"Gospodine Poglavniče, zar su to u košari plodovi mora? A, ne dragi moj! To je dar mojih vjernih ustaša ! U košari je bilo 20 kilograma ljudskih očiju"! Tako je talijanski pisac Curzio Malaparte (1898-1957) opisao svoj susret sa Antom Pavelićem u Zagrebu u svojoj knjizi "Kaputt" iz 1944.

1955. godine, dvije godine prije svoje smrti Curzio Malaparte na upit talijanskog novinara kako se osjećao dok je gledao u ljudske oči na stolu u košari odgovara : "Na stolu nije bila nikakva košara sa očima,to sam napisao da pridonesem boljem opisu dramatičnosti toga vremena " !

Opis "košare sa očima" i danas se uzima zdravo za gotovo, kao povijesna činjenica, a ne kao fikcija iz njegove knjige. Razgovor za talijanske novine iz 1955. se najčešće prešućuje i u "znanstvenim krugovima" !

No je li to baš tako!? Je li baš napisao samo radi opisa "dramatičnosti vremena"!?

Vratimo li se malo u povijest vidjet ćemo slične opise talijanskih pisaca u kojima se Hrvate prikazuje kao okrutne barbare i ljudoždere.

Mlečanin Paolo Sarpi (1552-1623) koji je zagovarao pravo Mlečana na istočnu obalu Jadrana u u svojoj knjizi "Povijest Uskoka" ( Aggiunte all Historia degli Uscocchi ) iz 1616. godine opisuje uskoke kao "demone koji piju krv svojih neprijatelja,umaču kruh u krv,sišu njihove rane, jedu njihovo meso"!

Ippolito Nievo u svojoj zbirci pjesama "Gli amori garibaldini" iz 1860. godine u domoljubnoj pjesmi "I caccaiatori a cavallo" u jednom stihu kaže da će kad se u Veroni zavijori talijanska trobojnica pokazati kako se zatire hrvatsko sjeme.

Giunnio Bazzoni (1802-1849) u jednoj svojoj pjesmi poziva svoju kobilu da ako nakon bitke na bojnom polju na tlu između ostalih neprijateljskih vojnika naiđe i na okrutnog Hrvata ("atroce Croato"), ne pokaže žaljenje nego ga zgazi.

Caterina Percoto (1812-1887) furlanska plemkinja u pripovjetci Žena iz Osopa ("La donna di Osopo") o požrtvovnoj majci koja za vrijeme rata riskira život da bi pronašla hranu za svoju gladnu djecu."Nakon što se noću iskrade,spazi je i zaustavi austrijski vojnik. Vidjevši da je izgubljena sirota žena klekne pred stašno pušćano oko koje joj je mrko prijetilo,pružajuči ruke, očajnički je zavikala : Kruha za moju jadnu dječicu,samo tražim kruha! Kruha! Kruha !- ponovi Hrvat, i pokazujući joj komad vojničkog kruha,pozivao ju je divljačkim osmijehom da ga dođe uzeti svojim rukama. Žena ustade, i nije načinila ni dva koraka, kad zviznu metak i pogodi je u čelo" !

Ovo je samo jedan neznatni dio ovakvih opisa Hrvata kojih je puna talijanska književnost!

Ne mogu, a da ne vidim poveznicu sa talijanskom novinarkom Milenom Gabanelli koja je nakon pada Vukovara izvještavala iz samog grada o 40-tero poklane srpske djece koje su Hrvati nakon klanja spremili u crne vreće. Tu vijest su demantirali stručnjaci sa

VMA iz Beograda ( mada je po njihovom priznanju vršen pritisak na njih da lažu da su pronašli poklanu djecu) , jer nikakve poklane srpske djece nije bilo.Povijest talijanskih opisa Hrvata se i u ovom slučaju ponavlja. Jer puno je toga što Talijane kroz povijest talijansko-hrvatskih odnosa boli.

Senjski Uskoci su bili pravi gospodari Jadrana. Tadašnja velesila Venecija je nebrojeno puta bila poražena u sukobu sa uskocima. Nikada mletačka čizma nije vladala Senjom niti njegovom okolicom. Nikada nam to nisu oprostili.

Nebrojeno puta je talijanska vojska bila poražena u sukobu sa Hrvatima koji su u to vrijeme ratovali pod tuđim zastavama.

Nikada nam to nisu oprostili.Poraz u poznatoj pomorskoj bitci kod Visa 1866. kada su Talijani pokušali uspostaviti po tko zna koji puta prevlast nad Jadranom, danas u Italiji nerado spominju jer je poražena "slavna mornarica"!

Ali ono što ih najviše boli je da smo sačuvali od njih našu obalu,nikada nam to neće oprostiti.

Nikada nam neće oprostiti što nismo šutke otišli u noć, kao da nikada nismo ni postojali.

Prežalili nisu ni danas našu obalu. Zadnji pokušaj prisvajanja hrvatskog teritorija je slučaj samostana Dajla u Istri i pripadajućeg mu zemljišta, umotanog u celofan "unutarcrkvenog pitanja".

Služeći se lažima i neistinama pokušavaju prikriti svu jad,bijedu i nemoć svojih hegemonističkih težnji ka našem teritoriju.

U ovom filmu 90. godišnji talijanski senator Aimone Finestra koji je kao časnik okupacijske talijanske vojske bio na ovim prostorima tvrdi kako su njegovi vojnici zaustavili kamion u kojem su bili civili ali su ipak znali da su to ustaše. Kada su im pretresli kamion pronašli su oružje i kutiju u kojoj je bila neka želatina, a ta želatina je bila, gle čuda....ljudske oči. I opet ljudske oči i to opet, gle čuda, kod Hrvata.

Otvoreno govori o suradnji sa zločincem Đuićem i njihovoj "zajedničkoj borbi" protiv ustaša, ako ustašama smatraju i hrvatske žene i djecu koje su zajedno klali i ubijali.

Kroz film se stalno spominju dokazi koji su čuvani kao "mračna tajna" u talijanskom vojnom arhivu o ustaškim zločinima nad Srbima, i o spašavanju Srba od strane talijanske vojske.

Čovjek bi nakon gledanja ovog filma zaključio da je u stvari "dobra" talijanska vojska poslana u Hrvatsku radi spašavanja Srba, a ne radi prisvajanja naše obale i progona Hrvata. Da se nisu dokazali kao falsifikatori povijesti i veliki lažljivci, da su se pomirili sa činjenicom da hrvatska obala nikada neće biti talijanska,čovjek bi im još možda i povjerovao! Ali nakon svih laži što su kroz stoljeća napisali i izgovorili o Hrvatima mogu im jedino vjerovati oni sa kojima su zajedno palili hrvatska sela, ubijali i protjerivali Hrvate,njihova braća Srbi! Moram se ovom prilikom prisjetiti i osnivačke skupštine

SDSS u Puli 29. siječnja 2009., kada je saborski zastupnik talijanske nacionalne manjine Furio Radin došavši za govornicu pozdravio okupljene sa "Dobar dan,braćo Srbi"! Što je bilo popračeno gromoglasnim aplauzom.....kako je tada prenio tjednik "Novosti" glasilo Pupovčevog SNV-a !

Senator Finestra je vitalan 90-godišnjak sa odličnim pamćenjem. Tko zna da li se sjeća talijanskog koncetracijskog logora "Kampor" na Rabu i ubijenih Hrvata i Slovenaca u tom logoru!? Ili je i ovaj puta talijansko pamćenje selektivno !?

Talijani tko vas ne zna skupo bi vas platio !!!

Dušan Bastašić i dalje svoje tvrdnje o ne manje od 40.000 pobijenih ljudi u Jadovnom, temelji na podatcima iz knjige Đure Zatezala. Pa tako tvrdi da je od strane ustaša 8020 ljudi pobijeno na dijelu mora ispred Paga, koji se zove Paška Vrata, i to bacanjem u more sa zavezanim kamenom oko vrata i rasječenim trbusima da nebi isplivali.

8020 ljudskih leševa u moru i to kako i sam Bastašić kaže :"taj dio je plitak", brzo bi došlo do same površine ili bi se bar vidjelo sa same površine mora.

Meso bi se odvojilo od kostiju ali bi ostale kosti od 8020 leševa, ili bi ostalo kamenje sa žicom na dnu mora, a to je 8020 kamena sa žicom.

Ni ovaj puta se ne spominje bilo kakvo terensko istraživanje nego jednostavno "to je tako jer piše u knjizi".

Nadalje Bastašić tvrdi da su Talijani eshumirali 793 srpska leša na Pagu i da su ih polili naftom i zapalili,a da su od pepela napravili jednu veliku urnu. Gdje je ta urna Bastašić ne spominje nego, samo rukom pokazuje prema Pagu. Za spaljivanje 793 leša Talijanima bi trebala enormna količina nafte da postignu toliku temperaturu da se i kosti pretvore u pepeo. Ako su ustaše 8020 Srba bacili u more onda je u najmanju ruku čudno da su ovih 793 išli sahranjivati a more im je ispod nosa.

Navodi da Gospić nije slučajno izabran za logor jer je bio važno željezničko čvorište i zbog toga jer je u Gospiću djelovala jaka "Križarska" organizacija osnovana 1930. godine, što je potpuno netočno. U Gospiću je 1930. godine osnovana ustaška organizacija,kao odgovor na četničke organizacije koje su Liku vidjele u sastavu velike Srbije. Naime još 1907. godine osnovana je u Gospiću četnička organizacija "Dušan Silni", a 1919. u Beogradu je osnovano četničko udruženje pod nazivom "Za kralja i otadžbinu" u kojem je bilo i 2000 dobrovoljaca četnika iz Like. Godine 1934. godnie četnička organizacija u Gospiću je imala 185 članova, a u selu Medak kod Gospića 57. Glavni četnički vođa u Lici je bio dr.Petar Zec,gospićki liječnik,senator i član Kraljevskog namjesničkog vijeća.I tada su Hrvati u Lici morali trpjeti svakojake represalije od strane svojih "sugrađana" Srba i srpske žandarmerije.

"Hajdmo,hajdmo, narode pod barjak slobode"! Pjevala je hrvatska mladež iz Gospića na kamionu 9. svibnja 1937. godine,vračajući se sa velikog svehrvatskog narodnog zbora pjevačkih društava održanog u Senju, u spomen na hrvatske mučenike braću Radić i Matiju Gupca. Dolaskom kod gostionice "Nehaj", u samom centru Senja, žandarmerijski kapetan Koprivica daje znak rukom i 19 žandara otvara vatru iz pušaka i strojnica po

kamionu sa hrvatskom mladeži.Ubijeno je tom prilikom šest mladića i jedna djevojka u dobi od 20-25 godina, i to: Tome Nikšić,Nikola Bevandić Marko Smolčić,Katica Tonković,Frane Jelača,Jakov Milković i Pere Frković. Ubijeni su dum-dum metcima.

Pouzdano se zna da iza maskra stoje gospički četnici,ali do danas nitko nije odgovarao. O tom podmuklom masakru za vrijeme Jugoslavije je bilo zabranjeno govoriti.Ali ovo više nije Jugoslavija i istina o četničkim zločinima i prije drugog svjetskog rata izlazi na površinu. Dušan Bastašić, Đuro Zatezalo i ostala bratija potpomognuti domaćom ORJUN-om, četničke zločine pokušavaju prikriti preuveličavanjem broja stradalih Srba u NDH.

Ovaj puta pomoć u širenju bezočnih laži dobili su sa druge strane Jadrana, od svoje "italijanske sabraće".

Šire laži i o Domovinskom ratu kojem je" jedini cilj bio izvršiti genocid nad Srbima i proterati ih sa njihovih vekovnih ognjišta" i to nama koji smo bili direktni sudionici rata.Gledaju u oči i lažu žive svjedoke !! A kako su nam tek lagali, i kako nam još uvijek lažu o stradanju Srba u NDH !!

Za vrijeme Jugoslavije istina je bila samo jedna,istina je bila ono što oni kažu....... bez istraživanja,bez provjeravanja,bez činjenica i dokaza.

Oni se neće nikada promjeniti! Ali na nama je odgovornost da njihove desetljećima širene laži pobijemo argumentima kojih nam ne nedostaje.

Kada se pogleda ovaj film čovjeku se smuči, ali bude i puno toga jasnije !

wolf