Na početku ove moje predizborne kolumne želim se ispričati svim poštenim i čestitim glasačima HDZ-a. Sve moje kritike upućene toj stranci odnosile su se isključivo na čelništvo i one male sitne stranačke štakore koji su u stranci samo zbog položaja. S druge strane još uvijek postoje ljudi kojima je HDZ svetinja jer jednostavno neće ili ne žele prihvatit istinu.

To je usporedivo sa stanjem kad ste smrtno zaljubljeni u nekoga a taj netko vas vara na očigled cijelog sela. Svi vam govore, pokazuju dokaze, neke stvari vidite i sami, al' ljubav je ljubav i nastavljate dalje lagati samog sebe. Nevjernica je još uvijek zgodna, slatko se smije i još slađe govori a vi se nadate da je ovo zadnji put, da neće više i da će se promijeniti. Ja vjerujem u ljubav i stoga poštujem vašu odluku.

Pravaši, braćo moja mila, iste riječi odnose se i na vas. Iako sam vas rijetko kritizirala s obzirom na to da ste podijeljeni na 4 strane pa se bilo teško odlučiti koga kritizirat, priznajem da sam bila najoštrija prema Ružićima.

Zašto vam se ispričavam? Zbog toga što će za koji dan proći ovo predizborno ludilo i svi ćemo opet stati na jednu stranu (nadam se). Sve ovo vrijeme razilazili smo se u nekim sitnim razmišljanjima, al' ono najvažnije će nas i dalje vezati a to je ljubav prema Domovini i njena samostalnost. Vrijeme koje je iza nas pokazalo nam je da su između nas stali ljudi koji jedino vole svoje fotelje i bore se za vlast, a naša sudbina i sudbina naše djece zadnja im je rupa na svirali. Neki su nas izdali već sad, neki će to učiniti nakon izbora u to nema sumnje. Na svima nama je da uzmemo metlu u ruke i očistimo svako svoje dvorište od sitne gamadi, jer dolaze teška vremena i za nas i za Domovinu.

Još ovih nekoliko dana branite svako svoje, a nakon izbora glave skupa. Ne postoji ni jedno ime i prezime koje je veće i vrednije od Hrvatske. I zapamtite braćo moja Hrvatska nije zemljopisna cjelina od Dubrovnika do Vukovara, Hrvatska su ljudi koji u njoj žive.

S obzirom da svakome dopuštam pravo na političko mišljenje, naravno ukoliko nije izdajničko, dopustit ću to pravo i sebi da ovih nekoliko redaka posvetim „svojima“. Naravno riječ je o ABH.

Što se mene tiče sve je počelo onim prvim zagrebačkim prosvjedom 15. siječnja. Nisam bila na njemu od početka ali sam stigla taman na vrijeme kad je počela pjesma „Zovi“ U početku tiho ispod glasa, ljudi su pjevali okrećući se oko sebe da vide jel' još netko pjeva. A onda je počelo snažno iz sveg glasa. Kroz tu pjesmu izašle su godine boli i zanemarenosti, ugušenog ponosa i slomljenih krila. Počelo je skadiranje, „Hrvatska“, „Vukovar“ i u jednom trenu „Hoćemo Sačića“. Tada u tom trenu meni to ime nije značilo puno, osim što sam znala da je vodio specijalnu policiju i da je bio u zatvoru jer ga je ministar Šimonović prodao haškom tužitelju za fotelju u UN-u. Nakon prosvjeda išlo se na misu u Markovu crkvu i kod samih Kamenitih vrata susretnem generala i pratnju, prolaze pokraj policijske patrole a policajci ga gledaju kao Boga. Ta kratka slika potakla je onu iskru intuicije koja mi je rekla „ovo će nam biti vođa“. Nekima će se ovo činiti smiješno ali ja pripadam onoj maloj skupini čudaka koji vide ono što ne vidi nitko i koji iz jedne sličice ima u glavi film. Govorila sam onima koji nisu bili da od današnjeg dana u Hrvatskoj više ništa neće biti isto. Moji ukućani i najbliži prijatelji odmahivali su rukom na moje tvrdnje iako su se više puta do tada uvjerili u moju „vidovitost“

Ono što je uslijedilo poslije pokazalo je da sam bila u pravu. Dogodila su se još dva veličanstvena prosvjeda, i danas se o njima priča. Ljudi su se probudili iz dugog sna, vratila se nada, srce je opet zakucalo a oko zaiskrilo. Okupljalo se sve više ljudi oko jedne ideje, ali te ideje nažalost nisu bile prihvatljive dotadašnjim političkim strankama. Iz očajničkog pokušaja da se spasi ono što je još preostalo od Hrvatske stvara se nova stranka, stvaraju ju ljudi koji do tada nisu pripadali nikome osim Domovini. Željko Sačić ( na svu sreću) pristaje voditi te ljude i stavlja im na raspolaganje svoje ime i karizmu. Nisam sigurna da je u tom trenu i sam bio svjestan što će se sve događati ali dogodilo se da se oko njega okupila vojska istinskih domoljuba. Velik dio prevarenih i razočaranih branitelja i ostatak hrvatskog naroda koji još nije izgubio nadu niti su mu mediji isprali mozak. Nisu svi odjednom postali članovi stranke, neki nisu ni danas, jer velik broj navedenih nije politički zainteresiran niti vjeruje u politiku. Ali simpatizera ABH u narodu ima sve više a toga su svjesni najviše oni koji su se prema toj stranci suprotstavili dosad neviđenom medijskom blokadom.

Priznajem i sama sam dugo stajala u redovima simpatizera, poučena gorkim iskustvom s dosadašnjim „domoljubima“ koji su me na kraju razočarali. Za ovo kratko vrijeme koliko ABH postoji jedino me oni nisu razočarali. Nisu do sada povukli ni jedan krivi potez i nisu se nikom prodali, dapače sve što su napravili do sada napravila bih i ja. I potpisah pristupnicu, mislim da u životu nisam napravila bolju odluku.

Ne spadam u ljude koje je lako impresionirati niti sam se ikad u bilo čemu mogla strpati u neke kalupe, čak mogu za sebe reći da sam prilično nedisciplirana i kao takva uvijek sam smatrala da ne mogu pripadati nikakvoj skupini ili stranci. Ali gledam te ljude mjesecima kako se bore s vjetrenjačama. Vlastitim novcem i nadljudskim naporom trude se učiniti nešto za sve nas. Izloženi su zajedljivim komentarima i podrugivanjima, od onih „koji ste sad vi“ pa do onih „nemate šanse“. Ali oni idu dalje i ne odustaju, moral je na visini i adrenalin u krvi čini svoje. Kao u ona stara vremena kad su oblačili, sad već legendarne traperice i tenisice i krenuli s tanđarama na 3. vojnu silu. Ni tada im nitko nije davao velike šanse ali su pokazali da se može. Oni koji su im se rugali danas uživaju u plodovima njihove muke, a oni moraju ponovo istim putem, samo drugim oružjem.

Politika je nažalost najprljaviji od svih ratova ali nije ga nemoguće dobit. Bez obzira kako će završit ova bitka, u koju su ušli slabo naoružani i bez snažne logistike izaći će kao pobjednici. Pobjeda je u tome što stranka uopće postoji i što ljudi koji su do sada razočarani u politiku napokon imaju kome dati glas. Nisu ovi izbori zadnji, niti će svijet stati u ponoć 4. prosinca.

Ako me pitate što mi govori intuicija o rezultatima neću vam odgovoriti da ne ureknem, niti ću bilo kome sugerirati za koga će glasati. Glasajte za koga želite i glasajte po savjesti. Moj glas ide onima koji su se dokazali da im je Domovina važnija i od vlastitog života.

„Hrvatska je iznad svega, samo Bog je od nje veći, i hrvatski narod preči...“

Jasna