1945. godina. I dan danas ta godina u komunističkim glavama odzvanja kao godina slavnog oslobođenja, a za Hrvate ta godina je bila samo početak crne komunističke diktature u kojoj je ljudski život vrijedio jako malo.

Ali dobro, može i oslobođenje, ako se pod tim smatra oslobođenje Hrvata od Hrvatske i oslobođenje svih neistomišljenika od života, slobode i materijalnih dobara.

Završetkom drugog svjetskog rata slila se u gradove i veća mjesta masa, ajmo reć', partizana i svih onih koji su se uvukli pod krinkom tog naziva, kao i njihovih simpatizera, prljavi i ušljivi, u iznošenoj odjeći i uniformama.

Tako je bilo i u Zagrebu. Trebalo ih je oprati, namiriti, osigurati im egzistenciju, položaj u društvu… I tada je krenulo.

Grabilo se šakom i kapom. Imovina onih koji su bježali pred komunistima i njihovim prijekim ''sudom'' i onih koji su kao civili ili razoružani vojnici ubijeni na Bleiburgu ili Križnom putu, ili završili u zatvorima i logorima, u ime naroda dodjeljivana je ''oslobodiocima''.

A ako je netko posjedovao imovinu koja je nekom od komunističkih glavešina, a bilo ih je podosta, zapela za oko, bilo je dovoljno da ga optuže za suradnju s neprijateljem i oduzmu mu svu imovinu nakon što ga likvidiraju ili strpaju u zatvor ili logor pa tko živ tko mrtav.

Dobro su iskoristili i logor Jasenovac, što se danas krije kao zmija noge, koji je bio u pogonu još dugo nakon završetka rata i u kojem su mnoge komunističke žrtve ubijene nakon suđenja bez suda. Uglavnom, tako su u komunjarske ruke prelazile trgovine, kuće, stanovi …. što god.

Komunističke glavešine, ministri, udbaši, milicijske face i ostali likovi iz narodno oslobodilačkog aparata namirivali su se iseljenim ustaškim, namještenim stanovima i kućama na Tuškancu, Zelengaju, Radničkom dolu, uglavnom u sjevernom dijelu Zagreba, a oni niže rangirani ali titulirani kao partizani i pripadnici NOP-a ili NOB-a također su nalazili izvore za svoj zasluženi novi život u slobodnoj Jugoslaviji.

Primjerice, oduzima se kuća bračnom paru u Mlinovima, ona Hrvatica a on Nijemac kojeg jednostavno optuže da je neprijateljskog podrijetla pa time i djelovanja. Oduzmu im imovinu i daju je partizanu koji je ''oslobodio'' Zagreb, ili točnije, ušetao kao goljo u grad napušten od bivše vlasti i vojske u prljavoj partizanskoj odori. A takvih je bilo mnogo.

Namirili se odjećom u skladištima na Sljemenu i u nacionaliziranim trgovinama, te useljavali u oduzete kuće i stanove. A slavne prljave i ušljive uniforme prale im u podrumu Doma slijepih omladinke gušeći se u smradu.

Putem nacionalizacije svega privatnoga komunistička klika je stekla početni kapital. Oduzimana su poljoprivredna zemljišta, šume, crkveni posjedi, veleposjednička imanja, privatna poduzeća, trgovine, zgrade… država je postajala vlasnik a pravim vlasnicima bi dali bezvrijedne državne obveznice.

Poslužila im je dobro i konfiskacija, oduzimanje privatne imovine u korist države bez naknade, kao kazna za počinjenje krivičnih djela. A bilo je jako puno ''onih koji su surađivali s neprijateljem'', taman onoliko koliko im je nekretnina trebalo.

A uz to su i spretno donosili zakone koji su im omogućavali legalnu pljačku radi ''općeg interesa''.

Trebalo je i zemlju izgraditi a kako to najjeftinije provesti nego organizirati radne akcije izrabljujući djecu i omladinu pretvorivši ih u udarnike koji su zdravlje ostavljali na gradilištima Juge.

Ali koga je bilo briga, ionako su to bila uglavnom djeca roditelja koji su u ratu surađivali s neprijateljem. Samo zato što su živjeli u NDH zauvijek su bili označeni, a taj biljeg nose i dan danas. Morali su šutjeti i prihvaćati nadimke kojima su ih častili ''oslobodioci''.

Životne i gospodarske prilike bile su izuzetno teške, živjelo se na ''deke''. Skoro do šezdesetih godina 20. stoljeća kupovao se kruh na dekagrame koji su bili određeni po glavi stanovnika. A kavu i čokoladu moglo se samo sanjati. Ali zato su ministarski magazini bili krcati, i svim privilegiranima, čitaj komunistički podobnima, bile su osigurane sve deficitarne namirnice. Isto je bilo i sa npr. tekstilom i namještajem. Ako ste trebali, recimo, pelene, morali ste ići na sajmište u Heinzelovu ili Savsku, kod Tehničkog muzeja, i kupiti rabljene od sirotinje koja je, uz cestu, prodavala svoju robu da bi preživjela.

To je bio komunizam koji je poticao tamnu stranu ljudske duše. Primjenom sile nastojali su promijeniti pojedinca i bilo je prikloniti se ili biti uklonjen. Zločinačkim sredstvima postizali su svoje ciljeve.

I tako su krenuli od samog početka kada se totalitarna komunistička vlast obračunala s ''neprijateljem'', narodom koji je bježao pred komunističkim zlom, na Bleiburgu i Križnom putu, a nisu bili pošteđeni niti Folksdojčeri, hrvatski Nijemci koji su uz Hrvate najviše stradali u poraću. Izvršeni su brojni zločini nad njemačkim kolaboracionistima, kako su ih prozvali, nad kapitalističkim poduzetnicima, brojnim uglednicima, intelektualcima i političkim neistomišljenicima. Progonjeni su i hrvatski kulturni djelatnici i institucije, zabranjen katolički tisak. UDBA je bila zadužena za likvidaciju političkih emigranata.

Bilo je zabranjeno misliti hrvatski, djelovati hrvatski, živjeti hrvatski. Jame, zatvori i logori bili su puni hrvatske mladeži, na stotine katoličkih svećenika i redovnika bilo je ubijano, suđeno u montiranim političkim procesima, izloženo progonima. Velik broj ih je bio prisiljen emigrirati da sačuva goli život.

Izvršena su masovna smaknuća pripadnika oružanih snaga NDH i pristaša, izrečene su tisuće smrtnih usmenih osuda.

Komunistički režim se održavao organiziranim nasiljem i likvidacijom velikog broja ljudi. Po staljinističkoj metodi. Obilježava ga povijest političkih progona i političkog uzništva, političkih procesa sa brojnim smrtnim presudama ili prekovremenskim kaznama (i na desetke tisuća godina?!?) Izmišljali su i stvarali neprijatelje kao izgovor za nove represivne mjere, i u tome su bili nenadmašni.

Eto, prve asocijacije Hrvata na bivšu mrsku komunističku Jugoslaviju su masovni pokolji, nesloboda, politički zatvorenici, nasilje, glad. A danas neki plaču za tom i takvom…

Hrvatska je u toj balkanskoj tvorevini uvijek bila izrabljivana. U Hrvatsku je ulazilo 50% deviza a ostajalo jedva 7%, od proračuna je dobivala 16,5% (Srbija 46,6%), u upravi i administraciji bilo je zaposleno svega 8,6% Hrvata (73,6% Srba), u JNA je bilo jedva 10% hrvatskog časničkog kadra (62,5% srpskog) …. Mislim da brojke dovoljno govore.

Između 1949 i 1964 g. komunistička vrhuška bivše Juge dobila je od SAD-a i zapadnih zemalja nepovratno 30 milijardi dolara. Gdje su završila ta sredstva?!?

Sustavno je bila potiskivana nacionalna pripadnost i provođena antihrvatska negativna propaganda od strane komunističkog režima. Ranih sedamdesetih godina to je dovelo do Hrvatskog proljeća, pokreta prihvaćenog od hrvatskog naroda, kojemu je glavni cilj bio vraćanje civilnih prava Hrvatima, kao i vraćanje ponosa pripadnosti hrvatskom narodu.

1990. godine ostvaren je cilj Hrvatskog proljeća, osamostaljenje hrvatske države i uzlet hrvatskog nacionalnog identiteta i ponosa. Tada se vjerovalo da je komunizmu odzvonilo ali… kako smo samo bili u zabludi!

Vratili su se opet 2000. godine i zacrvenili Hrvatsku. Obećavali nebo i zemlju u predizbornoj kampanji a što su donijeli dobroga Hrvatskoj? Antihrvatsku politiku u mnogim segmentima društvenog i političkog života, rezanje plaća za 10%, smanjenje rodiljnih naknada i ukidanje naknade za treće dijete, guranje branitelja na marginu i ukidanje njihovih prava, doveli MMF kao opravdanje za daljnju pljačku, zakinuli umirovljenike za povrat duga …. i još puno ''lipih'' stvari.

E da, da ne zaboravim… do vladavine SDP-a, odnosno do 1999. godine vanjski dug RH u koji je ulazio i naslijeđeni dug od bivše Juge i razdoblje ratnih zbivanja, obnove razrušene Hrvatske i briga o masi izbjeglica i prognanika iznosio je 9,8 milijardi dolara, da bi nakon samo 3 godine njihove vladavine, znači do 2003. godine iznosio 19 milijardi dolara.

Ukratko, proslavili se svojom sposobnošću vođenja države. I sad evo ih opet.

2011. godine silom prilika žele opet na vlast, omililo im se. Ne nude ništa konkretno, samo manipulacije, laži i medijsko pranje mozga. Kao što smo i navikli…

Iskreno, hvata me jeza od pomisli na mogućnost da dobiju izbore. Jer znam što nas čeka. Zatiranje domoljublja i ponosa branitelja i svih onih koji su željeli svoju državu, izjednačavanje krivice za domovinski rat u ime lažne pomirbe i bratstva i jedinstva, zaborav svih zločina (osim ''naših''), materijalnih šteta, žrtava… Prestanak svih djelovanja u cilju osude komunističkih zločina, ponovno veličanje Tita a guranje dr. Tuđmana u zaborav. Povratak historije a zatiranje hrvatske povijesti. Ponovno gaženje svih hrvatskih žrtava. A o njihovoj državničkoj, pravosudnoj i ekonomskoj sposobnosti ne želim niti razmišljati. Ajme nama….

U borbu za vlast SDP kreće u sklopu Kukuriku koalicije. Stvarno obećavajući naziv koji u potpunosti odgovara ozbiljnosti pozicije na koju ciljaju.

/ Tko je kod vas na vlasti? Kukuriku koalicija. Ha, ha, ha … moćno, vic dana! /

A u koaliciji četiri mušketira koji već dijele među sobom i svojima ministarske fotelje i vodeće pozicije u Vladi. Sigurni su u pobjedu.

Hrelja, predsjednik Stranke umirovljenika Hrvatske a umirovljenik nije. Na to mjesto došao zakulisanim putovima kroz mrežu rodbinskih, korupcijskih, mafijaških, političkih i poslovnih veza. U igri su Carinarnica Pula, Grad Pula, Policijska uprava Pula, Istra d.d. A krenuo kao običan radnik u Uljaniku.

I Jakovčić je u toj priči. Lik koji ima duboko umočene prste u mutne poslove, postaje sinonim za korupciju. Zalaže se za autonomiju Istre, promiče ideju regionalnosti i želi zaboraviti devedesete godine zbog svega onoga što se njemu i vodstvu IDS-a tada događalo. Zna li uopće taj lik da je devedesetih bjesnio rat u ostalim dijelovima domovine zbog velikosrpske agresije. Zna li on uopće što je domovina?

No baš ga i briga. Kupio selo Sv. Juraj za cca. 2 milijuna kuna, bez javnog natječaja, pa će lijepo u obnovu i život ide dalje.

Milanović. Uf, posebna priča. Što reći o čovjeku koji iskupljuje Čačića od krivnje za smrt dvoje ljudi koju je izazvao svojom greškom, i to na način da optužuje žrtve jer nisu bili vezani. Što njemu znači ljudski život? Politika je ipak važnija…

I Čačić, lik koji nema niti najmanji osjećaj krivnje, žaljenja ili grižnje savjesti jer je usmrtio dvoje ljudi, i još bezočno laže na sudu.

Stavimo sve ostale gadosti, protuhrvatske izjave, makinacije i mutne poslove na stranu. Ovo je najbolji pokazatelj časti, poštenja i karaktera ovog dvojca.

I kad pogledaš profil tih ljudi, i svih onih Pusića, Josipovića, Mesića, Linića, Jovanovića, Stazića i inih koji s njima u kolu plešu, stvarno idealno vodstvo jedne države. Blago nama!

Ne, neće oni voditi prljavu kampanju, oni su oličenje poštenja i samo istinu zbore. A usta im puna uvreda, optužbi i prijetnji. Uglavnom, računaju na pobjedu ne zbog sposobnosti svog vodstva nego zbog nezadovoljstva građana. Jadno. Prljava igra stranke kojoj je samo do vlasti radi vlasti, i Hrvatska koja će u slučaju njihove pobjede samo tonuti sve dublje i dublje. A kako će vladati? Lijepo je to najavio njihov Jovanović koji se malo zanio preslikavajući u budućnost politiku poznate komunističke tiranije i terora iz vremena nakon 1945.g., kada se političke protivnike kažnjavalo i uklanjalo da bi se sačuvala vlast, a svoje ljude se dovodilo na sve vodeće ekonomske, političke, pravosudne i druge značajne pozicije.

Vuk dlaku mijenja ali ćud nikada.

Ogledni primjer načina njihovog vladanja je primjer iz Zagreba gdje su oni na vlasti. Holding, kojim oni drmaju, u dugu je od samo 8 milijardi kuna. A sada, zasvrbili ih prstići, jer što je šire područje vladavine bolje se brk može omastiti.

Uvaljuju se u priču o crnim fondovima, žestoko kritizirajući i optužujući, a sebe veličajući kao oličenje poštenja. Ako je tako zašto ne vrate pravim vlasnicima nacionaliziranu imovinu, otetu narodu nakon drugog svjetskog rata, nego je i dan danas prodaju i pune džepove. Vjerojatno se sjećate primjera iz Splita, 2000. godine, bile su pune novine napisa. Tada je Račan prodavao nacionaliziranu milijunsku imovinu čovjeka, Splićana, koji je u to isto vrijeme životario u šupi, u podrumu. A koliko je samo takvih primjera. Kolika je imovina koju su komunisti oteli u ime naroda. Kao svima jednako, oduzeti kapitalistima koji su se i te kako mučili da bi stekli i stvorili to što imaju i podijeliti radnicima. Stara komunjarska parola. Samo kojim radnicima je to pripalo? Jer svi su bili radnici, čak i ministri…. To ni dragi Bog ne zna. Ali znaju njihovi sljedbenici i nasljednici. I tko će o čemu nego kurva o poštenju…

E pa hrvatski narode, izbori su pred nama, naša sudbina je u našim rukama. Budite mi pametni i razboriti i dobro pomislite kome ćete dati glas. Jer ne dajete ga njima nego sebi.

Meni se u bratstvo i jedinstvo ne vraća. A vama?

KIKI