Šestodnevni ili stogodišnji rat?

Detalji

Objavljeno: Petak, 23 Lipanj 2017 19:03

Židovski ‘settleri’ priučavaju svoju djecu u rukovanju Uzi automatima

Izraelski novinar Gideon Levy nedavno je je napisao u dnevniku Haaretz: “U retrospektu trebalo bi ga zvati Pedeset-godina Rat, a ne Šest-dana Rat. A sudeći prema političkoj situaciji, njegov životni vijek je bezkonačan.”

Predprošlog tjedna u Izraelu se slavila pedesetgodišnica pobjede u tzv. Šestodnevnom ratu (na hebrejskom Milhemet Šešet Ha Jamim).

U tom kratkom ratu 1967., Izrael je okupirao Stari grad Jeruzalema, Zapadnu obalu (rieke Jordana) visove Golan i Gazu. Time je teritorij židovske države povećan za  trećinu, a pučanstvo pod njezinom kontrolom na više od trećinu njezinog dotadašnjeg stanovništva.

Ali problem je bio, i ostao, što je to novo pučanstvo bilo stopostotno arapsko, ili bolje reći Palestinsko.  Malo je izraelskih Židova ustvari htjelo tu dodatnu masu Palestinaca, ali, kako se pokazalo, mnogi od njih su htjeli te dodatne zemlje.

Mnogi od njih nisu prije 1967. o tome puno razmišljali jer poslie Rata nezavisnosti 1948. godine, većina Izraelaca je sebe smatrala malim obsjednutim narodom u neprestanoj opasnosti da će ih Arapi jednoga dana natjerati u more. 

Ali poslie ovoga rata oni su osjetili da su dosta jaki da zadrže zemlje koje su u njemu  zaposjeli.

A zašto i kako se moglo dogoditi da tako mali Izrael u tako kratko vrieme do nogu potuče velike arapake vojske?  Prije svega, arapske vojske su bile slabo izvježbane, još slabije vođene, a služile su vladama toliko nekompetentnim da uzprkos arapskoj superiornosti u pučanstvu (deset prema jedan), izraelska vojska je na bojišnici 1967. bila brojnija od arapske vojske.

Iz Šestodnevnog rata Izrael je izišao kao neka vrsta patuljaste super-sile na Srednjem iztoku. Za Izraelce to je bio opojan pojam i uvjerenje da će novo osvojeni prostori pridonieti sigurnosti njihove države dajući joj veću stratešku dubinu.

Povrh toga, Zapadna obala je prije 2.000 godina bila dio poviestnog Izraela i za većinu Izraelaca ona je sveta zemlja.

I, na krajnje zaprepaštenje Palestinaca, Izraelci su počeli, naprije šutke, a onda s otvorenom podporom Knešeta naseljavati ove okupirane zemlje.

Videći kako njihov san o njihovoj budućoj državi nestaje pred njihovim očima Palestincima nije ostalo ništa drugo nego da se svim sredstvima počnu boriti protiv okupatora. Tako se Šestodnevni rat pretvorio u (do sada)  pedesetgodišnji rat.

To je uglavnom bio dosta tihi događaj, s nekoliko desetaka ili stotina ubijenih svake naredne godine, ali događaj bez premca u zaustavljanju svih pokušaja za mirnu nagodbu.  Samo tri mjeseca poslie rata 1967., Amos Oz (kasnije jedan od najslavnijih izraelskih pisaca, a prema ultraortodoksnim židovima i najveći izdajnik) napisao je: “Mi smo osuđeni da vladamo narodu koji ne će da mu mi vladamo.  Strah me je i misliti o vrsti sjemena koje ćemo u skoroj budućnosti posijati u srca okupiranih. Još više me je strah razmišljati o sjemenu koje će biti posijano u srca okupatora.”

Vjerojatno ni sam tada nije znao koliko će taj njegov strah biti na mjestu.  Novine “Davar”, ukojima je on to tada pisao davno su nestale. Radnička stranka koju su  podupirale, a koja je prva tri decenija poslie nezavisnosti dominirala izraelskom politikom danas je samo sjena onoga što je nekad bila.

Umjesto nje na vlasti u Izraelu su, kako ih neki na Zapadu nazivaju, ultra-nacinalističke desne stranke, koje su u službi i pod kontrolom pola milijuna ultra-konzervativnih zionističkih naseljenika (settlera) u okupiranim palestinskim zemljama.

Danas većina Izraelaca želi zadržati ove zemlje, uključivši i ekstemiste koji su za to spremni ubijati i umirati, kao što je napr. bio mladi zionist Yigal Amir koji je 1995. ubio Yitzaka Rabina, posliednjeg izraelskog premiera koji je htio ozbiljne pregovore s Palestincima.

Danas skoro ni jedan Izraelac ne želi da Palestinci u ovim okupiranim prostorima  dobiju izraelsko državljanstvo jer, kako kažu, kada bi se to dogodilo pola glasača u Izraelu bi bili Palestinci i Izrael više ne bi bio židovska država.

Ali, bez da počine strašan zločin, oni se ne mogu riješiti tih Palestinaca, tako da je tu sve zapelo i u zadnjih 20 godina Izrael je politički paraliziran.

Binjamin Netanjahu, čovjek koji već pola tog vremena vodi Izrael, je savršen primjer te paralize. On govori da on hoće mir, i on to bez sumnje hoće, ali on isto tako hoće zadržati okupirane zemlje, ili većinu njih, jer onoga momenta kad bi se on usudio samo ozbiljno pomisliti da ih vrati Palestincima došlo bi do kolapsa njegove koalicijske vlade.

Velika većina izraelskih Židova koji žive u “Starom” Izraelu, to jest u granicama Izraela prije rata 1967., rijedko kad misle o ovim pitanjima, ali se svi boje da ovo nije kraj tog pedesetgodišnjeg rata, nego sredina stogodišnjeg.

Već za nekoliko generacija Zapad inzistira da je Srednji iztok njihov biznis (iako se to javno ne iztiče),  jer  se tamo nalazi polovica svietske nafte.  Tamo se  radikalne promjene ne mogu dozvoliti jer bi to moglo prekinuti dotok te nafte i tako su ti prostori za niz generacija ostali zaleđeni.

Ali danas, kako bi mogla prehraniti svoje pučanstvo, svaka država na Srednjem iztoku koja proizvodi velike količine nafte ovisna je o neprekidnom dotoku gotovine (keša) koji dobija za naftu i prisiljena je prodavati je kroz jedan jedini globalni market (OPEC) koji svim prodavačima i kupcima određuje cijene, tako da za Zapadu ustvari i nije od velike važnosti tko i kakovi ljudi vladaju u tim državama.

Tu je svakako pitanje islamističkog ekstremizma i terorizma, koji se iz njega rađa, ali to su uglavnom odgovori na stoljeća dominacije i manipulacije svih aspekata života na ovim prostorima od strane Vel. Britanije, Francuske i, u novije vrieme, Ujedinjenih Američkih Država.

Hoće li će se ove države ikada riešiti terorizma? Vjerojatno hoće, onda kad shvate da teroristi pobjeđuju i kada gube, a one gube i kada pobjeđuju i prestanu se mješati u interne poslove država Srednjem iztoku i ostalim dielovima svieta.

I, na koncu, tu je pitanje Izraela. Neki zapadni političari danas tumače da je Srednji iztok definitivno bio krivo mjesto za židovsku državu. Kao i skoro u svemu drugom, ovi “veliki umovi” Zapada u podpunosti su krivo shvatili iskonske želje i ciljeve židovskih zajednica diljem svieta. Oni vjerojatno nisu čuli za onu iskonsku zdravicu koju su Židovi rabili stoljećima prije nego je Teodor Herzl osnovao Zionistički pokret - Dogodine u Jeruzalemu! 

Prije nego što je počeo s njihovom fizičkom eliminacijom i Hitler je govorio o stvaranju njihove države na Madagaskaru.

Pod pritiskom židovskih boljševika Staljin i Trocki  su 1928. godine namjerali na Krimu utemeljiti Židovsku sovjetsku republiku. Nešto kasnije su promienili mišljenje i 1934. kod rieke Amur na Dalekom iztoku uzpostavili Židovsku autonomnu oblast (Jevreskaja avtonomnaja oblast) koja i danas postoji. Glavni grad joj je Birobidžan.  Ta židovska kvazi-država i dans postoji kao sastavni dio Ruske federacije. Ona ima svoju autonomiju, svoj službeni (židovski) jezik i svoju zastavu.

Ovu zastavu Židovske autonomne oblasti danas možemo vidjeti na svim “Gay” paradama kao barjak svih homoseksualaca; pedera, lezba, transvestita i svih drugih “misfit-a” ljudskoga družtva s kojima se priroda, za neki samo njoj poznati razlog, grubo poigrala. Zašto su baš izabrali tu zastavu, drugo je pitanje.

Ali tu je što je.  Jedino pitanje koje većinu intersira Zapad i Židove diljem svieta je, hoće li Izrael obstati i hoće li se idalje širiti.

Obstati vjerojatno hoće. Ako za ništa drugo onda zato što je on jedina država koja na tim prostorima posjeduje arsenal atomskog oružja koji mu služi kao deterent Arapima i svim drugima,koji ga žele uništiti.  A akona koncu i dođe do konačnog obračuna Izrael, i bez američke pomoći, danas ima moć u nuklearnom armagedonu sa sobom uništiti i čitavi Srednji iztok. Ne vjerujem da će u skoroj budućnosti do toga doći, ali jedno je sigurno, a to je da će se, uzprkos svim pritiscima Zapada, Šestogodišnji rat između Izraelaca i Arapa nastaviti (on-off) još barem za idućuh 50 godina.

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen