Odavno se zna da se u Hrvatskoj slabo mari za hrvatske žrtve, što zbog dodvoravanja Europi koja se jako trudi dokazati zločinački karakter hrvatskog naroda a što zbog prezauzetosti otkrivanjima sve brojnijih žrtava srpske nacionalnosti, koje su stradale od ''zločinačke hrvatske ruke'' što u 2. svjetskom ratu, što u Domovinskom ratu.

I više nitko nije siguran gdje je granica imaginarnosti i realnosti, brojke izmiču kontroli, dosežu neslućene visine.

Održavaju se brojne komemoracije srpskih žrtava uz svesrdno sudjelovanje struktura vlasti Republike Hrvatske. Sve da bi se zadovoljio srpski živalj u Hrvatskoj, evropske gazde i ''dobrosusjedski'' odnosi sa Srbijom … a kako se osjećaju oni koji oplakuju hrvatske žrtve čiji se srpski i komunistički krvnici još šeću slobodno i koje nitko niti ne spominje a kamoli komemorira, to je manje važno.

Stradavao je hrvatski narod na tlu svoje domovine kroz stoljeća, i nekako su uvijek glavni njihovi krvnici bili srpske krvi, dok im se tijekom i nakon 2. svj. rata nisu pridružili i antifašisti, točnije komunisti i partizani kojima su isto Hrvati bili trn u oku. I danas su.

Slijedeći tradiciju veličanja srpskih žrtava, 2009. godine je održana i prva Komemoracija žrtvama logora Jadovno, kod Šaranove jame.

Crvena strana povijesti kaže kako u toj jami leži 15.000 žrtva, Srba i Židova, ubijenih noževima i batovima od strane Ustaša.

Glavni zagovornik i promicatelj te tvrdnje je srpski povjesničar dr. Đuro Zatezalo, koji je razvio studiju o ustaškoj tvornici smrti kod Gospića koja je proradila prije konc. logora Auschwitz- Birkenau, te tu ''povijesnu istinu'' temeljito obrađuje u svojim knjigama.

Nedavno je izdana knjiga o svjedočanstvima genocida i jamama bezdankama, masovnim grobnicama srpskog naroda. Sve temeljeno na svjedočanstvima, bez konkretnih povijesnih dokaza. Taj velikosrpski materijal, knjiga pod nazivom ''Radio sam svoj seljački i kovački posao'' financirana je novcem hrvatskih poreznih obveznika a urednik knjige je pomoćnik u Ministarstvu kulture RH Čedomir Višnjić. U njoj se nastavljaju uvijek ponavljajuće teze i brojke koje su nebrojeno puta demantirane, u svrhu opetovanog optuživanja Hrvata za genocidnost, i nevjerojatan zaključak kako se u vrijeme komunizma o zločinima ustaša šutjelo radi promicanja bratstva i jedinstva, te da za te zločine još nisu dovoljno svi kažnjeni. Pametnome dosta!

Kako srpska mitomanija i manipulacije sa brojem srpskih žrtava drugog svjetskog rata nemaju kraja, dotični je ''povjesničar'' prošle godine izdao još jednu knjigu, ''Jadovno: kompleks ustaških logora 1941.'', u dva toma, na 1727 stranica velikog formata. U toj knjizi navodi da je u sustavu logora ubijeno točno 40.123 osobe, navodeći njihovu nacionalnu pripadnost u jedinku broja, a iznosi popis od 10.502 osobe opravdavajući se kako je rat na ovim prostorima 1991. onemogućio daljnju identifikaciju. Za ne povjerovati!

O njegovoj težnji da obezvrijedi i stavi u kontekst zla sve hrvatsko govori u prilog i to da je na naslovnicu knjige u prvi plan stavio sliku zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca.

A tvrdnje koje iznosi, o 337 masovnih stratišta i jama grobnica srpskog stanovništva tjeraju me da se zapitam odakle li su se stvorili Srbi koji su napali moj dom devedesetih kada su u Drugom svjetskom ratu bili istrijebljeni…

I takvi nam pišu povijest…

Đuro Zatezalo koji je prije Domovinskog rata bio direktor Historijskog arhiva u Karlovcu, koji je 1986.g. stajao iza optužbe koja je izašla u Slobodnoj Dalmaciji i kojom se okomljuje na arhivske radnike Arhiva Hrvatske optužujući ih da su nacionalisti i da rade pod utjecajem svećenika kao prethodnica specijalnog rata protiv Jugoslavije.

1991. god odlazi u mirovinu te svoje poslanje nastavlja prvo na okupiranim područjima RH, a zatim u Republici Srpskoj, dok danas živi i djeluje u Beogradu.

Ne znam da li treba više osuditi njegovo izokretanje istine i promicanje teze o hrvatskoj genocidnosti kroz širenje kulta šaranovih jama, ili institucije hrvatske države i društva koje to dopuštaju i odobravaju.

No, vratimo se na komemoraciju….

2009.g. počinje serija komemoracija za žrtve logora Jadovno, sa naglaskom na srpske žrtve, pri kojima se partizani, antifašisti i Srbi okupljaju nad Šaranovom jamom, uz prisutnost lica iz hrvatskog vodstva, te se svi zajedno zgražaju nad monstruoznošću hrvatske genocidnosti, nad žrtvama koje su ubijene bez suda na najstrašniji način što je dio njihovog križnog puta.

Uz dužno poštivanje i žaljenje nad svim žrtvama, od ovog antihrvatskog igrokaza diže mi se kosa na glavi. Od 2009 do 2011.g. nad Šaranovom jamom izmijenili su se mnogi govornici, S. Mesić, I. Josipović, M.Pupavac, J. Mesić, V.Pusić i ini, svi ujednačeni u jednom, u osudi jednog režima, NDH, i veličanju drugog, komunističkog, kroz krinku antifašizma, pri čemu se zaboravljaju žrtve tog drugog režima. I sve na kraju završi dernekom i pjesmama posvećenim najvećem antifašisti, svetom Titi, koji je iste takve jame punio hrvatskim žrtvama.

Ex prezidente, S.Mesić, koji se pobunio protiv nastojanja ministra Karamarka da se istraže zločini komunizma i jame sa žrtvama stradalima od njihove krvave ruke, te ga posprdno nazvao ministrom koji provodi politiku rovokopača i izrugivao se sa hrvatskim žrtvama, nad Šaranovom jamom je poručio da se ove žrtve ne smiju nikada zaboraviti i da je neobično kako nitko ne istražuje to mjesto ubijanja bez spomenika. Koja dvostruka mjerila. Samo ne znam da li ga već pomalo lupa skleroza ili mu je netko zaboravio reći da je to mjesto i te kako istraženo. Sa velikim žarom je pročitao napisani mu govor drugovima i drugaricama o holokaustu u Hrvatskoj i sustavno ubijanim Srbima, o tome da se neće dopustiti manipuliranje poviješću i povijesnim činjenicama (koje ne idu njima u korist), kojima se truje mlada generacija (a istina je najveći otrov, zar ne ex-iću?), otpjevao je hvalospjev antifašizmu (čitaj: komunizmu) … i tako od silnog žaljenja za žrtvama u jami ostade samo politički crveni govor.

Niti sadašnji prezidente Josipović nije zaostajao u širenju antifašističkog duha uzimajući si za pravo da antifašizam i partizansku borbu nazove temeljem hrvatske državnosti gazeći tako ponovo sve njegove žrtve, te navodeći kako u Hrvatskoj još nismo do kraja osvijestili i valorizirali svoju povijest jer je još uvijek previše onih koji relativiziraju važnost antifašističke borbe, zaključujući kako se i tu stvari mijenjaju a mijenjat će se još i više.

Hoće ''mili naš precedniče'', mijenjat će se čim počne borba sa duhovima prošlosti, čim antifašizam i njegovi sljedbenici budu osuđeni za svoje zločine i čim bude valoriziran po zaslugama! I zaboravite obnovu antifašističkih spomenika koju obećavate jer oni nisu ''naši'' kao što kažete, oni su vaši. Kao predsjedniku hrvatske države druge stvari bi vam trebale biti primarne, zar ne?

M. Pupovca je strašno uzrujala presuda dvadesetogodišnjakinji iz Srbije koja je došla na komemoraciju noseći četničko znamenje, kokardu iliti šajkaču. Bio je ogorčen na novinare koji su napravili priču oko te djevojke te odmah iskoristio priliku da skrene pažnju na Thompsonove koncerte. I HHO se prontno dignuo na noge zahtijevajući da se poništi ta ''sramna'' presuda.

E gospodo pravednici, žalimo, ali neće više kokarde prljati i vrijeđati naš dom.

I V. Pusić se pridružila ekipi komemorativaca, oduševljeno izražavajući zadovoljstvo zbog dolaska predsjednika Srbije, B. Tadića, i naglašavajući kako su naši temelji antifašistički otpor nacizmu, fašizmu i NDH. Čiji temelji gđo. Pusić? Mi smo u Hrvatskoj, Jugoslavija je odavno prošlo svršena stvar.

B. Tadić, s oduševljenjem dočekan, rekao je mnogo toga ali posebno me dirnula jedna njegova izjava: ''Iako je među nama bilo teških trenutaka mnogo je više činjenica koje nas spajaju od onih koje nas razdvajaju.''

Prestrašno! Za njega srpska agresija na Hrvatsku, ubijanja, mučenja, rušenja, paljenja, progonstva…spada u kategoriju teških trenutaka?!?! Veliki prijatelj našeg predsjednika…

I onda se čudimo kojim putem ide naša domovina, i koje vrijednosti se promiču. Za Bogu plakati…

I tako to ide iz godine u godinu, pri čemu se ignoriraju istražene činjenice na koje se mnogi tako rado vole pozivati.

Organizatori komemoracije, kao i vladajuće strukture, već su krajem devedesetih bili obaviješteni o rezultatima speleoloških istraživanja Šaranove jame.

Budući da su tada počeli politički pritisci da se istraže navodni ratni zločini iz Domovinskog rata, za što su lobirali tata i sin Goldstein, te Ž. Puhovski sa optužbom da Šaranova jama krije i posmrtne ostatke srpskih civila ubijenih tijekom devedesetih, provedena su terenska istraživanja u suradnji sa Saborskom komisijom za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava. Dodatni razlog je bio i taj što je ta jama bila u bivšoj Jugi proglašena i grobnicom žrtava stradalih u logoru Jadovno 1941.g.

Pavle Vranjican se sa ekipom speleologa, u prisutnosti policije, spustio u jamu, istražio ju, te izvješće potkrijepio video snimkom i skicom jame. Sve je predano Saborskoj komisiji.

Speleološko istraživanje je utvrdilo da se u Šaranovoj jami ne nalazi niti jedan ljudski kostur, niti iz četrdesetih, niti iz devedesetih godina 20. st … prazna jama.

Rezultati istraživanja su sakriveni od javnosti, a niti svjedočenje uglednog znanstvenika dr. Srećka Božičevića, legende hrvatske speleologije koji cijeli svoj radni vijek istražuje jame i špilje hrvatskog krša, nije našlo mjesta u medijim

Naravno, kako bi se inače provodili ovi cirkusi oko komemoracija koje su bile samo vrijeđanje stvarnih žrtava u svrhu promicanja antifašizma, tj. zločinačkog komunizma.

Podvaljena je Šaranova jama kao masovna grobnica Srba i Židova kao samo jedna u nizu prijevara i laži komunizma, manipulacija žrtvama, ''istina'' koja se širi desetljećima….

Ono što je neshvatljivo je da se to nastavilo i nakon uspostave slobodne države Hrvatske u kojoj komunizmu nije trebalo biti mjesta.

Nije trebalo, ali… tu je, sve aktivniji, i sve pogubniji za milu nam Hrvatsku.

Zato se u javnosti niti ne zna da, pored Šaranove jame, postoji jama sa hrvatskim žrtvama poslijeratne 1945.g., žrtvama koje su dovožene iz Gospića kamionima, ubijane i bacane u jamu.

A kako će i znati … nad tim žrtvama se nitko ne moli, nitko ne plače, nitko ne održava govore sa osudama komunističkog režima, kao niti nad jamama diljem lijepe naše, koje skrivaju kosti bezbroj hrvatskih mučenika … komemoracije su rezervirane za neke druge žrtve.

KIKI