Zašto je obitelj Nikolovski napustila Hrvatsku? PDF Ispis Unesi e-mail
Autor Ante Režić   
Četvrtak, 18 Kolovoz 2011 12:15
Postavi članak na svoj profil

Cilj ovog mog pisanja je da oni koji ne znaju šta se događalo pred rat i u ratu da o tome ne pišu i da se ne bave istraživačkim novinarstvom po sistemu ''čula, rekla, kazala'' i na taj način nanose štetu svom narodu i svojoj državi.

Poštovani, obraćam Vam se sa nakanom da demantiram članak iz „Slobodne Dalmacije“ rubrika „Spektar“- Obitelj Nikolovski: progon je završio, vraćamo se doma!

Novinar: Saša Jadrijević Tomas

Subota, 23.07.2011.

Dakle ovako, 30 rečenica, laži i obmana, pljuvanja po hrvatskom narodu, državi i institucijama hrvatske džave.

Ja tj. Ante Režić zvani „Dragan“ u vrijeme ovih događanja o kojima piše novinar Sl. Dalmacije S.J. Tomas sam bio zaposlenik (djelatnik) I. policijske postaje u Splitu, a sporni stan se nalazi na području I policijske postaje. Jedan od poslova (tj. svakodnevnih zadataka) mi je bio osiguravanje javnog reda i mira prilkom iseljavanja obitelji (stanara) koje su to željele jer su vlasnici tih stanova bili na neprijateljskoj „četničkoj“ strani.

Moj radni dan je izgledao ovako. U prostorije I. policijske postaje došao bih u 7.00h, uzeo bih radni nalog na kojem je bio popis stanova koji su za taj dan dogovorili svoje iseljenje sa vozačem kamiona. Sa službenim policijskim vozilom (maricom) odlazim pred zgradu iz koje je dogovoreno iseljenje. Tamo sam dok se isto ne obavi. I na moje zadovoljstvo nisam imao niti najmanji incident osim sa gospodinom Borom Nikolovskim (ako to mogu nazvati incidentom). Naime gospodin Nikolovski nije tražio i nije bio na nikakvom spisku za selidbu. Međutim g. Nikolovski je na jedan „pokvaren“ i podmukao način stvari iz svog stana utovario na kamione koji su vršili selidbu, ali bez mog znanja. Prišao sam gospodinu Nikolovskom i pitao ga „zašto to radi“. Njegov odgovor je bio šutnja. Zatim sam ga pitao ima li problema , da li ga netko zlostavlja, provocira? Njegov odgovor je bio „Ne“. Zatim sam ga pitao zašto onda inzistiraš na selidbi? Odgovor je bio „Ne znam“. Dajem mu podršku i kažem ako ima problema može mi se uvijek obratiti, uz to dajem mu sugestiju „ g. Nikolovski zašto taj stan ne biste zadržali za svoju kćer Ljiljanu ako su Vam žena i sin otišli na drugu stranu“. Odgovor g. Nikolovskog je bio „tko njoj jebe mater“.

Ostao sam zgrožen i očajan da roditelj može za svoje dijete reć tako nešto. Moj dijalog sa gospodinom Borom Nikolovskim je slušao jedan Srbin oficir JNA koji se na poziv predsjednika R.Hrvatske pok. Franje Tuđmana demobilizirao. Navedeni bivši oficir JNA je pomagao selidbu obiteljima koje su bile na spisku za selidbu. U jednom trenutku, kada sam završio dijalog sa gosp. Borom Nikolovskim, prilazi mi ovaj oficir i ovako kaže: ''Budala. Nitko ga ne dira. Ali ga razumim. Raspala mu se obitelj. Kćer u Americi, žena mu je kurva na razaraču ''Split'' sa zapovjednikom R.B. razarač – Split. A na žalost, tamo mu je odvela i sina.'' Dakle, gospodin Nikolovski je u nekoliko dana, tj. u nekoliko kamiona ''krišom'' uspio osloboditi stan od stvari i nestati iz Splita. ovaj bivši oficir JNA kojeg spominjem u ovoj priči je ostao u Splitu, jedno vrijeme sam ga viđao i znam da je radio u ''Bond 007'' kod Miće Mandića. U javnom dogovaranja građana Spinuta koji su mi prilazili davao sam do spoznaje da je gospođa Vera Nikolovski bila neprijateljski raspoložena prema hrvatskom narodu i javno je davala izjave ''Ne želim živjeti pored ustaša, ne želim da mi sina mobiliziraju u ustašku vojsku.''

Napomena: stanove dogovorene za selidbu od stvari (namještaja) su oslobađali zločinci JNA pod zapovjedništvom podoficira JNA ''Gizdić'' iz Solina (majka mu je bila medicinska sestra ''Lepa'' u vojnoj bolnici u Splitu). Kako smo u to vrijeme bili često u kontaktu jedan dan pričamo i ja mu kažem ''Skidaj se, biži ća'', a on meni odgovara da će se vratiti kao osloboditelj od ustaša preko ''Kozjaka''.

Dakle, ja, Ante Režić zvan ''Dragan'' tvrdim iz grada Splita nije bilo progona ni ''Srba'' ni ''Makedonaca'', nikoga.

Argumenti:

Priča br. 1 – godina 1990. Sinjska alka, policija na osiguranju, šapke na glavi sa zvijezdom petokrakom, dolazi naredba od pokojnog predsjednika Republika gosp. Franje Tuđmana preko petokrake naljepit hrvatski grb. Svi policajci su to napravili bez pogovora. Među njima i Srbin Dušan Urukaloiz Orlić Markovca kod Knina djelatnik policijske postaje u Splitu. Nakon uspješno obavljenog osiguranja Dušan Urukalo se vraća u policijsku postaju u Splitu i biva grubo napadnut od strane djelatnika srpske nacionalnosti, a posebno od gospodina Mirka Barlać. ''Ti si izdajnik Srba, neprijatelj srpskog naroda''... Dušan Urukalo se brani '' ljudi, ja sam profesionalac, ja moram slušati naredbe''. Međutim, pritisak je bio jak i neugodan i Dušan Urukalo (neobično drag i pošten čovjek) traži umirovljenje i dobiva isto. Nakon nekog vremena, uslijed pritisaka od strane svojih sunarodnjaka, svoj stan u Splitu mijenja za stan hrvata iz Knina i preko noći nestaje na veliko iznenađenje nas Hrvata iz policijske postaje. Po mojim spoznajama, Dušan Urukalo, sada živi u Kanadi, a Mirko Barlać u Splitu i sada mi reci Ti veliki novinaru Tomas tko je protjerao Urukala.

Priča br. 2. – Parenta Dragoslav – voditelj smjene u prvoj policijskoj postaji u Splitu, čovjek korektan, ja bih rekao super, nikad nije isticao svoje srpstvo, normalan čovjek iz Islama Latinskog. Jedan dan mi se obraća ''Ante, ja sam najeba svakako, ako ostanem ovdje tamo ću bit ''izdajnik'' i ''nepoželjan'', ako odem tamo ovde ću sve izgubit i onda sam u p... materinoj, mogu se tamo obisit.'' Parenta Dragoslav je ostao u Splitu, penzioniran i zadržao svoj stan. Međutim, čujem kako je zbog lošeg standarda kao i većina Hrvata također otišao u Kanadu kod brata.

Priča br. 3. – Borković Ilija, Srbin iz Otišića, susjedno selo od mojih Maovica, živi i radi u Splitu. 1991. moje selo i moja Vrlika okupirani, a ja sretnem Iliju i on će ti meni ''Ante, što ste tražili to ste i dobili''. Ja mu pružim ruku i kažem ''Ilija, zapamti i nemoj zaboravit što si rekao''. Velika gospa u Sinju, 15.8.1995. moj rođendan, ja u Sinju sretnem Iliju Borkovića (deset dana poslije Oluje), pruža mi ruku i kaže ''Ante, što smo tražili to smo i dobili''. Ja sam mu odgovorio ''Ilija drago mi je da nisi zaboravio što si rekao 1991. nakon okupacije moje Vrlike''. Ilija Borković živi u Splitu i dobro se snašao tj. dobro živi. Nedavno smo pričali i kaže mi: '' Brat mi je nakon Oluje otišao u Srbiju i pokajao se. Kaže mi – brate ne napuštaj Split, nigdje boljih ljudi. Ako sam ja pojeo govno, nemoj i ti''

Priča br. 4. – Rajčić Vladimir zvani ''Lala'' Srbin iz Sombora, policajac (milicioner) prve policijske postaje 1991. prodao je kuću u Dućama i napušta Hrvatsku, odlazi u Sombor – Vojvodina. Međutim, kada se vratio u rodno mjesto, tamo su ga prozvali Ustašom i tako desetak godina ''Ustašo, ustašo, ustašo'', Lala skupi stvari i kaže ''Kad sam ustaša idem kod ustaša, i jesu bolji ljudi od vas''. Lala sada po mojim spoznajamaživi na Hvaru i tražio je trajno nastanjenje u Hrvatskoj. Kod ove priče ću dodat jednu anegdotu o sadašnjem stanju u Srbiji. Tko ne valja u Srbiji, krade, vara, ubija taj je ustaša ''ustaša kevu mu n....nem'' priča mi Srbin sada je više ustaša u Srbiji nego u Hrvatskoj.

Priča br. 5. – Hrvat iz Imotskog, živio i radio u Zemunu u Srbiji i svako jutro na kužnom pragu ''Ustašo seli''. Jedan dan mu se na kužni prag 1991. pojavi četnik sa Brda iz Splita i kaže mu ''Ujo, bi li ti prominio kuću samnom, ti meni svoju u zemunu, a ja tebi svoju u Splitu na Brdima''. Ujo to odmah prihvati i obojica sretna, i Ujo i Čedo. Međutim, došao Ujo u kuću na Brdima u Splitu i susjedi mu kažu – moraš se prijavit na policiju. Ujo iz Imotskog se uredno prijavi na policiju i cili sritan kaže ''Onog četnika mi je Bog posla''. Međutim, Ujo priča ''ekavicu'' i svaka druga riječ ''bre'' i novi susjedi ga odmah prozvaše četnikom. ''Četniče seli''. Vraća se Ujo u prvu policijsku postaju, plače, suza suzu goni, i govori ''Tamo ustaša, ovde četnik. Mila majko kud ću sad''

Priča br. 6. – Makedonska državljanka udata za Hrvata iz Potravlja ili Satrića, Sinj – Lijić, oficir JNA – rasstavljeni. Stan od JNA dobili u Zadru, imali su dvije kćeri. Ušla u trosoban stan u Spinutu, Fra Bonina ulica. ''Gospođo, imate stan u Zadru, ne možete vi živiti u dva stana''. Makedonka odgovorila ''Ja imam dvije kćeri.''

Priča br. 7. – Srbin iz Civiljana oženjen iz Muća, ušao u jedan stan kod kazališta. ''Gospodine, protupravno ste ušli u stan. Morat ćete se selit.'' Srbin iz Civiljana vadi iz torbe putovnicu od pokojnog ćaćekoju mu je izdala Nezavisna Država Hrvatska u Drugom svjetskom ratu. U putovnici piše da je Srbin iz Civiljana financijski podupirao ''NDH'' te mu se zato posebno zahvaljuje poglavnik Ante Pavelić, sa potpiom Ante Pavelića i pečatom. I sad Vi meni recite kako tog Srbina izbacit iz stana kad svi znademo da je i prijatelj Moamera Gadafija, 1991. bio ustaša i piva ustaške pisme, i palio vatru na raznim skupovima, muza jarca u rešeto, priča o srpskoj zemlji donešenoj na opancima i usput uvjeravao narod kako rata neće biti, kako će on sve rješit u Beogradu. A svaka baba je znala da je rat neminovan. Mi svi znademo da je ''rat =oružani sukob između dvije ili više zaraćenih sila'', a ja bih dodao rat=jad, bijeda, bezakonje, neimaština, kriminal. U ratu treba bit mudar, razborit, staložen, suzdržan sa jezikom za perdu (jezikom za zube). U ratu je zlato šutnja i ako se ne držite ovih postupakavrijedi pravilo ''dva bez duše, treći bez glave''.

Cilj ovog mog pisanja je da oni koji ne znaju šta se događalo pred rat i u ratu da o tome ne pišu i da se ne bave istraživačkim novinarstvom po sistemu ''čula, rekla, kazala'' i na taj način nanose štetu svom narodu i svojoj državi.

U prazne stanove 1991. (konac)i početkom 1992. su provaljivali i Hrvati i Srbi i Makedonci i muslimani i razni drugi, a žrtve su bili najčešće Hrvati, o čemu Slobodna Dalmacija ne želi pisati. Da, da, gospodo! Puno, puno je stanova vlasništvo Hrvata bilo provaljeno 1991. u gradu Splitu. Pritisak su vršili i Makedonci na Makedonce, i Srbi na Srbe, i Hrvati na Hrvate, da, da, gospodo! Hrvat komunista kaže Hrvatu komunisti ''Komunjaro seli iz Hrvatske'', ovaj prvi u je međuvremenu prešao u HDZ, a cilj ovog pritiska je imovina, tj. stan = novac, vrijednost.

Dakle, priča o tome da je obitelj Nikolovski pritjerana iz Splita samo zato što su Makedonci, ne drži vodu. U ovoj priči sam pisao najprije Denisu Latinu, obavijestio sam i MORH-e, osobno sam odlazio u prostorije Slobodne Dalmacije na staroj adresi i novinarki Sofiji Preljvukić, uručio pismo koje sam pisao Denisu Latinu za ''Latinicu''. Sofija je u to vrijeme u Slobodnoj radila kao honorarac i to pismo je predano ispred mene u redakciju.

P.S. Gospođa Vera Nikolovski i njezin sin Boro Nikolovski su Split napustili 4.1.1992. isplovljavanjem ratne luke Lora na R.B. ''Razarač Split''.

1. Gospodo iz Slobodne Dalmacije! Davne 1978./79. na otsluženju vojnog roka JNA u Vrpavi – Slovenija, bio sam vaš pretplatnik, Slobodnu sam dobijao sa danom zakašnjenja. Prvi bi je pročitao poštar Dalmatinac, onda moja malenkost, a onda potom i svi Dalmatinci iz Bataljuna (inžinjerijskog) dok ja nisam imao probleme sa kom. čete Glišović Miroljubom iz Čačka, on je tražio da čitam ''Oslobođenje'', ''Borbu'', ''Front'' a ja kažem da me zanima samo što se događa u Splitu i njegovoj okolici i završim na raportu kod komandanta Bataljuna, moja sreća da je komandant bio Slovenac Mudrijančić Andrej.

2. Gospodo iz Slobodne Dalmacije 1989. u pauzi priprema jedinice za posebne namijene u mojim rukama Slobodna Dalmacija, a Jović Slobodan, Srbin iz Bosne me pita: “Ante, zašto čitaš samo Slobodnu, a ne i druge novine s područje bivše Jugoslavije?“ Ante mu odgovara: „ Boli me ...ac šta se događa u tvom selu“. Dakle, Slobodna Dalmacija mi je bila užitak i razonoda posebno uz jutarnju kavu. Tražio sam i molio da me netko sasluša za priču o obitelji Nikolovski, nije išlo, osobno sa pristupio u vaše prostorije u Dugopolju, niste imali vremena za mene iz vašeg prostora sam izašao kada je došla policijska patrola iz Solina. Slobodna Dalmacija za Antu Režića više ne postoji jer je Slobodna Dalmacija ANTI-HRVATSKO GLASILO.

 

A. Režić

 

Pismo poslano:

1. Ured predsjednika Republike

2. Ured predsjednika Sabora

3. Vlada Republike Hrvatske

4. Biskupska konferencija

5. Veleposlanstvo Republike Makedonije

6. Jutarnji list

7. Večernji list

8. 24 sata

9. Prva policijska postaja Split

10. Odvjetnik Jadran Francesci

11. Općinski sud u Splitu

 

Komentari  

 
+7 #5 From hell to cell 2011-08-18 19:24
Ovo je pismo vrijedno zlata koliko je teška vaga koja ga je u pošti vagala - za onoga koji zna razmišljati.

Svaka vam čast g. Režić - bili ste i ostali ste ČOVJEK do kraja.
Citat
 
 
+11 #4 wolf 2011-08-18 14:58
Citat hrvatica:
mene doista zanima da li je čovjeku u medjuvremenu netko osim nas ovo objavio.
jer, ovo je pismo vrlo bitno i vrlo dobar primjer medijskih manipulacija u 'hrvatskom' tisku

A tko da mu to objavi Hrvatice? Pupovčeve Novosti ili Pusićev H-Alter možda!? Bitno je da se pismo probilo u javnost putem ovog portala. Sada se ne mogu praviti da nisu znali. Ante to nije kraj...idemo dalje !
Citat
 
 
+4 #3 gojmir 2011-08-18 14:43
Ja ču se samo osvrnuti na naslov iako sam tekst u cjelini pročita.
Zato što im se tako prohtilo mislili su da če profitirati,i svaka ptica svome jatu leti.
Koga briga j... mi se za svima njima.
Citat
 
 
+10 #2 hrvatica 2011-08-18 14:29
mene doista zanima da li je čovjeku u medjuvremenu netko osim nas ovo objavio.
jer, ovo je pismo vrlo bitno i vrlo dobar primjer medijskih manipulacija u 'hrvatskom' tisku
Citat
 
 
+8 #1 Johnny 2011-08-18 12:44
Baš mi nekako paše što je pismo i tu. :lol:
Citat
 

Dodaj komentar

Neregistrirani korisnici moraju proći vizualnu provjeru identiteta.


Sigurnosni kod
Osvježi