Nebo nad Hrvatskom se lagano namreškalo i zacrnilo, a u zraku se osjećao miris pred kišu. Mudar kakav već jesam, odlučio sam prije nego što počne padati brzo potražiti zaklon. Skrenuh s puta i zaputih se do obližnjeg šumarka. Prve kapi su već pale na zemlju, te sam morao djelovati brzo.

Odabrao sam jedan stari stoljetni hrast guste krošnje i smjestio se pod njega. Večer je bila topla i ideja da malo otpočinem nije mi se činila mrskom.

Taman nakon što sam zadrijemao osjetih bol u nozi. Brzo sam se trgnuo i nad sobom ugledao neku siluetu. Pogledah bolje i uočih da mi je neznanac namjerno stao na nogu.

"Što radiš ovdje!?", glasno će on.

"Gdje ovdje?", odgovorih glupim pitanjem na isto takvo pitanje.

"Pa ovdje, pod mojim hrastom, ne pravi se grbav!", nastavi neznanac osorno.

Nisam znao kako mu odgovoriti na pitanja, pa sam samo šutio. Neznanac je izgledao vrlo neobično. Bio je nekako mlitav, bezizražajnog lica, zarastao u dugu kosu i bradu, a jedino što mu se na licu isticalo bile su sitne i vodnjikave okice. U desnoj ruci je čvrsto stiskao poveliku sjekiru, no obzirom na konstituciju jako teško da je dotični bio drvosječa. Osim toga, u samom držanju dao se naslutiti određeni intelektualni štih. Inače mi je bilo neopisivo smiješno što je spomenuo grbavost, obzirom da je isti na leđima nosio upravo jednu osrednju grbu. Da je kojim slučajem imao medvjeda, mogao bi se prodati za brata od onog Grizlija Adamsa. Na trenutak, ali samo na trenutak pomislio sam da to nije čovjek kojeg tražim, jedini Hrvat protiv kojeg Žarko Puhovski još nije svjedočio. No, brzo sam odagnao takvu pomisao. Iako je tip djelovao kao netko tko se već godinama očajnički skriva u šumi i jede lude gljive, nije djelovao toliko inteligentno da bi bio u stanju umaknuti nevjerojatnoj Žarkovoj sposobnosti svjedočenja.

"Oprosti, stari, nisam znao da je to tvoj hrast. Nemoj mi zamjeriti", prijeđoh u fazu obrane. Tip je ipak imao sjekiru i to je bio dovoljan razlog.

"Nisi znao? Nisi znao? Ma nemoj. Od ovolike šume ti si se slučajno zapiknuo baš pod moj hrast. E sad ćeš vidjeti...", nastavi ovaj bijesno i zamahne sjekirom.

Vidjevši da je vrag odnio šalu brzo se trgnuh, taman za dlaku izmakavši oštrom sječivu koje mi je prošlo pokraj glave i snažno se zabilo u koru drveta. Zakoraknuh par koraka unazad u iščekivanju novog napada, međutim novi napad nije uslijedio, jer je čupavi toliko jako zamahnuo da mu se sjekira preduboko zabila u deblo i sad je nije uspio izvući, iako se svojski trudio.

"Sad mi je stvarno dosta. Nisam ni dva sata u Hrvatskoj, a već sam susreo gomilu luđaka i nasilnih manijaka", pomislih. "Ovo očito nije mjesto za pristojne ljude."

"Pras!", prizemljih ponosnog vlasnika hrasta na zemlju dobro odmjerenim krošeom. "Sad će se valjda smiriti, a ja odoh dalje", nastavih razmišljati naivno. U taj čas ponovno začuh korake. Ovoga puta ih je bilo više. Koraci su bili sve bliži i bliži i odjednom iz šume iziđoše tri nova lika, dva muškarca i jedna žena. Novi likovi su bili sušta suprotnost tipu sa sjekirom. Bili su uredni i uglađeni, i lijepo obučeni, iako je žena bila poprilično bucmasta. Svo troje su na licima imali navučene upekle beživotne osmjehe.

"Što si napravio s Hrvojem?", naprasno će jedan od njih.

"Ja? Pa on je mene prvi napao...", odgovorih.

"On tebe napao? Ne laži. Hrvoje je intelektualac, književnik, on ne bi ni mrava zgazio!", nadoveže se na svog kolegu debela.

U taj čas se prenuo i sjekiraš. "Htio nam je ukrasti hrast, htio je ukrasti hrast!", počeo se derati, a lica njegovih prijatelja naglo su poprimila crvenu boju.

"U-u-ukrasti h-h-rast?", procijedi kroz zube jedan od ove dvojice. "Za takvu podlost postoji samo jedno rješenje. Krv!"

"Krv! Krv!", odjednom svo četvoro počne zapjenjeno vrištati. "Krv! Krv!"

Sledenio sam se. Brzo se primaknuh drvetu i izvukoh sjekiru iz istoga. Ako mi je već suđeno poginuti u stranoj zemlji od ruke luđaka, to ću im barem debelo naplatiti.

"Ima sjekiru, ima sjekiru!", zavapi čupavi . "Srušit će nam hrast!"

"Neće, Hrvoje, neće", odgovori mu debela. "Više nitko ne može srušiti hrast."

"Tako je, tako je. Hrast više nitko ne može srušiti. Ubijmo ovog uljeza, ali se prvo pomolimo", dopuni jedan od uglađene dvojice.

"Da, pomolimo se. Ladislave, ti počni", uzvrati debela, koja im je očito bila šefica.

"Uimeocaivelikogvijeća...", započne krvožedni Ladislav odmah upavši u trans, nakon što se prethodno spustio na koljena. Ostali su mu se odmah pridružili, primivši jedno drugo za ruke tako da su obujmili hrast.

Nisam imao puno izbora, valjalo je brzopotezno pobjeći iz šume. U tišini sam se pješice udaljio od tog veselog društvanceta i brzo zamaknuo dublje u šumu, gdje me je čekao moj vjerni šarac koji je već ranije pobjegao. Kiša je nemilosrdno bubnjala po visokim krošnjama, a nebom su parale munje i gromovi.

Tek sam kasnije doznao pravu štoriju o tim šumskim čudacima. Nekad davno, postojala je šumica u kojoj su u svom tajnom naselju živjela neobična stvorenja: hrastovci, koji su slijepo vjerovali u blagotvornornost upravo tog drveta. Pokret je bio dosta brojan, jak i utjecajan, ali su ubrzo u istom počele trzavice i netrepeljivosti potaknute od strane članova Velikog vijeća svećenika Hrvoja, Ladislava, debele i onog četvrtog tipa koji su naumili proglasiti sebe jedinim pravim hrastovcima kako bi za sebe prisvojili svu moć koju je hrast pružao. Potom je izbio krvavi sukob koji je rezultirao premlaćivanjem nekolicine hrastovaca, dok su ostali, u strahu za vlastiti život, pobjegli od već potpuno pomahitalih vračeva. Četvorka je na kraju ostala sama u šumi posvetivši se u potpunosti vlastitom kultu i molitvi, hraneći se lišćem, bobicama, vlastitim strahovima i paranojom da će netko doći i oteti im hrast.

Pa, putniče namjerniče, zatekneš li se slučajno u takvoj šumi blizu nekog hrasta, dobro otvori oči. A ako budeš zločest, sigurno ćeš ih ugledati.

Precednik Mika