog sjemena su mizerije poput Ilije Stanića i Bojana Glavaševića.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
