Hrvatski komandosi koji su pali u zaborav: BOJNA FRANKOPAN 3.dio PDF Ispis Unesi e-mail
Autor Tomislav Šulj   
Utorak, 16 Kolovoz 2011 14:56
Postavi članak na svoj profil

Na žalost, tamo su Frankopani ostali bez Roberta Peše i Josipa Peteranca, koji su u jednoj akciji izviđanja zbog neiskustva zarobljeni i prošli ružne kalvarije u srpskim zatvorima. Također je i činjenica da domaće stanovništvo ne vjeruje (ne želi vjerovati) u reprizu ratnih strahota bila razlog što se dio bojne uputio u Kumrovec u ne baš sjajnom raspoloženju.

Vrlo brzo se postrojba morala ponovno vratiti na prostor BiH jer je 10. travnja 1992. JNA započela siloviti napad na prostor općina Livno i Tomislavgrad ne bi li ostvarila svoj konačni cilj, izbijanje u makarsko primorje i presijecanje južne Hrvatske.

Hercegovina

Dio bojne od 20-ak ljudi koji se nalazio kod Zadra, Zorica je odmah poveo na područje Šuice, uspostavio kakvu-takvu liniju obrane, sve dok se ostatak Frankopana (zapeli su zbog nevremena na trajektu kod Paga) nije priključio idući dan. Na terenu se u žestokim borbama već nalazio dio bojne Zrinski koja je krajnjim naporom branila prodor prema Livnu, u situaciji koja je u globalu bila krajnje kritična. Naime, uslijed ovog velikog na¬pada, ponajviše zbog djelovanja tenkova, dio domaćih snaga, nenaviklih i potpuno nespremnih, obuzela je panika i linija se ras¬padala.

Srećom, Zrinski i Frankopani uspjeli su održati linije, a kritičnu situaciju spasile su i druge fragmentirane snage postrojbi koje su pristizale iz Hrvatske; veterani Vukovara – Žuti mravi, dio 2. gardijske brigade – Crne mambe, dio 4. gardijske brigade, dio bojne Kralj Tomislav iz Zadra...

Frankopani su, dakle, zaslužni za obranu Šuice i to je uistinu bila velika stvar jer je time onemogućen prodor tenkovima prema Livnu i Tomislavgradu, odnosno prema Hrvatskoj. Bruno Zorica – Zulu, koji je tada i formalno postavljen za zapovjednika postrojbe, kreirao je liniju obrane na potezu Crni Vrh – Arapovina, iako samim zaustavljanjem prodora nisu prekinute i borbe koje su intenzivno trajale još desetak dana. Borbe su bile teške, streljivo se nije štedjelo, ali su bile uspješne, a ostvaren je i lijep plijen; oboren je MIG 21, te je zarobljen i pilot zra-koplova. Nakon toga se situacija stabilizirala, ali su Frankopani ipak proveli nekih 50-ak dana držeći tu liniju ponajviše zbog neugodne činjenice da lokalne strukture nisu iznašle adekvatnu postrojbu koja će konačno, a ne privremeno na dan-dva, preuzeti držanje obrambenih položaja.

Frankopani, naravno, nisu jedinica namijenjena za dugo zadržavanje na položajima, već utrenirana za trenutnu obranu, stabilizaciju linija, te odlazak u nove napadajne akcije. Stoga je ovoliko zadržavanje svakako bila neuobičajena aktivnost za komando postrojbu. Problem je na koncu riješen tako što je linija obrane predana u adekvatne ruke. Preuzela ju je postrojba HOS-a, vjerojatno iz Slavonskog Broda. Razdoblje provedeno na Šuici u svakom slučaju predstavlja vrlo značajan period za same Frankopane, ali i kasniju obranu tog prostora jer je bojna u međuvremenu ipak obavljala i svoj primaran posao, napadajne aktivnosti.

Štoviše, odrađen je čitav niz, desetine diverzantskih akcija, od kojih i dvije većeg obima; napad na neprijateljska uporišta Riliće i Zanagline. Akcije koje su Frankopani tada izvodili bile su raznovrsne, a u njima su ponajviše do izražaja dolazili spretni izviđači jer vjerojatno nije bilo djelića ogromnog šumskog prostranstva kojega nisu pročešljali. Pomoću njihovog rada, mapiranja terena, ulazilo se duboko u neprijateljski teritorij, nakon čega se djelovalo po oklopnim vozilima, skladištima streljiva i ostalim neprijateljskim objektima. Izviđači su i sami iz¬vodili razne diverzije, postavljali zasjede, uništavali neprijateljsku logistiku, a u konačnici i presretali izvidničke ekipe suparničke strane.

U neprijateljskoj pozadini

Nakon diverzantskih akcija srpskim je snagama postalo jasno da s druge strane imaju borce protiv kojih njihova oružana dominacija nije mogla predstavljati pomoć niti rješenje. Upravo zbog toga su aktivnosti Frankopana za cijeli kraj bile vrlo značajne jer je u novonastalim odnosima neprijatelj morao dobro razmisliti o pokretanju napada ili upotrebe teške topničke vatre, s obzirom da je znao da će na svaku takvu akciju biti odgovoreno s višestrukim diverzijama. Na žalost, u izvođenju mnogih napadajnih akcija izvedena je i jedna (u koordinaciji s drugim jedinicama) u kojoj je poginuo Marko Džanko, a zarobljen je Davor Glasnović koji je poslije, kao i Josip Peteranec, prošao vrlo ružne torture u srpskim zatvorima.

Koncem svibnja rat sve više zahvaća prostore BiH i Frankopani bivaju određeni za polazak u srednju Bosnu, na područje gdje je bilo neizmjerno teže balansirati u odnosima između lokalnih skupina. U stvari je njihov dolazak želio general Žarko Tole koji je snagu i profesionalnost Frankopana upoznao surađujući u borbama na Kupresu, a koji je zbog pogoršane situacije zapovjedništvo u Tomislavgradu zamijenio preuzimanjem zapovjedništva nad srednjom Bosnom. Zulu je jasno objasnio vojnicima da se odlazi na teren za koji se predviđa da će biti mnogo teži i koji bi mogao vremenski jako dugo potrajati. Pretpostavljalo se da će Bugojno i okolica biti kritična regija i da će bojna imati mnogo poslova u slučaju očekivanih napada. No već sam dolazak na teren pokazao je da će ovo po svemu biti specifična i nepredvidljiva avantura.

Naime, Zulu prilikom dolaska nije imao kome niti predati postrojbu jer zapovjednika Tolu nije mogao naći u Bugojnu, već je o njemu dobivao krajnje proturječne informacije. Na koncu se ispostavilo da je general Tole otet od pripadnika srpske vojske, iako je cijela priča bila obavijena misterioznim okolnostima koje su upućivale na indicije da otmica nije bila slučajna, a još manje hrabra akcija neprijatelja. Kako bilo, u Glavni stožer HVO-a naknadno je stiglo neuvjerljivo izvješće da je general otet jer je (navodno) zabunom džipom zalutao u predio grada Čipuljiće gdje su živjeli Srbi. Frankopani su odmah organizirali potragu, krenulo se u osvajanje tog predjela, inače velikog izoliranog područja, gradskog ''kvarta'' od nekih sedam do osam tisuća stanovnika. Do same borbe nije došlo jer su Srbi, čuvši da u akciju polaze zelene beretke - bojna Frankopan, većinski napustili taj predio.

Dobar glas, fama o komando postrojbi polučila je neobičan rezultat jer su na dug i naporan bijeg Srbi pošli pješice. Naime, svi su prilazi bili blokirani i jedini mogući prohodni put vodio je na brdo Kalin. U tim su okolnostima ostavili sve; cijelu pokretnu i nepokretnu imovinu, a u Čipuljićima je ostalo svega nekoliko desetaka starijih osoba. Kako general Tole, naravno, nije pronađen, pokrenuta je zatim i brdska potjera. Sav trud bio je uzaludan, Srbi su pobjegli prema Kupresu. Čak su postavili veliku, srećom neuspješnu zasjedu izvidničkoj prethodnici i Frankopanima je preostalo da se vrate u Bugojno.

Povratak u Čipuljiće bio je šokantan jer je tamo nastala kaotična situacija. Jedinica kojoj je predano da čuva red nije se mogla nositi sa nezadovoljstvom domaćih stanovnika i uskoro je veliki broj kuća zapaljen, a inače bogati kvart doslovno opljačkan. I danas se katkad znaju pročitati optužbe koje Frankopane pozivaju na odgovornost za taj čin. No svi do jednog pripadnika te postrojbe izrijekom potvrđuju da nikakve nezakonitosti tada nisu počinili, a nisu niti mogli počiniti, s obzirom na stalnu mobilnost.

Gledano iz perspektive logičnog razmišljanja i dotadašnjeg ponašanja, Frankopanima treba vjerovati. Bugojnom je u ratnom periodu 1992./93. godine upravljala skupina vrlo spornog ponašanja. Na jednoj strani bilo je pojedinaca koji su imali vremena fotografirati se čak i sa nacističkim obilježjima (što je vjerojatno jedini takav slučaj u BiH), dok za to vrijeme nisu pridavali značaj činjenici da ih ''saveznici'' tjednima opkoljavaju. Druga pak strana, slatkorječivi ''saveznici'' najednom postaju osvajači, spremni na zločine i unutar tih struktura treba tražiti krivca za pljačkanje i palež Čipuljića.

Bugojno

Profesionalan i moralan odnos Frankopana na terenu valja predočiti s dvije priče upravo iz Čipuljića. Potrebno je prvo naglasiti kako taj predio nije bio nimalo neopasan. Oni koji su ljude poveli u bijeg imali su za to jakih razloga jer su ionako dobrostojeći kvart obogatili plijenom pristiglim iz Slavonije. Neke su kuće bile prave Ali-Babine pećine nakrcane tehnikom i suhomesnatim proizvodima, pa i u toj činjenici treba sagledati razlog kasnije reakcije. Okolnosti (otmica, naselje, informacije o naoružanju...) upozoravale su na moguću reprizu Borovog Sela. Stoga je prva ekipa Frankopana jednostavno uletjela u centar sela i počela kontrolu kuća.

Joško Kapetanović, voda operacije, bio je zaustavljen psovkama stare seljanke koja nije dopuštala ulaz, pa se ovaj mladić, vukovarski veteran, pokupio i postao predmetom šale u postrojbi. Kasnije je seljanima obećana sigurnost, te se uz ponuđenu kavu pošlo na počinak prije polaska u brdsku potjeru. U rano jutro u Čipuljiće uz pucnjavu upada lokalna, neidentificirana grupa kojoj je pritrčao Robert Mayer rekavši da je obećana sigurnost, da vojske nema, te zaprijetio obračunom u slučaju daljnje pucnjave. Oboji¬ca su kasnije poginuli, ali ove i mnoge druge crtice iz Čipuljića vrlo je lako provjeriti kod njihovih suboraca.

Uglavnom, otmicom generala Tole Frankopani postaju svojevrsni nadglednici prilika u mnogo širem području od bugojanskog, a Zorica je, za neko vrijeme, tehnički promoviran u najodgovorniju vojnu ličnost u srednjoj Bosni sve dok zapovjedništvo nije predao Tihomiru Blaškiću. Sam period, a riječ je o svega nekoliko tjedana, protekao je u krajnje dramatičnim okolnostima.

Tekst i foto: Tomislav Šulj

Objavio: VP Magazin za vojnu povijest broj 5, kolovoz 2011.

udruga-gavran.hr

 

Dodaj komentar

Neregistrirani korisnici moraju proći vizualnu provjeru identiteta.


Sigurnosni kod
Osvježi