NIZOZEMAC RAYMOND von der LINDEN KOJI SE KRAJEM 1991. KAO DRAGOVOLJAC UKLJUČIO U OBRANU GOSPIĆA:

Kad smo nas osmorica Nizozemaca došli u Gospić preuzeo nas je Tihomir Orešković koji je s nama supotpisao ugovore koji su nam jamčili plaću i sigurnost. Postali smo izviđačko-diverzantski vod, a predvodio nas je Johan Tilder. Norac je od početka imao veliko povjerenje u nas, bio je plemenit čovjek, veliki borac i zapovjednik koji je puno značio svojim vojnicima. Moj zapovjednik Mirko Norac nije zaslužio ovo što mu se sada radi

Raymond von der Linden još je kao dječak osjećao vojnički poriv u sebi. Sa 17 godina upisao se u nizozemsku vojsku i želio u Legiju stranaca. No, jedan oglas u tamošnjim novinama, u kojim je nizozemsko-hrvatska  zajednica pozivala dragovoljce za rat u Hrvatskoj, promjenio je njegove planove. Prihvatio je izazov, medju ostalim i zbog toga da spozna što je naučio u školi.

Zajedno sa još osmoricom nizozemskih mladića krajem 1991. godine doputovao je u Hrvatsku, pojavio se u MORH-u odakle je njih 9 odmah poslano u Gospić. Nakon teških ratnih godina, trostrokog ranjavanja i proživljavanja kliničke smrti, Raymond, danas i hrvatski državljanin, kao 70% ratni vojni invalid, sa izraženim simptomima PTSP-a, živi u Velikoj Gorici kraj Zagreba sa suprugom Hrvaticom i dvoje djece.

TREBALO JE BITI U GOSPIĆU...

Skupina nizozemskih mladića koji su ratovali u hrvatskoj vojsci danas je raspršena: Njezin zapovjednik, poznati nizozemski specijalac Johan Tilder leži na Mirogoju jer je to bila njegova želja prije nego što su ga četnici surovo likvidirali, dio njih se vratio u staru domovinu, a Raymond za sebe kaže da racionalno pripada Nizozemskoj, a emotivno Hrvatskoj.
Kloni se tableta za smirenje kad god može, no nedavni progon generala Mirka Norca u čijoj brigadi su bili i nizozemski mladići, dakle i on sam, istinski ga je ražalostio. Zato je odlučio progovoriti:

- Sve za moga zapovjednika. General Mirko Norac nije zaslužio ovo što sada proživljava. Zato sam i smislio slogan za nedavni prosvjedni skup u Splitu: "Mirko, mi smo ispred tebe". To je bio moj slogan za njega. Jer, kao što je on u ratu  išao ispred sviju, tako sada svi moramo stati ispred njega. Trebaš biti u ratu da bi sve to mogao razumijeti. Trebalo je biti u Gospiću...- kaže Raymond van der Linden, 32-godišnji čovjek, koji je prvi put u Hrvatsku došao 1991. godine iz Roosendaala u Nizozemskoj, na pola puta od Rotterdama do belgijskog Antwerpena. Raymond je bio, kako kaže, jedan od 125 Nizozemaca koji su ratovali u Hrvatskoj vojsci.

- Kada smo došli u Gospić preuzeo nas je Tihomir Orešković koji je s nama supotpisao ugovore koji su nam jamčili plaću i sigurnost. Mi Nizozemci smo odmah postali izvidjačko-diverzantski vod,a predvodio nas je Johan Tilder. S nama je bio jedan domaći čovjek, Ivica Štimac, što nam je dobro došlo u početku, jer nismo znali hrvatski jezik, a on je znao engleski. Bez problema smo probijali neprijateljske linije i uvlačili se u duboko okupirane linije, te pri izvidjanju dolazili i do pred Titovu Korenicu. Kretali smo rano ujutro, oko 6 sati, a vraćali se istoga dana poslije podne okko 18 sati. Bilo je dosta rizičnih situacija, u kojima su naši suborci bili i ranjeni. Johan Tilder je bio ranjen u nogu, ali uvijek smo se uspješno izvlačili.

- Tada ste, pretpostavljam,i upoznali Mirka Norca?
- On nam se na samom početku obratio kao novima i kao strancima. Imao je veliko povjerenje u nas. Početkom 1992.godine stigle su snage Unprofor-a i Norac nas je pitao jesmo li voljni stražariti kraj Unproforovih vojnika. Iako to nije bio naš posao kao izvidjača, mi smo pristali. To je značilo da Mirko Norac u nas ima veliko povjerenje, jer nam je dao u zadaću da se sa vojnicima Unprofora ništa ne dogodi što bi moglo osramotiti Hrvatsku.
Na tim poslovima smo ostali do 15.ožujka te godine kada je Glavni stožer naredio da se svi strani državljani udalje iz postrojbi HV-a temelju ugovora izmedju Hrvatske i Unprofora.Svi stranci u postrojbama HV tada su praktički časno udaljeni bez zahvalnica i potvrda. Medjutim, Mirku Norcu je bilo žao zbog toga, stoga se pobrinuo da dobijemo zaslužena priznanja. Uz to, trudio se koliko je mogao da ostanemo u njegovoj postrojbi, osobito je želio zadržati Johana Tildera.

TILDEROVO ZAROBLJAVANJE

Osim što je osobno naručio zahvalice i potvrde za nas, na svoj trošak je priredio i feštu za sve nas u vojarni u Perušiću. Tada sam shvatio da je to plemenit čovjek. Veliki borac i zapovjednik koji je puno značio svojim vojnicima. Za mene je to nemoguće. Norac je bio vro korektan prema nama strancima, pri čemu nimalo nije ponižavao svoje sunarodnjake Hrvate. K nama je dolazio kada je mogao, razgovarao, sjedio s nama i družio se, što primjerice, u nizozemskoj vojsci nikada ne bi mogli sa svojim zapovjednikom. On je čovjek koji je ratovao i vodio brigadu i mislim da naprosto nikada nije imao vremena ni razmišljati, a kamoli činiti zločine.

- Vaša iskustva s generalom Norcem potiču iz razdoblja  nakon što su se dogodila ubojstva u okolici Gospića?
- Znam i ne sumnjam da je ubojstava bilo, no ne mogu vjerovati da je on to napravio. Mislim da njegov ratni put govori sam za sebe i najbolji je demantij takvoj optužbi. Ni mi izvidjači nismo imali vremena za bilo kakva ubojstva civila, sve da smo i htjeli, a kamoli on kao zapovjednik brigade. Točno je da smo došli nakon ubojstva na područje Gospića, ali upoznali smo dovoljno osobu Mirka NOrca. Nezamislivo mi je da takav čovjek uopće i pomisli na takvo što.

- Možete li opisati neku od vaših akcija?
- Bilo je dosta teških situacija. Sigurno se sjećate da su četnici jednom pogodili vozilo hitne pomoći ispred Perušića. Izravno su pogodili vozilo "osom" i ono je pretvoreno  u buktinju. Poginuli su vozač, lječnik, medicinska sestra i ranjenik kojega su preuzeli. Mi smo izvlačili karbonizirana tijela. Kao što su pogodili njih, mogli su i nas, koji smo izvlačili njihove posmrtne ostatke. Srećom, nisu više pucali, valjda su se zadovoljili s onim što su već napravili.
Ali, bilo je i niz akcija na gospićkom ratištu. Budući da sam bio stranac, bilo je problema sa mojm ostankom, pa sam imao i prekida, odlazio i vraćao se. Moj prvi zapovjednik Johan Tilder je stalno bio dolje. Ja sam odlazio na druga ratišta, bio u postrojbama HOS-a, tri puta ranjavan. Najteže je kada me je metak pogodio u prsa čega je trag i čega je trag i sada vidljiv. Jedva su me spasili u vinkovačkoj i zagrebačkoj bolnici.

-Što se kasnije dogodilo s Tilderom?
On je bio istinski heroj, specijalac i padobranac, osposobljen za ubacivanje i do 100 kilometara u dubinu okupiranog prostora. Na žalost, 1994. godine su ga zarobili dok je išao na razgovor s Unproforom. Držali su ga deset dana i nakon toga zvjerski su ispalili pet metaka s boka u tijelo iako je bio ratni zarobljenik. Na kraju sam mu, kad je već iskrvario, ispalili metak u potiljak.
Četnici su ucjenjivali i tražili za njegovo tijelo dva tijela svojih vojnika. Kad su ga predali, pozvali su me na identifikaciju. Tužna je to priča. Pokopan je uz vojne počasti na Mirogoju. Dok je ratovao znao je reći: "Ako poginem za ovu državu, zaslužujem dva kvadratna metra njezine zemlje". Johan je bio veliki čovjek i veliki borac, kalibar poput Mirka Norca. Na posljednjem ispraćaju su bili njegovi roditelji i braća iz Nizozemske. Imao je 31 godinu i život je dao za ovu zemlju koju je zavolio kao svoju pravu domovinu. Imao je djevojku Mandicu iz Široke Kule kojoj su četnici ubili majku i sestru, te još 28 drugih Hrvata iz tog mjesta, a za taj zločin nitko ne odgovara.
Ono što je zanimljivo, četnici su Johana dok je bio živ prisilili da potpiše lažnu izjavu kako su Hrvati činili zločine u akciji Medački džep. U velikim mukama, Johan Tilder je potpisao, nakon čega su ga likvidirali. Njegovu izjavu koju je bio prisiljen dati proslijedili su Sudu u Haagu, a njega ubili namjerno jer bi u slučaju da je ostao živ lako posvjedočio da je izjava lažna i da su ga mukama na nju natjerali.

— Plašite li se da Srbi i Vas optuže da ste sudjelovali u nekim, po njihovim ocjenama, ubojstvima ili zločinima?
Oni to već jesu. S Interneta sam skinuo njihov tekst u kojemu navode da je cijela ekipa Nizozemaca sudjelovala u Medačkom džepu. Koliko je to pouzdano, najbolje pokazuje činjenica da sam upravo tih dana bio u Nizozemskoj.

AGRESORI ABOLIRANI, BRANITELJI PRED SUD

— Prošli ste rat i proživjele sve najteže situacije. Kako danas doživljavate odnos prema Domovinskom ratu?
Odgojen sam i školovan u Nizozemskoj, zemlji s gotovo najvećim stupnjem demokracije. Tamo su svi jednaki. Neshvatljiva mi je ova demokracija u Hrvatskoj u kojoj su abolirani Srbi, agresori i počinitelji zločina, a hrvatski branitelji moraju pred Sud. A cijeli svijet zna tko je ovdje bio agresor. Moj zapovjednik Mirko Norac nije zaslužio ovo što mu se sada radi.
ZAGREBKad je počela afera, pao sam u jednu od najvećih kriza, jer je za mene riječ o velikoj nepravdi. Nikada nizozemska vojska ne bi svoga generala tako progonila. Ni u 2. svjetskom ratu niti jedna saveznička vojska nije to činila svojim generalima kao što Hrvatska čini svojima. Proučavao sam to vrijeme. Amerikanci su bombardirali Dresden koji nije bio garnizonski grad i ubili 135 tisuća civila. Nikad nitko zbog toga nije odgovarao. U Nizozemskoj se ne bi moglo dogoditi da jedan visoki časnik bude ovako medijski razapet i optužen prije bilo kakvih dokaza - kazuje Linden.

Raymond von der Linden, koji je danas i predsjednik Kluba međunarodnih dragovoljaca u Hrvatskoj, u kojemu je 28 članova koji žive u Hrvatskoj (jedan takav klub postoji u Bristolu u Velikoj Britaniji i okuplja 50-ak mladića koji su ratovali za Hrvatsku), na kraju razgovora još jednom ističe svoju punu potporu generalu Norcu, svom bivšem zapovjedniku.
Njegova supruga Tanja, koja je također hrvatski dragovoljac na gospićkom bojištu, ali koja se danas snalazi čišćenjem kafića kako bi pripomogla obitelji, puna je najboljih uspomena na zapovjednika18. brigade HV-a. Njih dvoje kažu kako oni koji nisu bili u to vrijeme u Gospiću i Lici zapravo ni ne mogu shvatiti što je značio general Mirko Norac za taj kraj i čitavu Hrvatsku.
Ivica MARIJAČIĆ

-------------------------------------------------------------------------------------------------

Veliko hvala Ray-u i svim ostalim dečkima, koji su došli sa raznih krajeva svijeta kako bi nam pomogli u borbi protiv četničkog okupatora. Njihova hrabrost i požrtvovanost neće nikada biti zaboravljeni. I koliko god poštivali njihovu nacionalnost, za nas će oni uvijek biti  naši, Hrvati.

Uredništvo www.dragovoljac.com