Kako nas Carla gleda kao naciste i fašiste sasvim je vidljivo iz ovi riječi koje sama je napisala u svojoj knjizi. Čitajući njenu knjigu mnogima će postati jasno da su Gotovina i Markač u biti osuđeni od samog početka te da im se sudi za drugi svjetski rat te da su udbaši postigli svoj cilj obezvrijediti domovinski rat i nas branitelje.

Evo malo da se zamislimo, tek pokoji isječak.."Nacistička Njemačka je 1941. godine okupirala i podijelila Jugoslaviju, dajući nacionalistima i ekstremistima kontrolu nad velikim dijelovima podijeljene zemlje, uglavnom redukujući Srbiju i povećavajući teritorij Hrvatske.

Ekstremisti su manipulirati i iskoristili razlike koje su dijelile narodne bivše Jugoslavije - iskoristili su strasti i mržnju da okrenu jedan narod protiv drugoga, Srbe protiv Hrvata i Srbe protiv Muslimana.

Rezultat je bio krvoproliće, naročito od strane Hrvata protiv Srba: više od polovine jugoslovenskih žrtava u Drugom svjetskom ratu pale su od ruke drugih jugoslovenskih naroda.

Nakon rata, komunistička vlada sa Josipom Brozom Titom na čelu, koristeći kombinaciju političke represije i ekonomskih subvencija, uspjela je da proširi međuetničke odnose. Godinama su mnoge zapadne diplomate, naučnici i novinari, ocjenjivali ove metode kao ispravne."

Carla u istom poglavlju kao glavne zločince spominje Franju Tuđmana sa Slobodanom miloševićem,te na ukazuje da bez Saveza i koalicije nema budućnosti !!!!!!!!

Na isti način Jugoslavija devedesetih godina je srušena od jednog relativno malog broja ljudi i žena, od kojih su mnogi bili korumpirani i spremni da podstaknu vlasiti narod da počini masovne zločine. Glavni krivci su Srbin Slobodan Milošević i Hrvat Franjo Tuđman i njihovi poslušnici: muškarci i žene koji su ovaploćenje onoga što je Spinosa prezirao, muškarci i žene koji su osvojili vlast i težeći da tu vlast sačuvaju i prošire usmjeravali su strah vlastitih naroda u histeriju, stavljajući jedan narod protiv drugoga. Ova realnost se pokazala još 1914. godine. U uvodu moga izlaganja na procesu Slobodanu Miloševiću citirala sam predsjednika Međunarodne komisije koja je istraživala uzroke i posljedice balkanskih ratova, barona D'Estournelles de Constant. U uvodnom dijelu Izvještaja Komisije o ratovima 1912-1913, baron je napisao: "Istinski krivci su oni koji su zapalili javno mnijenje i koji su, koristeći ljudsko neznanje i neobaviještenost, širili uznemiravajuće vijesti, plašili narod, uzbudili vlastitu čak i druge države u susjedstvu. Stvarni krivci su oni koji su, za vlastite interese i potrebe, izjavljivali bez prestanka da je rat neizbježan, čineći ga na kraju zaista neminovnim, tvrdeći da je nemoguće izbjeći sukob. Stvarni krivci su oni koji su žrtvovali opšte interese zarad vlastitih, ličnih interesa, oni koji su vezali državnu za jednu neplodnu politiku sukoba i odmazdi. Ustvari, nema spasa, nema izlaza niti za male niti velike države izvan Saveza i Koalicije!"

"Franjo Tuđman protivio se postojanju nezavisne Bosne i Hercegovine. Na jednom sastanku sa svojim savjetnicima i grupom hrvatskih nacionalista iz BiH, 27.12. 1991. godine, Tuđman je ustvrdio kako predstojeća podjela Bosne i Hercegovine nije samo pitanje koje se tiče Srba već je rezultat srpsko-hrvatskog pokušaja da zavladaju njenom teritorijom. Na tom sastanku Tuđman je podvukao da se ukazala prilika da se proširi Hrvatska država na račun BiH. "Došao je čas", obznanio je Tuđman, "da prihvatimo priliku da bi ujedinili hrvatski narod u okviru što je moguće širih granica?". Nakon ovoga sastanka počeli su napadi Hrvata na Muslimane u Sječnju 1993. godine, i trajali su naredne tri godine?."

- Piše Carla puno toga pa i s desna Tuđmanovih veliki pobornika toga vremena ,koji nekim čudom mijenjaju i boju i stranu kroz svoj izgubljeni život.Ali ne propuštaju potkopavanje i izdaju Hrvatske pa ako nikako drugačije onda preko leđa Bosansko Hercegovački Hrvata:Tako nam Carla piše o Tihomiru Blaškiću:

Bila sam zadovoljna presudom. Kazna od 45 godina zatvora, na koliko ga je Sud osudio, odgovarala je počinjenom zločinu. Nakon izricanja presude, u hodniku Suda sam srela zamjenika tužioca Marka Harmona i čestitala mu. Rekao mi je da sa čestitkama sačekam dok Apelaciono vijeće ne pročita svoju odluku.

Slučaj Blaškić se nastavio i 2003. godine, dakle nakon što ga je Sudsko vijeće osudilo na 45 godina zatvora. Blaškićeva odbrana je Apelacionom vijeću predstavila stotine stranica novih dokaza, nakon čega je Apelaciono vijeće sazvalo sjednicu na kojoj se trebalo odučiti o obnovi procesa. Tužilac Norman Farrell je bio protiv. Smatrao je da Apelaciono vijeće može samo da procijeni novi dokazni materijal i da odbrana ne može da uživa nikakve povlastice, jer je prethodna hrvatska Vlada sakrivala dokazni materijal.

U to vrijeme smo već raspolagali velikim dijelom tajnog arhiva HVO-a. U jednom izvještaju policije bosanskih Hrvata je stajalo da je 1993. godine bila pod kontrolom Tihomira Blaškića, uključujući 16. travanj te godine kada je napala selo Ahmići. Taj dokumenat je bio nepobitan dokaz. Blaškićevi advokati su, međutim, tvrdili da u to vrijeme HVO nije bio pod njegovom komandom. Odbrana je priložila i jedan, u najmanju ruku neobičan dokumenat. Radilo se o dvadesetak stranica materijala koji je pripremilo Ministarstvo unutrašnjih poslova Hrvatske nakon što je Sudsko vijeće Blaškića osudilo. U tom materijalu se tvrdilo - bez ikakvih dokaza koji bi to poduprli - da je dan prije napada na Ahmiće održan sastanak političkih vođabosanskih Hrvata, koji su organizovali napad na Ahmiće, međutim da na tom sastanku nije bio prisutan Blaskić.

- Nekoliko sedmica kasnije, 29. lipnja, Apelaciono vijeće je poništilo presudu protiv Blaškića i utvrdilo da on nije komandovao HVO-om u momentu kada su napali selo Ahmiće. Glasovima četiri prema jedan, Apelaciono vijeće je odlučilo da nije dokazana Blaškićeva krivica niti u jednom slučaju, izuzev optužbe za maltretiranje zarobljenika. Sudije su utvrdile da pripadnici milicije bosanskih Hrvata, koji su počinili zločin u Ahmićima, nisu bili pod direktnom komandom Tihomira Blaškića, te da naređenja, koja je Blaškić izdao napismeno, predviđaju 'odbrambenu' akciju. Apelaciono vijeće je čak utvrdilo da je Blaškić pokušao da prijavi i ispita počinjene zločine. Još veći šok za nas je bila činjenica da je Apelaciono vijeće prihvatilo kao dokazni materijal 20 stranica 'izvještaja' koji je pripremilo hrvatsko Ministarstvo unutrašnjih poslova, a koji se ne bazira ni na kakvom pouzdanom izvoru ili činjenici

"Na osnovu tog dokumenta, Tužilaštvo je utvrdilo da je Tihomir Blaškić dejstvovao u saradnji i dogovoru sa političkim vođom bosanskohercegovačkih Hrvata Darijom Kordićem, koji je osuđen na 25 godina zatvora, i da su obojica bili uključeni u pripremanje napada na selo Ahmiće. Dok Kancelarija tužioca nastavlja da skuplja dokazni materijal o Blaškićevoj umiješanosti u masakr u Ahmićima, članovi Apelacionog vijeća i ja diskutujemo o mogućnosti podnošenja zahtjeva za reviziju odluke Apelacionog vijeća. Nove činjenice kojima smo raspolagali su bile jake. Bila sam spremna da idem naprijed, ali članovi Tužilaštva su me podsjetili da, prema pravilima, Sud ima na raspolaganju jednu godinu za podnošenje zahtjev za reviziju i da nam je to vrijeme potrebnije za analizu tajnog arhiva HVO-a."

"U travnju 2006. godine Sud je otvorio proces protiv šest bosanskih Hrvata, optuženih za učešće, kao politički i vojni zapovjednici, u ratnim operacijama koje je započeo Tuđman u namjeri da rasparča Bosnu i Hercegovinu. Jednog od optuženih - Jadranka Prlića - sam upoznala ranije, pri obilježavanju petogodišnjice potpisivanja Dejtonskog sporazuma, gdje je on bio prisutan kao tadašnji ministar inostranih poslova BiH. Bio je to tvrdokoran, ali na izgled sofisticiran čovjek. Govorio je sa mnom na talijanskom i poklonio mi je svoju knjigu o ratu. Tada mu nisam otkrila da je jedan od osumnjičenih. Međutim, on je to sigurno znao, kao i da je svaka optužba protiv njega i ostalih vođa bosanskih Hrvata zapravo bila indirektna optužba preminulim Tuđmanu, Šušku, Bobetku i Bobanu. Dokumenti koje je Tuđman pokušavao da sakrije - tajni arhiv HVO-a i stenogramske bilješke sastanaka održavanih u njegovoj kancelariji - pružali su mnoštvo dokaza za proces protiv šestorce vođa bosanskih Hrvata. Suđenje je trajalo još mjesecima nakon mog odlaska sa mjesta glavnog tužioca. Vjerovala sam da će bar u ovom slučaju, za razliku od slučaja Blaškić, Ahmića, Stupnog Dola, Mostara i drugih mjesta u kojima su stradali nevini ljudi u vrijeme hrvatskog napada na Bosnu i Hercegovinu, koji je imao za cilj otimanje teritorije, pravda biti zadovoljena. Vjerovala sam da će dokazi, koji su jasno pokazivali karakter hrvatskog napada na BiH, jednom zasvagda opovrći ono što su Tuđman i njegovi štićenici ostavili u naslijeđe 'negiranje i laži'

A Da se Stjepan Mesić trudio pokopati sa Franjom Tuđmanom, Šuškom, Bobetkom, Bobanom i Hrvatsku kao i nas branitelje dokaz nam u svojoj knjizi iznosi sama Carla del Ponte!

Željko/braniteljski-forum.com