U posljednjih mjesec dana gotovo pa svi mediji natjecali su se tko će prije i bolje ispričati priču o obitelji Zec. Ima li uopće nekog u Hrvatskoj tko ne zna za sudbinu te nesretne obitelji. Po pisanju pojedinih novina i televizijskih priloga, oni malo manje upućeni lako mogu zaključiti da je za vrijeme ratnih zbivanja u Hrvatskoj obitelj Zec jedina mučki ubijena.

Istina je nažalost puno drugačija, ubijeno je, i u ratu uništeno veliki broj obitelji.

Zašto onda ne znamo niti jednu drugu priču, osim gore spomenute? Po ćemu je obitelj Zec vrijednija od bilo koje druge obitelji stradale u ratu, neovisno koje je nacionalnosti bila. To pitanje trebalo bi postaviti ljudima koji sebe vole nazivati borcima za ljudska prava, a zapravo su najobičniji manipulatori, jadni lešinari koji na tuđoj nesreći grade svoju karijeru. Mislite da je ikoga od njih briga za bilo koju žrtvu? Da imaju imalo ljudskosti i pijeteta ostavili bi zauvijek te nesretne ljude da počivaju u miru. Ovako razvlačeći ih po novinama i televiziji ubijaju ih ponovo.

Tko uopće ima koristi od toga? Ubojice su svima poznate, sami su priznali zločin i sud ih je oslobodio krivnje. Da li je ta odluka pravedna, o tome bi se dalo raspravljat, ali pred zakonom su slobodni. Zašto onda i danas, dvadeset godina od tog stravičnog čina, o tom svakodnevno slušamo. Zato jer su razni ljudi iz raznoraznih razloga zloupotrijebili obitelj Zec u dokazivanju kako su Hrvati hladnokrvne ubojice i kako su Srbi nedužni stradavali od Ustaša. Zašto svi skrivaju pravu istinu.

Istina je da je ubojstvo obitelji Zec, pogotovo ubojstvo maloljetnog djeteta stravičan zločin, ali se nikako ne može nazvati ratnim zločinom. Pokojini Mihajlo i njegov ubojica Munib poznavali su se, i to jako dobro i prije rata. Razne priče kruže o tom njihovom poznanstvu, ali uglavnom mešetarili su raznim stvarima. U takvim mešetarenjima, (s obzirom da su obojica pokojni nećemo korisit neke druge nazive) ljudi se obično zamjere jedni drugima i dođe do nemilih scena. Nažalost dogodio se rat i u tom ratnom ludilu Munib odjednom nosi odoru hrvatskog policajca, a Mihajlo je na svoju nesreću bio Srbin .Prilika da se Munib obračuna sa starim jaranom, i da poravna neke račune. U priču uvodi svoje suborce nagovorivši ih da idu s njim kao pojačanje. Razne su priče kružile zbog čega su ostali pošli s njim, ali pravi razlog njihovog sukoba nažalost nećemo saznat nikad. Ni Munib ni ostali nisu imali namjeru nikog likvidirat, samo zaplašit, jer je u osnovi Munib od Mihajla tražio neki novac, a usput je malo i glumio zakon pred starim jaranom.

Dakle ovdje se radilo o privatnom obračunu o kakvim danas slušamo i čitamo gotovo svakodnevno. Da nije bio rat i da se nesretni Mihajlo zvao Mihovil, cijela ova priča dobila bi mali članak u Crnoj kronici, pod naslovom „Mafijaški obračun u Zagrebu“, i nitko se nikad obitelji Zec ne bi sjetio. Ovako imamo ratni zločin napuhan do neba i nazad. Bruse se pera i grade se karijere, obračunava se s političkim neprijateljima, a sve na krvi nedužnih ljudi.

Stravičnije od samog ubojstva, medijsko je i političko prostituiranje imena Aleksandre Zec, nesretne djevojčice, koja je ubijena u svojoj 12. godini, ne zato što je bila Srpkinja, nego zato jer se netko želio obračunat s njenim ocem. Na čelu ove jezive kolone stoji Stipe Mesić koji nije propustio niti jednu priliku spomenuti to nesretno dijete, bilo da se obračunavao s Tuđmanom, Merčepom, Ustašama ili vanzemaljcima. Zašto jednostavno ne ostavi to nesretno dijete da počiva u miru.

U cijelu medijsku kaljužu, uz sve moguće Kuljiše, Jergoviće, Feriće, Tomiće, Čičkove i Pusiće, uvučeni su i preživjeli članovi obitelji, baka i dvoje mlađe djece. Zanimljivo je kako nitko nikad nije objasnio kako to da je njih troje ostalo živo, a navodno je naređena likvidacija cijele obitelji, i kako to da je preživjelim članovima država morala isplatit ne baš malu odštetu. Zanimljivo je da neke druge obitelji nisu uspjele dobit odštetu za svoje mučki ubijene članove, čak ni obitelj Pukanić, inače vrlo bliska sa spomenutim Stipom. Priča je slična , razlika je u tome što je Ivo bio Hrvat a ubojice su bili Srbi. Onda nema terorizma, onda je to mafijaško ubojstvo. Kako to da se Stipe ne zauzima za svog vrlo bliskog prijatelja, koji ga je praktički postavio za predsjednika Hrvatske, drukajući za njega u svojim novinama. I hoćemo li ikad saznat tko je naredio Ivino ubojstvo. Vjerovatno nikad, jer to je Stipi vrlo neugodno, bolje je šutjeti o tome. Ali zato treba spomenuti Aleksandru Zec u svakoj prilici, čak i onda kad to prelazi granice dobrog ukusa.

Predložio je Stipe, a ostali ga podržaše da se jedna ulica u Zagrebu nazove po Aleksandri Zec. Ja osobno nemam ništa protiv, neka se nazove. I odmah do te ulice neka se nađu još dvije, koje će se nazvat po Grozdi Budak i Ivani Hodak. I one su ubijene iz istog razloga kao i Aleksandra. Bile su nešto starije od nje, ali jednako nevine.

Zapravo kad bolje razmislim, trebalo bi dobro pobrojat ima li Zagreb dovoljno ulica da svaka nevina i mučki ubijena žrtva dobije po jednu.

Jasna