Rasni zakoni velikih zapadnih ‘pravednika’

Detalji

Objavljeno: Petak, 26 Svibanj 2017 19:03

U nesmiljenoj promičbi protiv hrvatskog naroda glavna tema uvijek su tzv. rasni zakoni u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

O rasnim zakonima i obćem rasizmu u mnogim drugim državama, poglavito u Ujedinjenim Američkim Državama nije potrebno trošiti vrieme. Dosta je samo navesti ‘neposluh’ crnkinje Rose Park. koji se dogodio 1. prosinca 1955. godine.  

Incident se dogodio kada je vozač James F. Blake zapovjedio Rosi da ustupi svoje mjesto u crnačkom odjeljenju (collored section) u zadnjem dielu autobusa bieloj osobi jer su sva mjesta u bielom odjeljenju (white section) bila zauzeta.

I prije i poslie Rose pojedini crnci su se bunili na te rasističke zakone, ali bez uspjeha sve do 1956. kada je grupa crkinja u Montgomery, Alabama; Claudette Colvin, Aurelia Browder, Sussie McDonald i Mary Louise Smith, ohrabrene neposluhom Rose Park, odbile ustupiti svoja mjesta bielcima radi čega su bile uhićene i zatvorene. 

Crnačka udruga NAACP (National Association for the Advancement of Colored People), pod imenom ‘Bowder v. Gayle’ podniela je tužbu za ukidanje zakona o segregaciji koja je poslie dugog natezanja bila djelomično uspješna. Tako je konačno došlo do ukidanja tog diel rasnih zakona. Ali ostali su mnogi drugi sve do početka 70ih godina.

Nu ovdje glavna tema nije američki rasizam, nego rasizam jednog drugog naroda, većinom anglosaksonskog podrietla, Kanađana, čiji glasnogovornici danas sebe smatraju najvećim pobornicima judskih prava. 

Sjetimo se da je za vrieme Obrambenog rata kanadski kontigent UNCRO-a bio onaj koji je o hrvatskim braniteljima, i Hrvatskoj uobće, širio najgore laži za koje su zapovjednici i vojnici kontigenta od kanadskih vlasti dobili odllikovanja. 

I ne samo to, dvojica zapovjednika; Andrew Leslie i Jim Calvin išli su u Hag lažno svjedočiti protiv hrvatskih generala.

Prije nekoliko mjeseci dok sam sjedio u čekaonici kod doktora sjedio je i jedan stari čovjek vesele naravi, pozdravio me i počeli smo razgovor u kojem mi je rekao da je podrietlom Irac. Iako nije izgledao tako star rekao mi je da je upravo navršio 90 godina.

Ne sjećam se što nas je na to potaklo, ali tijekom razgovora dotakli smo se teme rasizma i drugih vrsta diskriminacije u prošlosti Kanade i on mi reče kako se na nekim restoranima i klubovima u nekim mjestima u Kanadi sve do 1948. godine moglo vidjeti nadpise “No dogs or Jews allowed”. U slobodnom preievodu - Ulaz zabranjen psima i Židovima.  A kada bi se u Torontu ili Hamiltonu na prodaju stavila neka kuća na tablama bi pisalo “Jews not welcome” (Židovi nisu dobrodošli).

Kada je na početku rata 1939. godine novinar upitao jednog visikog službenika u kanadskom ministrastvu imigracije, koliko bi Židova poslie rata trebalo pustiti u Kanadu, ovaj mu je odgovorio: “Nijedan je previše.”

Rasizam i diskriminacija po eničkoj pripadnosti u Ujedinjenim Američkim Državama i Kanadi postojali su od prvih dana kolonizacije. Legalno i socijalno sankcionirane privilegije i prava bielih Anglo-Saksona nisu bile dodieljene;  urođenicima (Indijancima), crncima, niti narodima podrietlom iz Azije i Južne Amerike. 

Europejci, poglavito White Anglo-Saxon Protestants (bieli anglo-saksonski protestanti) imali su izključive privilegije u pitanju; obrazovanja, imigracije, prava na glasanje, državljanstvo, stjecanje zemljišta te u kriminalnim procesima itd.

Taj sustav postojao je sve do 60ih godina prošloga stoljeća.

Istovremeno, ali u nešto kraćem trajanju, neprotestantski imigranti iz Europe; Irci, Poljaci, Talijani, Hrvati i drugi, bili su izloženi ksenofobičnom izključenju i drugim oblicima diskriminacije sve do polovice 60ih i u velikom dielu američkog društva nisu bili smatrani bielcima. 

I ne samo to, oni koji nisu govorili engleski smatrani su luđacima. Sjećam se kako je jedan Poljak negdje polovicom 60ih u Buffalu pušten iz neke institucije za umno  bolesne gdje je odležao skoro 20 godina jer je bio proglašen ludim zato što je samo govorio poljskim jezikom.

Tijekom 19. i dobrim dielom 20. stoljeća, u tzv. Zapadnom svietu vjerovanje u progres i superiornost bielaca smatrano je bogodanim pravom.

Većina Kanađana koji su govorili samo engleskim jezikom vjerovali su da su britanski principi vladanja bili vrhunac biološke evolucije i da kanadska veličina ovisi o njihovom anglo-saksonskom naslieđu.

Na temelju te njihove procjene, poslie Britanaca najpoželjniji imigranti bili su (bieli Arijanci) iz sjeverne i zapadne Europe. Nepoželjni su bili oni iz srednje, iztočne i južne Europe i Židovi.

Na dnu liste bile su vjerske pacifističke sekte kao njemački menoniti i ruski dukobori, jer njihov način zasebnog života (socialna izolacija) i ekonomija neovisna o nikome izvan njihovih zajednica, smatrana je jakom konkurencijom anglo-saksonskim principima, a njihov pacifizam smatran je glavnom zaprekom njihove vjernosti Kanadi.

“Za svaku milju pruge umro jedan Kinez”, priča jedan stari Kinez svojim unučicama. Priča o 15.000 kinezkih migranta koji su 1882. godine došli u Kanadu (kao pokusni miševi) raditi na izgradnji glavne kanadske željezničke pruge “Canadian Pacific Railway”, koja se proteže od Atlantika do Pacifika (oko 6.000 kilometara).

Za njih su bieli anglo-saksonski gazde imali poseban posao, stotine puta opasniji, a pola manje plaćen od poslova koje su radili bielci. 

Pruga se morala probijati kroz bezbroj tvrdih kamenih masiva, najvći od kojih su bili Rocky Mountains. Pošto u ono vrieme još nije bilo dinamita (Alfred Nobel ga je izumio i patentirao tek 1867.), eksploziv koji se najviše koristio bio je crni barut koji je za ovako kolosalne poslove bio skoro podpuno neučinkovit.

Ali, postojao je jedan drugi eksploziv - nitroglicerin.

Nitroglicerin je bio vrlo jak eksploziv, ali problem je bio što je to bila vrlo nestabilna tekućina koja je bila vrlo osjetljiva i na najmanji potres. A što je dulje stajala to je bila sve nestabilnija, pa ju je bilo vrlo opasno transportirati i onda kada je bila dobro omotana.

Nu poduzetnici su našli način kako će nitroglicerin, s relativnom sigurnošću, dopremiti do mjesta uporabe i upotriebiti za početne radove na probijanju tunela.   Flašu nitroglicerina postavili na određeno mjesto i u nju izdaleka izpalili hitac ili bi za nju zavezali dugačku špagu koju bi onda potegli i tako prouzročili eksploziju.

Ali, što je tunel bio dublji to je bilo sve teže naći način za postavljanje i eksplodiranje ove opasne tekućine, pa se netko od njih sjetio na kineske imigrante koji su ostavili siromaštvo i kaos u njihovoj domovini i došli tražiti bolji život u “San Gum-u” (Brdo zlata). Taj naziv je nastao kada je 1858. godine u kinesko naselje “Chinatown” u San Francisku stigao glas o odkriću zlata u rijeci Fraser u Britanskoj Kolumbiji. To je bio početak onoga juriša na sjever poznatog kao “The Fraser River Gold Rush”.

Ali kada su došli u “San Gum” osjetili su samo prezir, zakonom propisana ograničenja i rasističku mržnju.

Mnogi političari počeli su od vlade zahtievati da se na Kineze propiše “head tax” (porez po glavi), ali taj zahtjev je ignoriran jer je su Kinezi kao jeftina radna snaga bili od vitalne važnosti za razvitak infrastrukture kao što je bila CPR  pruga. Kinezima je bilo uzkraćeno pravo na kanadsko državljanstvo, a time na pravo glasa i sva druga prava normalnog čovjeka. Oni su u očima anglo-saksona bili “živuće mašine”.

Za vrieme probijanja CPR pruge kroz vrleti Britanske Kolumbije, Kinezi su postavljani na najteže i najopasnije poslove. Jedan od najopasnijih bio je miniranje tunela uporabom nitroglicerina. Taj posao vršili su izključivo “dragovoljci”, mladi Kinezi kojima bi poslovođa obećao da će im kada se vrate iz tunela dati potreban novac  da  dopremi svoju suprugu u Kanadu.

Poslovođa bi “dragovoljcu” razjasnio da vrlo oprezno uzme flašu nitroglicerina i odnese je daleko u tunel, ali da pazi da je ne strese  sve dok ne dođe do stijene koju treba minirati, a onda da je baci.

Poslovođa je znao da se poslie eksplozije nijedan od njih neće iz tunela živ vratiti.  Poslie svake eksplozije poslovođa bi rekao: “Ovo je još jedan kojeg smo izgubili! Pozovite drugog dragovolca.”

U jednom filmu vidi se kako je jedan od ovih nesretnika ipak nekim čudom uspio preživjeti i, sav izranjen s odjećom iztrganom u dronjke izaći iz tunela, što je kod poslodavaca i svih anglosaksonskih bielaca izazvalo grohotan smijeh i urlikanje. 

Do završetka pruge, samo u Britanskoj kolumbiji na ovaj način i druge (namještene) nesreće, te glad i nikakvu medicinsku njegu, živote je izgubilo više od 600 Kineza.

Odmah poslije završetka radova na pruzi kanadski političari zahtievaju da se propiše zakon za ograničenje imigracije Kineza u Kanadu, “jer oni ugrožavaju bielo radništvo zato što rade za niske plaće”.

Kanadske novine našroko pišu o “žutoj pošasti koja će preuzeti Kanadu”.

Federalni zakon o kinezkoj imigraciji 1885. čini skoro nemogućim za Kineza da u Kanadu dopremi svoju obitelj. 

Tim zakonom za svakog kineskog imigranta propisan je “head tax” (porez na glavu) u vriednosti od 50 dolara (vrlo velika svota u vrieme kada je dnevnica za Kineza bila 25 centi).  Tim zakonom se također propisuje da nijedan brod na putu iz Kine u Kanadu ne smije nositi više od jednog Kineza na 50 tona tereta.

Ovaj porez po glavi 1900. godine podignut je na 100 dolara, a 1903. na 500 dolara.  Rasistički zakon o porezu po glavi ukinut je tek 1. srpnja1923. godine i nadomješten drugim rasističkim zakonom tzv. Chinese Immigration Act-om. Taj Akt kineski imigranti su prozvali “Humiliation Day” (Dan poniženja) jer njime je ulaz kineskim emigrantima u Kanadu bio podpuno zatvoren.

Tek poslie završetka 2. svj. rata Kinezi su u Kanadi pomalo počeli stjecati ljudska prava, a tek 1947. dobili su pravo glasa. 

Poslieratne kineske zajednice u Kanadi počele su rasti, ali će trebati još dobar broj godina za njihovu regeneraciju. Tek 1967. godine došlo je do temeljne promjene rasnih zakona u Kanadi.

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen