Mislim na vrijeme kad sam s bakom šetala ulicama Siska I kad bismo srele policajce, mahnule smo im i pozdravile sa smejškom na licu. U ono vrijeme se to tako navodno moralo. Zašto? Vi stariji znate: umlate te kao vola i ti sretan još moraš reći kako si pao niz stepenice ili nešto slično i nemaštovito. Meni su to pričali neki moji stari koji su bili redovite žrtve upadanja i trapavosti. Bogu hvala, riješili smo se te represije, sad ih mne moramo pozdravljati, a ako želimo, možemo im psovati što god hoćemo i to javno.
Rado bih se osvrnula na policajce u pozitivnijem svjetlu jer sam odrasla uz iste. Neke nove, neke ostatke iz pokojne Juge. Već 20 godina mi je život prožet policijom i oduvijek ih smatram sigurnošću. Vjerujem im. prije jedno 13-14 godina sam promašila stanicu gdje sam trebala izaći te najjednostavnije otišla u postaju i zamolila jednog od policajaca da me odveze doma jer nekoliko sati nemam prijevoza. Čovjek je jednostavno sjeo u auto i doplejao me kući. Bez pitanja, bez gnjavaže. Između ostaloga, moram se osvrnuti i na braću koji su policajci 20 i 15 godina. Oduvijek uzorni i bez mrlje. Jedan ozlijeđen početkom rata, drugi tijekom rutinske provjere vozila.
Nemojte me krivo shvatiti, nisu svi takvi. Maleni postotak je zločest i nasilan. Baš kao ovaj lik što šuta dečka u glavu. Takvi su toliko jadni i bijedni da bi se trebali skriti ispod prvog kamena da nitko ne vidi njihovu sramotu. I da, budu i oni kažnjeni. Nemojte misliti da se izvuku. Također nemojte misliti da će vam neki dobri papan reć za kolegu koja je stoka. Ne, ne, taj film nećete gledati. Svi mi branimo članove svoje struke, kakvi god oni bili.

Što, dakle, mislite, kad se osvrnete iza leđa i ugledate policajca? Čuvaju li nas uistinu ili ih se trebamo čuvati? Nazovite me ludom, ali ja im ipak vjerujem. Radije bih da mi je iza leđa papan nego nekakav silovatelj ili pljačkaš. Sami odvagnite koliko je dobrih, a koliko loših. Toliko o tome.



Seraphyme