Jutarnja božićna misa u zagrebačkoj katedrali, svečano misno slavlje predvođeno zagrebačkim nadbiskupom kardinalom Josipom Bozanićem. Katedrala prepuna razdraganih vjernika koji su došli slaviti rođenje malog Isusa, Sina Božjega.

Slaviti događaj koji se zbio na slavu Bogu na visini i za mir ljudima dobre volje.

Jer Hrvatski je Božić oduvijek zauzimao posebno mjesto u srcu i duši hrvatskih katolika, oblikovao njihovu vjeru i ukazivao im na temeljne ljudske vrednote.

I isto tako, svoju kršćansku vjeru hrvatski je narod oduvijek, s posebnim veseljem, iskazivao hrvatskim božićnim pjesmama, u kojima je sadržana vjerska istina o rođenju Bogočovjeka od Djevice Marije. Božićnim pjesmama koje uče i odgajaju, koje ukazuju na osnovne kršćanske i ljudske vrijednosti.

Oduvijek su božićna misna slavlja bila dostojanstvena i veličanstvena u svojoj svetosti.

Ali ove godine, nešto je odudaralo od uobičajenog zajedništva u molitvi i pjesmi.

Posred mnoštva ozarenih lica vjernika koji su aktivno pratili misno slavlje, izdvajala su se tri lika iz državnog vrha koji kao da su se zabunom našli u toj priči. Šute, gledaju, slušaju, miruju. Ne znaju što bi. Jer nisu vjernici, to nije njihov blagdan i sve im je strano. Ma kakva pjesma, kakva molitva. Ipak su tu samo po političkom zadatku.

Mogu zamisliti što im se tijekom mise motalo po mislima. Otprilike nešto slično onome što bi se motalo meni da moram, po zadatku, nazočiti sjednici Centralnog komiteta komunističke partije. Uf, gadno! Osnovna misao vodilja je od prilike – što mi je ovo trebalo?!? Al' ajde, pregrist i ću i odraditi zadatak do kraja. Sve u svrhu ostvarenja cilja.

A oni su svoj cilj postigli. Za sada. Dobili su simpatije, odobravanje i pozitivne kritike naivnog dijela naroda, što mi je nerazumljivo, s obzirom na sve činjenice.

Evo samo par ''sitnica''.

Jedan od njih je odlikovao Redom Stjepana Radića, povodom Međunarodnog dana ljudskih prava, novinara koji je svojim napisima u vrijeme komunističkog režima i jednoumlja potirao jedno od osnovnih ljudskih prava, pravo na slobodu vjerovanja. Novinara koji je bl. Alojzija Stepinca nazivao krvnikom među svecima, a nije poštedio tog epiteta niti bl. Ivana Merza.

Drugi javno iznosi kako je vjenčan u crkvi iako nije vjernik, i nikada nije pohađao vjeronauk niti išao u crkvu, kao ni njegova obitelj. To me čudi s obzirom na sve pripreme koje treba proći prije crkvenog obreda vjenčanja. Ali valjda je u Hrvatskoj i to moguće. Za neke.

Očito je došla nova era slavljenja Božića. Umjesto malog djetešca Isusa, jaslica i vjerskih sadržaja medije su preplavile fotografije i izjave sveta tri drugara čija nazočnost na svetoj misi bi trebala biti uvreda za svakog istinskog vjernika.

Istinske poruke svetog Božića potisnule su parole o zajedništvu, dobroti, miru i ljubavi.

Ni Božić više nije vjerski blagdan nego praznik mira i zajedništva.

Vjera je preobličena u vjeru u uspjeh, i izjednačena s povjerenjem koje im je ukazano na nedavnim sramotnim izborima.

Ne bi me čudilo da u skoroj budućnosti zavirimo u jaslice, a iz njih nam se nasmiješi mali Boško Buha i mahne crvenom zastavicom. Bože mi 'prosti!

Ono što me tješi u cijelom ovom teatru apsurda je istinska vjera pravog hrvatskog čovjeka, vjera koja nikad neće biti poljuljana bez obzira na sve, kao što nikad i nije bila. Pregrmila je ona sve i svašta pa će i ovu neveru koja se zahuktava.

Dragi moji Hrvati, želim vam mir i dobro, i neka vas sve prati blagoslov malog Isusa.

Čestit vam Božić, narode moj!

KIKI