I mi smo se mirili s komunistima i “komunistima” i s njma sadili tikve koje nam se danas o glavu razbijaju - 2. dio

Detalji

Objavljeno: Petak, 19 Svibanj 2017 19:04

Osvrt na knjigu prof. Zdravka Tomca 

Mirili smo se s ovim jugokomunističkim nakazama. Zato danas imamo ovo što imamo.

Tomac uz ostalo kaže: “Tragedija hrvatskog naroda bila je u tome što Hrvati nisu mogli dobiti podršku Londona i zapadnih država koje su podržavale obnovu monarhističke diktature u Jugoslavije ili stvaranje komunističko-staljinističke Jugoslavije”

To je bio samo jedan dio problema, a tragedija je bila u tome što je hrvatski narod (onda kao i danas) imao previše izdajnika, tuđinskih sluga koji su pritajeni čekali na pogodan čas kada će se ustati da zajedno sa tvorcima Versaileske Jugoslavije, srbskim četnicima, komunistima i svakim tko ju je htio rušiti rušiti hrvatsku državu.

Za komuniste taj čas je došao 22. lipnja 1941. kada je došlo do rata između njihovih ideoloških vođa Hitlera i Staljina. Zajedno s Mačekovim HSSovcima, crvenim četnicima,  anarhistima i raznim drugim vucibatinama pobjegli su u šumu i počeli stvarati svoje AVNOJ-e i ZAVNOH-e u kojima su stvarani planovi za uništenje Nezavisne Države Hrvatske i hrvatskog naora uobće.

Nisam siguran kako dr. Tomac na sve to danas gleda, ali ako je suditi po onome što u jednoj drugoj knjizi piše ouvjerenju koje je zastupao za vrieme izradbe Ustava 1990. godine težko je vjerovati da se i on podpuno otarasio onoga u što je nekad čvrsto vjerovao. U toj knjizi on piše  : “Međutim, za vrijeme rada na Ustavu često je izgledalo da neće biti hepienda (“kroatizirana” engleska rieč happy end). Ne samo u ustavnoj komisiji nego i u hrvatskom društvu, veliki koncepcijski rat različitih strategija i žestoke političke borbe vodili su se oko ovih pitanja. 

1. Kontinuiteta hrvatske države i povijesnim temeljima iz kojih ona izrasta. Osobito bile su jake one snage koje su tražile bitne promjene nekih povijesnih ocjena, koje su čak prijetile, da su prihvaćene, da Hrvatsku od pobjedničke antifašističke države pretvore u gubitničku fašističku državu, što bi imalo nesagledive posljedice za našu sadašnjost i budućnost.”

Njihova toliko puta ponavljana izlika je da Zapad i ostali sviet ne bi bio prihvatio nikakvu hrvatsku državu koja nije utemeljena na tim i takvim komunističkim podvalama.

Što je bio taj ZAVNOH najbolje je opisao  Vladimir Bakarić u jednom napadu na Andriju Hebranga koji je 1945. sugerirao da u (pokrajinsku) vladu u Hrvatskoj uđu i neki od Mačekovih glupana, riečima: “Zamislite, kakav je to komunist, avangarda radničke klase , koji nije shvatio da je stranačka pluralnost unutar ZAVNOH-a samo frontovska pluralnost kojom upravljaju komunisti, njihov taktički instrument!”

Tuđman i Tomac susigurno znali za ovu Bakarićevu izpovied, ali su idalje ostali ubjeđeni da je taj jugkomunistički taktički instrument bio od neke, samo njima poznate, velike koristi za novu hrvatsku državu.

Da je to tako potvrđuje i Tomac kad kaže: “Tuđman je u dužem izlaganju objasnio zašto se nova hrvatska država mora, međuostalim, temeljiti i na odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske kao temelju državne suverenosti u razdoblju drugoga svijetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske, zatim na ustavu Narodne Republike Hrvatske 1947., osobito na Ustavu iz 1974. godine.”

Bez da napominjem sva ova zla koja hrvatski danas trpi radi te politike, moram ponoviti da mi je tada bilo (a i danas je) vrlo težko vjerovati u istinsko preobraženje bilo kojeg bivšeg (?) komunista.

Da je takvog uvjerenja bila i velika većina hrvatskog naroda potvrđuje i Tomac kad kaže: “Vrlo sam čvrsto podržao predsjednika Tuđmana, tako da smo se nas dva našli na jednoj strani a svi ostali na drugoj.”

Želim napomenuti da iznoseći ovo ne želim napadati ni Tomca ni Tuđmana. Naprotiv, zahvalan sam im za ono što su dobro učinili za hrvatski narod, ali samo za to, jer kako je sam Tuđman više put naglasio - svakome onako i onoliko koliko je zaslužio.

Današnji apologeti će reći da su oni sve to činili u dobroj namjeri, ali kako veli ona stara izreka - i put do pakla popločan je dobrim namjerama.

Ratni zločini su samo zločini koje je počinio gubitnik 

Uz minimalne iznimke, najizlizanija poštapalica svih bivših i sadašnjih “hrvatskih” komunista, socijalista, socijaldemokrata, mirotvoraca razne druge čudne čeljadi su do eksplozije napuhani ustaški zločini nad Srbima, Židovima i Ciganima, a.k.a. Romima, što bi Hrvatima kao jednom od najstarijih naroda Europe trebalo biti vječna zapreka za obnovu svoje suverene države.

Nije ovdje potrebno trošiti vrieme na sve do kompletne ludosti napuhane cifre koje  već više od 70 godina napuhuju oni koji su nad hrvatskim narodom počinili grozne zločine genocida. Nitko od nas ne opravdava bilo čije zločine, pa tako ni ustaške ako ih je bilo.

Jedino jugokomunisti su ti koji pokušavaju opravdati zločine genocida koje su počinili nad hrvatskim narodom poslie završetka 2. svj. rata.

U svakom ratu odkad je čovjek počeo ratovati činjeni su zločini. Skoro uvijek su ih činile sve sukobljene strane, neka manje neka više. Ustvari svaki rat je sam po sebi zločin. To je vjerojatno znao i čovjek iz kamenog doba, ali je ipak, za ovaj ili onaj razlog, ratovao. Kakav koncept je on imao o zločinima koji su činjeni u sukobima u njegovo vrieme nije posve jasno, ali je za vjerovati da je, i kada bi iz okršaja izašao kao pobjednik, njegova nastranost u tom pogledu bila puno manja od nastranosti današneg “civiliziranog, prosviećenog i sofisticiranog” čovjeka .

Novi koncept o ratnim zločinima pojavio se početkom 20. stoljeća kada je kodificirano tielo uobičajene udruge za međunarodni zakon primjenjiv na ratovanje između suverenih država.

Na državnoj razini takva kodifikacija usvojena je i objavljena je u raznim publikacijama, kao Lieber Code u Ujedninjenim Američkim Državama, a na međunarodnoj razini ugovorima Haške konvencije iz 1889. i 1907. godine.

Prema tom kodeksu ratni zločin je djelo koje se smatra ozbiljnim prekršajem ratnog zakona kojim se regulira osobna odgovornost za počinjene zločine. 

Primjeri ratnih zločina uključuju; namjerno ubijanje civila ili zarobljenika, mučenja, uništavanje civilnog vlasništva, uzimanje taoca, vjerolomstvo, silovanja, uporaba djece vojnika, pljačka, proglašavanje da zarobljenim neće biti utočišta, te ozbiljne prekršaje principa o razlikovanju i proporcionalnosti, kao što su strateška bombardiranja civilnog stanovništva.

Prema tome, najveće ratne zločine za vrieme 2. svj. rata počinili su Amerikanci i Britanci, koji danas najviše trabunjaju o zločinima. Svojim masivnim, u podpunosti bezobzirnim, bombardiranjima civilnog stanovništva samo u Njemačkoj, Austriji i Hrvatskoj pobili su nekoliko milijuna civilnih osoba i uništili neprocjenjive štete nad civilnim vlasništvom. 

U tim njihovim “raids of destruction” na Hamburg, Hanover, Köln, Magdeburg, Leibzig i niz drugih mjesta gdje su, uz drugo ‘zabranjeno’ oružje specijalno izrađeno za uništavanje civilnog pučanstva, rabljene fosforne bombe, u roku jedne noći spalivane su tisuće i tisuće civila. Nije se tu obziralo na ‘razlikovanje i proporcionalnost’.

Masivne pljačke i destrukcije u svim zemljama u koje je došla i masovna silovanja i ubojstva koje je pred njihovim očima činila Crvena armija za njih nisu bili zločini. Masovne likvidacije hrvatskih civila i zarobljenika, pljačke i svi drugi zločini koje su počinili Titini krvnici nisu za njih bili zločini. 

Nikada nisam čuo da je itko ikada izjavio da radi tih zločina  Amerika, Vel. Britanija, Sovjetski Savez i, poglavito Jugoslavija nisu imale pravo postojati. 

Ali to je zato što je to nezamislivo, jer samo oni neupućeni još nijsu shvatiil da to ne mogu biti zločini zato jer su ih počinili Saveznici i njihovi privjesci koji su iz rata izašli kao pobjednici.

Ali, bez obzira na sve to, mnogi naši današnji “demokratski” pisci i povjesničari trube o nedemokratskom ponašanju ustaša. Prema njihovu shvaćanju, dok se tek uzpostavljena država branila od napada sa svih strana, iznutra i izvana, dr. Pavelić je trebao liepo razpisati izbore, a ustaše su umjesto strojnica trebale u ruke uzeti lovorove grančice i moliti četnike, komuniste i fašiste da dođu na izbore i glasaju za Hrvatsku.

Pa zar njima nije poznato da je uzprkos tome što prema zakonskoj odredbi u Americi jedna osoba može biti predsjednik samo u dvije ture, svaka u trajanju od 4 godine.  Nitko se ne može natjecati po treći put. Ali, za vrieme 2. svj. rata F.D. Roosevelt na pro forma izborima proglašen predsjednikom i četvrti put.

Rasni zakoni su OK, ovisno o tome tko ih propisuje i za koga su propisani 

U ovom slučaju, u doba interneta i google-a nema potrebe pisati o periodu u američkoj prošlosti kada je crni rob bio tretiran kao domaća životinja bez duše, u mnogo slučajeva manje inteligentna i manje vriedna od konja ili krave. Svatko, pa i oni u najzabitnijim dielovima svieta gdje nema interneta već su o tome čitali, gledali filmove ili čuli od onih koji su o tome prije njih čuli.

Ali kad je rieč o tzv. rasnim zakonima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, onda je potrebno spomenuti mnogo rigidnije rasne zakone koji su bili na snazi u Americi i drugim “Velikim demokracijama” prije, za vrieme i dugo poslie onih u NDH.

Za vrieme 2. svj. rata novačenje crnaca u Američke oružane snage bilo je na najvišoj razini, više od milijun. Ali tada je u američkoj vojsci na snazi bila striktna segregacija  (odvajanje). Crncima nije bio dozvoljen pristup u ratno zrakoplovstvo i marince.

U čitavoj američkoj vojsci bilo je svega pet nižih častnika crnaca.

Iako su se borili i ginuli kao i svi drugi vojnici, u mnogo slučajeva hrabrije, niti jedan jedini crnac nije bio odlikovan Medaljom časti.

Na koncu rata u Njemačkoj američki vojnik crnac, kada je uztrebalo, morao je prepustiti svoje sjedalo u vlaku njemačkom zarobljeniku. 

Iako je nalogom 9981 predsjednik Truman 1948. godine ukinuo segregaciju u američkoj vojsci, uzeti če više od 50 godina i predsjedničku (Obaminu) zapovied da se nekim crnim veteranima 2. svj. rata dodieli Medalja časti.

Na 1. prosinca 1955. u mjestu Montgomery u Alabami crnkinja Rosa Parks odbila je zapovied vozača autobusa da se ustane i ustupi svoje sjedalo u crnačkom odieljenju (colored section) u zadnjem dielu vozila bieloj osobi jer su sva sjedala u bielom odieljenju (white section) bila popunjena. Vozač je pozvao pliciju, Rosa je grubo izvučena iz autobusa i odvedena u zatvor.

To su samo dva primjera od stotina tisuća drugih primjera okrutnog rasizma zaštićenog zakonskim propisima Ujedinjenih Američkih Država. Iako je robovlasništvo zakonom ukinuto 18. prosinca 1865., rasni zakoni i opresija nad crncima i pripadnicima drgih  colored (obojanih) naroda prestala je tek negdje 20 godina poslie završetka 2. svj rata.

O rasizmu i orobljavanju afričkih, indijskih, indonezijskih, australskih sjeveroameričkih, južnoameričkih i svih drugih urođenika od strane Vel. Britanije, Francuske, Nizozemske, Španjolske, Portugala i svih drugih kolonista nije potrebno govoriti. Nu još nisam čuo da je itko napisao da za to nemaju pravo imati svoje suverene države i da u preambuli njihovih ustava mora biti upisano da se njihove države temelje na antikolonijalizmu.

Koliko je meni poznato u tim rasnim zakonima Nezavisne Države Hrvatske nigdje nema napisano da su pripadnici nearijanske rase stavljeni izvan zakona. To danas samo tvrde stari protuhrvatski agitatori, jugokomunisti i židovski boljševici poput Goldsteina.

Ovi potonji pritom zaboravljaju da su njihovi sunarodnjaci izumili najkrvaviji sustav kojeg je sviet ikada vidio. Kao vođe boljševičke revolucije oni su počinili zločine koji su premašili sve druge zločine ikada počinjene, ali nikome nije palo na pamet da se kontinuitet države Izraela zato mora temeljiti na antikomunizmu, antifašizmu ili bilo kojem izmu.

Uz Tuđmana, inženjeri “Ustavnog zaokreta”, kako ga Tomac u svojoj knjizi “Iza zatvorenih vrata” naziva postavljanje u preambulu Ustava da se hrvatska državnost temelji na komunističkom “ZAVNOH-u” i “antifašizmu”,  bili su on, Smiljko Sokol, Ljubo Valković i, gadan miris uvijek i svugdje prisutni Vladimir Šeks.   Pa je li ikakvo čudo da nam se događa ovo što danas proživljavamo?                                                                                                                                  

Tomac piše da je glavni razlog zašto su on i Tuđman inzistirali na unošenju tih komunističkih krilatica u novi Ustav jer svijet ne bi priznao Hrvatsku koja je utemeljenana NDH. Tu vjerojatno misli na onaj “Svijet” koji je stvorio prvu i posliednju Jugoslaviju i nikada nije želio nikakvu hrvatsku državu bez obzira na kakvom političkom sustavu ona bila utemeljena.                            

Taj “Svijet”  je priznao Hrvatsku tek onda kada je vidio da će, uzprkos svim sputavajućim sankcijama, Eu i UN rezolucijama i manipulacijama tzv. međunarodne zajednice hrvatski narod odlučio i golim rukama do zadnjeg čovjeka braniti svoju zemlju. 

Tomac u ovoj novoj knjizi piše:   “Osobno sam za bleiburšku tragediju i Križni put čuo pedesetih godina kada je jedne večeri u obiteljskom krugu moj bratić pričao o svome križnom putu. Njega su kao mladića, pilota, pokupili i prisilno poslali na Istočnu frontu u Rusiju, gdje je čudom je ostao živ. Nakon toga prošao je Križni put od Bleiburga do logora u Srbiji i opet čudom ostao živ.”     Ovdje se može postaviti pitanje kako je on i poslie saznanja o tim groznim komunističkim zločinima mogao biti komunist, ali to sada nije važno.                                                                                                                                

Tomac vrlo dobro zna, ili bi trebao znati, da nijedan hrvatski vojnik nije bio prisilno poslan na Iztočno bojište, nego da se radi o dragovoljcima, koji su se javili u Legiju radi vojne izobrazbe.  Imao sam čast u emigraciji upoznati nekoliko preživjelih hrvatskih legionara među kojima su bili; Vinko Tatarević, Vjekoslav Šašić, Andrija Augustinović i  top-as hrvatskog ratnog zrakoplovstva Mate Dukovac, koji je u direktnim sukobima svojim Messerschmitt-om srušio 44 boljševička ratna zrakoplova.  

Kao i mnogo toga u njegovim knjigama, ovo o nasilnom slanju hrvatskih pilota na Iztočno bojište je u podpunosti netočno i, ako želi dobro svome narodu, pisac bi trebao paziti da kada piše o našoj toliko od vanjskih neprijatelja i domaćih izdajnika ocrnjenoj prošlosti, piše istinu. Svaka neistina, ma koliko ona bila bezazlena, ide na ruku neprijatelju hrvatskog naroda, a naša nova pokoljenja vodi na krivi put.

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen