Kako se čini, unaprijed promašena strategija Boljkovčevog odvjetnika Nobila koji, umjesto da se pozabavi iznesenim dokazima protiv njegovog branjenika i pokuša rasvijetliti masovne zločine nad nevinim ljudima koje su počinili tzv. "antivašisti" iz drugog kuta, kokodače po medijima i optužuje istražitelje, vladu i politiku općenito, može biti logična samo u jednom slučaju.

Naime, Nobilo možda nije najinteligentnije biće i možda nije kvalitetan odvjetnik, ali ne može mu se poreći da nije vrlo lukav, da ima brojne veze u vladajućem političkom, medijskom i obavještajnom miljeu i da ih odlično koristi. A također, čini se da ne posjeduje ni trunčicu osobne etike i da je svoje prednosti do sada obilato koristio u drugim slučajevima ratnih zločina u kojima je sudjelovao kao odvjetnik, od kojih se posebno ističu dva: slučaj Blaškić i slučaj Fehir.

Prisjetimo se - Nobilo je uz pomoć moćnih struktura iz Hrvatske uspio smanjiti izrečenu kaznu generalu Blaškiću 45 godina na 9 godina, a Fehiru je isposlovao status krunskog svjedoka. U oba slučaja je koristio praktično istu strategiju, a uz ostalo:

- nije dovodio u pitanje postojanje zločina

- nije napadao istražitelje

- nije obranu sveo na medijsko prepucavanje na ideološkoj osnovi

- nije dovodio u pitanje regularnost postupka

- pronalazio je druge krivce i kroz svoju obranu teretio njih (u slučaju Blaškić generala Petkovića, Paška Ljubičića i dr., a u slučaju Fehir Branimira Glavaša)

- uspješno je surađivao s tužiteljstvom, dapače, Fehiru je isposlovao status krunskog svjedoka, a za Blaškića je isposlovao manju kaznu

- navodio je vlastite branjenike da pričaju što više i da terete bivše suborce

- nije politizirao procese, osim što je politički je optuživao Hrvatsku kao nositelja zločina

U oba slučaja Nobilo je izišao kao pobjednik, pri čemu je posljedica njegove pobjede bilo fokusiranje na dobrobit svojih klijenata, terećenje drugih osoba, ujedno više pozicioniranih, pri čemu se u javnosti redovito sticala slika postojanja državno kontroliranih zločina što ćemo na kraju plaćati svi mi. U konačnici, i sam Nobilo je na kraju zlurado poentirao da će Hrvatska biti proglašena agresorom u BiH i da je to sasvim u redu, a najveći problem je to što to nije dospjelo u svijest javnosti.

Ali kad je u pitanju Boljkovac, na sceni je jedan sasvim drugi Nobilo s potpuno suprotnom strategijom:

- "atnifašistički" zločini ga uopće ne zanimaju

- kontinuirano napada istražitelje, naziva istragu sramotnom

- obranu je sveo na medijsko prepucavanje na ideološkoj osnovi pri čemu je zauzeo svoju, "antifašističku" stranu

- kontinuirano dovodi u pitanje regularnost postupka pri čemu se obrušava na DORH, policiju, istražnog suca, i naročito na ministra Karamarka

- uopće ne traži druge krivce (spominje, doduše, nekakve Crnogorce, ali to je, najvjerojatnije, u funkciji zaštite hrvatskog "antifašizma")

- ne pada mu na pamet suradnja s tužiteljstvom, a kamoli sređivanje statusa krunskog svjedoka ili pokajnika Boljkovcu u zamjenu za manju kaznu

- ne navodi Boljkovca da priča što više, dapače, Boljkovac i dalje trubi da ništa ne zna i da nema veze s ničim, u stilu klasične jugoudbaške Omerte

- duboko politizira proces, a politički opet optužuje (današnju) Hrvatsku, a ne Jugoslaviju kao nositelja zločina

Što to navodi Nobila da je u slučaju Boljkovca promijenio vlastitu (pobjedničku) strategiju i da slučaju Boljkovac pristupa kao mali zapjenjeni ideološki aparatčik, a ne kao branitelj? Meni osobno nameće se samo jedan odgovor: Nobilo u stvari brani udbu, odnosno jugokomunističke strukture koje i dalje u velikoj mjeri vladaju današnjom Hrvatskom, a za Boljkovca ga nije puno briga, i to zato što za Boljkovca osobno nije briga ni te iste strukture. Briga ih je za njega samo u jednoj stvari, a to je da ništa ne priča, da ne tereti nikoga, da koliko god može opravdava ideologiju zločina i da nikako ne bude osuđen, jer smatraju da bi presuda Boljkovcu bila presuda svima njima i svemu što su ikada bili i što su radili. Za te strukture bi bilo najbolje da Boljkovac odapne prije ili tijekom suđenja i da od njega naprave mučenika, i da se priča o masovnim zločinima protiv nevinih ljudi zataška i padne u zaborav.

Je li to pobjednička strategija? Po svemu sudeći dokazi protiv Boljkovca su toliko jaki da Boljkovcu ne gine maksimalna kazna, ako preživi suđenje. Očito je sva strategija usmjerena na to da se uskovitla što više političke i ideološke prašine, da se političari nahuškaju jedni na druge i da se pokuša sve da do suđenja, a naročito presude, uopće ne dođe. Na djelu je masivni ideološki obračun između s jedne strane pravne države i vladavine prava gdje je zločin zločin, a s druge strane zločinačke "antifašističke" ideologije i vladavine žice i jama, gdje je zločin opravdan ako je u korist "antifašističke" ideologije. Nobilo je upregnut u službu ove potonje. Stoga bi za današnje eksponente te zločinačke ideologije pobjeda bila da ne dođe do presude.

A, kako se čini, to bi bila pobjeda i za Nobila.

Diana Majhen