Kao što ste pročitali u prošlom nastavku, nalazim se na važnom i sudbonosnom zadatku za sudbinu moje premile Prčije i mojih ljubljenih Prčijanaca. Cilj mi je pronaći jedinog Hrvata protiv kojeg Žarko Puhovski još nije svjedočio. Vjerojatno se pitate zašto. Pa, reći ću vam...

Prije koji tjedan, taman nakon moje inauguracije, sazvao sam svoje Savjetničko vijeće i priopćio im neugodnu vijest. Republika Smrdija zatražila je izručenje četrdeset Prčijanaca zbog navodnih ratnih zločina počinjenih u posljednjem sukobu u regionu između naše dvije zemlje. Bez obzira na postojanje zakona kojeg je donio naš parlament, a koji se zove Zakon o odjebavanju Smrdije i smrdskih sranja, Prčijancima i dalje prijeti opasnost od uhićenja i izručenja svaki put kad napuste Prčiju i skoknu u Hrvatsku po špeceraj ili po koji kontrolni paket dionica neke njihove državne firme, obzirom da Hrvatska i dalje vjerno provodi politiku izručenja Smrdiji svega što se može micati, a kamoli hodati.

Kako bi u budućnosti spriječili da Hrvatska počne hapsiti naše državljane, pristupili smo grozničavom razmišljanju kako se postaviti prema Hrvatskoj po tom pitanju. Prvo smo pokušali s Hrvatskom sklopiti bilatelalarni sporazum o međusobnoj zaštiti, ali to je palo u vodu budući da je Hrvatska utemeljena na antifašizmu, a to znači da joj je obveza štititi samo antifašiste, a ostale je obvezna pohapsiti i poizručivati svakom tko to zatraži. Naravno, stvar je i u tome da kod nas u Prčiji nema niti jednog antifašista pa taj sporazum ne bi zaštitio ama baš nikog.

Onda smo Hrvatskoj zaprijetili trgovinskim sankcijama, međutim stanovnici Hrvatske su toliko siromašni da tako i tako nemaju ništa ni kupiti ni prodati, pa je i ta ideja pala u vodu. Potom je netko predložio da Hrvatskoj zaprijetimo neprijateljskim preuzimanjem njihovih vitalnih resursa, ali taj prijedlog je izazvao samo podsmijeh. Hrvatska naime više nema nikakve resurse, sve su raskrčmili. Posljednjim snagama moždanih vijuga moj ministar Maki je predložio da Hrvatsku jednostavno napadnemo i okupiramo, no ministrica Kaaa se tome žestoko usprotivila.

Kao prvo, okupacijom Hrvatske bi bili dužni preuzeti i njihove dugove što bi nas financijski uništilo, a kao drugo, za uspješnu okupaciju druge zemlje bili bi primorani pronaći lokalne domaće izdajnike s kojima bi morali surađivati, što bi nas također financijski uništilo, jer koliko ti mogu pokrasti ne može nitko.

Na kraju smo jednostavno klonuli u beznađe i prestali smo tražiti zemaljsko rješenje. Tugaljivo smo gledali u nebo nad Prčijom čekajući znak. I znak je došao. Ravnatelj naše obavještajne službe Krademarko je dobio, doduše nepouzdanu i neprovjerenu, informaciju da u Hrvatskoj postoji osoba koja nije antifašist, ali nije izručena Smrdiji. Iako smo se posprdno osmjehuli toj gluposti svojstvenoj našem prvom obavještajcu koji nas je ranije obliven Jegermajsterom zasipao budalaštinama, naložili smo mu da tu priču ipak pomnije istraži.

Ključni uvjet je bio taj da nam je morao dokazati na koji način je tako nešto uopće moguće. Ravnatelj je smjerno prihvatio zadatak i nakon mjesec dana samoprijegornog špijuniranja i tona i tona ispisanog papira raznoraznim obavijesnim analizama uspio nam je ponuditi rješenje koje nam je zaista izgledalo kao posljednja slamka spasa. Naime, iako mala, mogućnost da takva osoba zaista postoji ipak je prisutna, a takvo čudo je moguće samo zbog toga što protiv nje Žarko Puhovski nikada nije svjedočio.

O tome i u Hrvatskoj postoje brojni prijepori. Oni realniji takvu mogućnost odbacuju jer je dobro poznato da je Puhovski svjedočio protiv apsolutno svih Hrvata od stoljeća sedmog na ovamo, te od ovamo do budućnosti, kako protiv onih živih, tako i protiv onih davno umrlih, onih nerođenih, pa čak i protiv onih koji nikada nisu postojali i nikada neće postojati.

Poznata je situacija da je Puhovski uspio svjedočiti čak i protiv nepostojećih Hrvata koji postoje samo na njihovim biračkim popisima, čak je neke od njih uspio poslati i u Haag gdje su osuđeni, na primjer pokojnu babu Anđu koju je vlastitim očima vidio kako je izvela prekomjerno granatiranje Srpskih Moravica. Oni manje realni, raznorazni idealisti, iako i sami sumnjaju, ipak mogućnost da postoji živi Hrvat protiv kojeg Puhovski nije nikada uspio svjedočiti nisu do kraja odbacili.

Zaredali su tjedni i tjedni međusobnih svađa i prepucavanja o tome isplati li se potražiti tog misterioznog Hrvata i priupitati ga u čemu je njegova tajna, kako bi istu mogli primijeniti i na naše Prčijance. Na kraju sam, kao odgovorni predsjednik, odlučio presjeći besplodnu raspravu i poslao sam sve članove savjeta u krasan kurac, te sam sam odlučio krenuti u potragu. Ministri Pinki i Nenuni su se isprva tome usprotivili jer su htjeli da oni budu ti koji će navedeno napraviti, ali od toga se odustalo nakon što sam podmuklo uvjerio ostale da su to dva pijanca i da bi sve dnevnice i lovu za benzin zapili nakon pola sata.

I tako, nakon kratkih priprema, jedne jesenje zore sam osedlao svog vjernog konjića i krenuo u bespuća Hrvatske potražiti spas za svoju zemlju, daleko od doma svoga i svoga vrijednog i dragog naroda...

Precednik Mika