De ja vu. Već viđeno, već proživljeno. Ali očito ne dovoljno doživljeno. Kažu da vrč ide na vodu dok se ne razbije, a hrvatski vrč ide i razbijen. Stalno po nove napukline, dok se ne rasprsne na komadiće koje više nitko neće moći polijepiti.

Možda je za to krivo pola stoljeća komunizma koji je ostavio duboke tragove kako na javnom i društvenom životu naroda, tako i u načinu razmišljanja i ponašanja pojedinaca koji su živjeli u tom ozračju, u njihovoj svijesti.

Mada, efekt bi trebao biti drugačiji, s obzirom na sve proživljeno.

Ali, otvrdnuće duša i uništenje moralne savjesti bila je njihova specijalnost. I rezultati se sada vide. Čak i prenesene s koljena na koljeno, ispoljile su se prilikom zadnjih izbora.

Politička pasivnost hrvatskog naroda kao još jedno od nasljeđa komunizma. Navika da se šuti i pokorno sluša, bez vjere u sebe i vlastitu moć odlučivanja o svojoj budućnosti, sa dozom malodušnosti i bezrazložne bespomoćnosti. Kao marionete. Fantastični medij za komunističku manipulaciju. Debelo zaražen amnezijom o komunizmu, medijskom cenzurom i krivotvorenjem povijesti komunizma.

I tako nacija, koju komunizam ne priznaje jer je ona ostatak prošlosti i treba je uništiti rušenjem nacionalnog identiteta, ponovo dovodi crvene na tron. A oni likuju.

I eto prilike za obnavljanje kulta Tita, bratstva i jedinstva, za nametanje vodstva nekoj novoj jugoslaviji iliti zapadno balkanskoj asocijaciji, za kriminaliziranje Domovinskog rata i njegovih sudionika a istovremeno uzdizanje „antifašističke“ borbe i hrvatoubojica.

Previše je udbaša i njihovih potomaka devedesetih ušlo u politiku i uvuklo se u sve pore društva. Posijano sjeme komunizma se razvijalo i raslo, širilo grane i evo sad ubiru plodove jer nije ih stigla zaslužena lustracija, politički i moralno neophodna za čišćenje korova koji guši lijepu našu.

A narod, narod je uz njih ili ga nema jer oni najbolje znaju što narodu treba i svako neistomišljeništvo paranoidno se smatra urotom te slijedi razračunavanje prilagođeno vremenu u kojem se to sve događa. A narod se prilagođava u strahu da ga ne stigne ovakva ili onakva kazna, svoje mišljenje izražava samo u krugu obitelji i najbližih prijatelja, dok u javnosti podilazi onima na vlasti.

Jer, za neposlušne slijede sankcije, to se zna. Povijest nas naučila. Ona prava, ne izmanipulirana i prilagođena.

Kako prema narodu tako i prema svojim partijskim sljedbenicima. Dok je prisutno stranačko sluganstvo a kult vođe se štuje sve je blistavo, sve štima. Ali mahom se uklanjaju oni koji se ne klanjaju ili se u potpunosti ne slažu s njihovim mišljenjem ili jednostavno nisu bespogovorno poslušni. Tako je bilo nekad, tako je sad. Vidjeli smo. To je naslijeđeni način komunističkog razmišljanja i djelovanja.

I dok se cijela Europa oslobodila komunizma, dok Vijeće Europe još od 2006.g. poziva sve bivše komunističke države na osudu komunističkih totalitarnih režima i istragu njihovih zločina, Hrvatskom odzvanjaju izjave slavljenja komunizma kao „humane ideologije“, lukavo preimenovanog u „antifašizam“, dok po staroj dobroj navadi i komunističkoj tradiciji prikazuju mane kao vrline.

Po tome komunizma u Hrvatskoj nikad nije ni bilo. Samo im teorija malo pada u vodu zahvaljujući srpu i čekiću u ljubljenoj im petokraki na „lijepoj kapi partizanki“, kako to voli reći „njihov“ predsjednik.

Oni koji su činili zlodjela u ime komunizma, bili gospodari sudbine Hrvata, odlučivali o životu i smrti, nekažnjeno i dalje harače Hrvatskom, oni živući, i dalje su dio političkog i društvenog života, slave se njihova zlodjela a potomci im drže svijeću i zagovaraju ih.

I tako rane hrvatskog naroda i dalje krvare a žrtve i dalje čekaju pravdu i spokoj.

Stara latinska izreka kaže: ''Historia est magistra vitae.'' (Povijest je učiteljica života.)

I tako bi trebalo biti i je, osim kada su u pitanju Hrvati. Jer Hrvati iz svoje povijesti ništa nisu naučili, nikakvu pouku izvukli. I dalje srljaju k'o guske u magli pa što bude.

Istina, s obzirom na to tko nam povijest piše, možda je i bilo otežano shvatiti činjenice onima koje to ne zanima, koji su samo upijali sve što im je bilo servirano na crvenom pladnju.

Falsificirana povijest, prilagođena ponižavanju i blaćenju Hrvata i njihove domovine, počevši od povijesti Nezavisne Države Hrvatske, u vidu ''historiografije pobjednika'' nakon '45-te, može se nazvati svakako, samo ne istinskom hrvatskom povijesti.

I dok god je tako, dok hrvatski narod ne osjeti u cijelosti svoju istinsku bit, svoju pripadnost, svoj ponos i svoja htijenja, događat će se ovo što imamo danas. A imamo sve manje, i značimo sve manje.

I opet smo predani u ruke onih koji ne misle hrvatski i ne rade hrvatski. Samo ovaj put hrvatski narod se predao samovoljno, bez imalo promišljanja, iz kaprica, na svoju štetu a da toga i nije svjestan.

E moj narode, ''hvala ti'' što se osjećam kao moji stari koji su osjetili čari komunizma.

Ali onaj strah koji je tjerao ljude da se boje i vlastite sjene, koji im je i danas prisutan u psihi jer su se saživjeli s njim neću nikad osjetiti jer im ne dam gušta.

Vrijednost morala koja se gubi u komunizmu jer moral je samo ono što omogućava partiji da dođe na vlast i da je zadrži, nikad neću izgubiti jer ja živim neke druge vrijednosti.

Uljuđenost i kulturu dijaloga koji se u komunizmu gube kao ''buržoazijski maniri'' i budu zamijenjeni nekim ''drugarskim barbarizmom'' neću nikad izgubiti jer ja živim višestoljetnu hrvatsku kulturu.

I nikad neću izgubiti i pogaziti svoj nacionalni identitet, ponos i ljubav prema domovini.

A znam da nećete ni vi, bez obzira na sve.

Narode moj, nadam se da ćeš i ti ubrzo progledati, na žalost na teži način, ali nekad je to i neophodno.

A onaj manji dio našeg naroda koji već gleda odavno, i dalje će biti za dom spreman dati i posljednju kap krvi ako treba jer mu je domovina u srcu i vole se obostrano i beskompromisno.

I zato ne laku noć, nego skoro dobro jutro Hrvatska.

KIKI