Vaš spisateljski rad odvijao se je ponajviše na tuđim jezicima. Na to Vas je prisiljavala dužnost koju ste obavljali, a i boravak u inozemstvu. U inozemstvu je također među hrvatskim iseljenicima bilo tiskanih izdanja. Jeste li imali prigode surađivati u tim izdanjima?

Surađivao sam u izdanjima hrvatskih franjevaca u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi. Kako je bilo mnogo Hrvata u inozemstvu, hrvatski franjevci u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi vidjeli su da ti ljudi imaju i potrebu za tiskanim štivom. U tu su svrhu u Chicagu pokrenuli najprije mjesečnik Hrvatski katolički glasnik pa godišnjak Hrvatski kalendar i tjednik Danica. Iako sam poznavao sve franjevce koji su vodili ta izdanja, bilo po viđenju bilo po čuvenju, s njima sam počeo surađivati tek 1950. Te godine napisao sam za Hrvatski kalendar članak »Sveta godina«. Nakon toga nastavio sam stalno surađivati u Hrvatskom katoličkom glasniku i Hrvatskom kalendaru. Ta je suradnja trajala više od trideset godina. Uglavnom sam pisao o svetcima, o crkvenim redovima, o hrvatskim kraljevima i hrvatskim gradovima. Hrvatska izdavačka kuća Tusculum iz Zagreba skupila je članke o kraljevima i gradovima i 2008. tiskala ih u zasebnoj knjizi pod naslovom Kraljevi i gradovi.

Za vrijeme Vašega boravka u Rimu proglašen je svetim bl. Nikola Tavelić. To je velik događaj u povijesti hrvatskog naroda. Jeste li imali prigodu sudjelovati u pripravama za taj događaj i u čemu se je to sastojalo?

Kad sam doktorirao iz crkvene povijesti, u javnom životu hrvatskog naroda na dnevnom je redu bilo pitanje o proglašenju svetcem bl. Nikole Tavelića. Godine 1939. bilo je hrvatsko hodočašće u Rim, koje je predvodio tadanji zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. On je zamolio Svetog Oca da bi 1941. proglasio svetcem bl. Nikolu Tavelića. Naime, tada su Hrvati trebali slaviti 1300. obljetnicu veza sa Sv. Stolicom. Svjetski rat je pomeo tu namjeru, ali je u tu svrhu bio osnovan odbor koji je nastavio djelovati unatoč ratu. Da bi se došlo do proglašenja svetcem, Historijski odjel Kongregacije za proglašenje svetaca morao je proučiti sve izvore i dokazati da je bl. Nikola Tavelić bio mučenik. Kako taj povijesni odjel kongregacije ne može sam proučiti svaki slučaj koji se njemu predstavi za proglašenje svetcem, obično nađe jednu sposobnu osobu da pod njegovim nadzorom obavi taj posao. Tražeći jednu takvu osobu za bl. Nikolu Tavelića došli su do mene.

Iako sam bio svjestan da taj posao nije lagan, odlučio sam se dati sve što mogu jer je bila riječ o jednom Hrvatu koji je uz to franjevac. Najprije sam proučio tiskana djela o bl. Nikoli Taveliću, nakon toga proučavao sam ostale izvore da vidim ima li nešto što u tiskanim djelima nije istaknuto da bih mogao zaključiti što se može prihvatiti. Od vremena do vremena išao sam na Povijesni odsjek Kongregacije za proglašenje svetaca i da im iznesem do čega sam u proučavanju došao i kako treba pojedine događaje iz života blaženika shvatiti i prikazati. Na koncu, napisao sam cjelovit rad i predao ga Povijesnom odsjeku Kongregacije da ga ona prouči i poslije toga tiska. Povijesni odsjek je proučio rad i dao ga tiskati 1961. Nakon što je tiskan, dan je stručnjacima na daljnje proučavanje, a nakon toga je bl. Nikola Tavelić 1970. proglašen svetcem.

Proglašenje bl. Nikole Tavelića svetcem imalo je velik značaj za hrvatski narod. Ne mislim samo na činjenicu da svetac jednoga naroda ima veliko značenje za taj narod, nego više što je dan proglašenja bio prigoda da se u Rimu sastane velik broj Hrvata iz domovine s Hrvatima koji su živjeli u raznim krajevima svijeta. I meni je osobno to bio velik dan jer sam držao da sam osobno pridonio da do njega dođe. Drago mi je bilo što mi je to bila prigoda da vidim neke ljude koje dugo nisam viđao. Osobno sam očekivao da ću vidjeti fra Dominika Mandića koji je pred osam godina napustio Rim, premda sam se s njim stalno dopisivao. Tom prigodom zbio se jedan događaj kojeg se uvijek rado sjećam. Iz Južne Afrike došao je za dan proglašenja svetcem Nikole Tavelića ugledni Hrvat Đuka Spužević. Kad je čuo da će doći i fra Dominik, bio je vrlo veseo – on mu je bio vjeroučitelj u srednjoj školi, a kao sveučilištarac dugo je s njim surađivao. Nekoliko puta mi je dolazio tražeći da osiguram prijevoz na uzletište kako bi tamo dočekao fra Dominika. To sam učinio i onoga jutra zajedno smo pošli na uzletište. Iz zrakoplova su malo-pomalo dolazili hodočasnici iz Sjedinjenih Američkih Država. Na koncu se pojavio i fra Dominik. Bilo nas je nekoliko koji smo čekali upravo njega. Ja sam ga bratski pozdravio, a onda sam nadodao: »Evo Vam Đuke«. A Đuka malo pogleda i zapita me: »Tko je ovaj«. Fra Dominik je čuo njegovo pitanje i sam odgovorio: »Ja sam fra Dominik«. Đuka je ostao vrlo postiđen što nije prepoznao svog učitelja i prijatelja.

Prvi ste put u svoju domovinu nakon rata došli 1965. Što ste tada saznali, a do tada niste znali, o položaju vjernika i Crkve u Jugoslaviji i jeste li imali neugodnosti s vlastima zbog svoga rada u Rimu?

Iako sam stalno mislio na prilike u domovini, jedno sam vrijeme držao da mi tadanje političke prilike ne će nikada dopustiti povratak u nju. Zbog moga boravka u Rimu mogao sam nešto učiniti posebno za braću franjevce, u prvom redu one u Hercegovini. Upravo zbog toga nastojao sam biti nekako skriven kako jugoslavenske vlasti ne bi mogle okrivljivati one koji su se sa mnom dopisivali. Zbog toga nije bilo neprilika kad bi se netko na me obraćao. Jedan događaj ipak je učinio da su me jugoslavenske vlasti počele smatrati neprijateljem. Naime, hrvatski svećenici u inozemstvu predali su 15. lipnja 1954. američkom predsjedniku Eisenhoweru pismenu optužbu protiv Jugoslavije. I meni su poslali tu optužbu i telefonski me pitali slažem li se što je u njoj napisano. Odgovorio sam da se slažem, ali nisam mislio da je to potpis. Ipak na temelju toga telefonskog odgovora stavili su i moj potpis, zbog čega je jugoslavenska policija govorila protiv mene pa se iz Hercegovine nisu usuđivali izravno mi pisati. Stoga sam poručio neka mi pišu na ime Stefano Basile. Tako su neko vrijeme i pisali, dok jugoslavenskim vlastima nisam postao nezanimljiv.

Godine 1965. došao je u Rim novi provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Zlatko Ćorić. U školi je bio mlađi godinu dana od mene, ali smo rođeni iste godine. On me je nagovorio da idemo zajedno. Nisam imao snage zatražiti jugoslavensku putnicu, nego sam uzeo talijansku i kao Talijan zaputio se vlakom. Bez poteškoće prešli smo granicu i došli u Zagreb. U Zagrebu sam se zadržao nekoliko dana, a onda sam se polako uputio prema Hercegovini. Prošao sam Sarajevo, Kiseljak, Kreševo, Kraljevu Sutjesku i Fojnicu. Gledao njihovo sadašnje stanje i mislio na prošlost. Konačno sam došao k roditeljskoj kući. Pred njom me je čekao čitav zaselak. Spočetka nikoga nisam poznavao. Stari koje sam ostavio pred 23 godine pomrli su, mladi ostarjeli, a djeca narasla. Pače ni roditelje ne bih prepoznao da nisam bio siguran da moraju biti tu. Bio sam neobično ganut gledajući pred sobom ljude, žene, djecu. I sada, nakon toliko godina, ne mogu se sjetiti toga susreta bez suza u očima. Moja me je mama budno gledala, ali zadugo nije ništa govorila. Kad je počela govoriti, rekla mi je da je nakon moga odlaska mislila da ću se brzo vratiti, a kasnije, kada su nastale zle prilike, obuzimala ju je radost što me nema, što se ne vraćam i konačno izgubila nadu da će me ikada vidjeti. Sada sam se vratio i bila je zbog toga neobično vesela.

Vaš se život poglavito odvijao u arhivu. Kako se je taj rad podudarao s Vašim svećeničkim zvanjem i jeste li mogli obavljati svećeničke dužnosti?

Istina, moj arhivski rad davao je posebni oblik momu svećeničkom životu. Da nisam radio u arhivu, moj bi se svećenički život sasvim drukčije odvijao. Ali i uz ovakav rad stalno sam djelovao kao svećenik. Primjerice, kao arhivar sam kroz 30 godina bio dušobrižnik u jednoj bolnici. Išao sam svako jutro i svaku večer u bolnicu kako bih bio na korist bolesničkom osoblju i bolesnicima. Osim toga, za vrijeme ljetnog odmora, koji je trajao mjesec dana, obično sam zamjenjivao kojeg svećenika na župi da i on može promijeniti svoj rad kroz neko vrijeme i odmoriti se. S tom namjerom išao sam 12 puta u Sjedinjene Američke Države.

Iako ste se vratili u Domovinu, i kasnije ste posjećivali Rim. Kako su se odvijali ti povratci u Rim?

Rekao sam da sam 1965. nakratko posjetio domovinu kao tuđinac. I kasnije sam se vraćao uglavnom preko ljeta na odmor. Došao sam također 1974. na pokop oca i 1988. na pokop mame. Kad sam 1985. prestao biti generalni arhivar franjevačkog reda, prešao sam u jedan drugi samostan u Rimu gdje se nalazio jedan manji arhiv. Nastavio sam se baviti istim radom, samo sam imao više vremena pa sam mogao proučavati povijesne predmete koji su me više zanimali. Međutim, kako su se i moje godine umnožavale, morao sam misliti gdje ću čekati konac života. Stoga kad mi je provincijal fra Drago Tolj preporučio da se vratim u Provinciju, koncem lipnja 1990. ostavio sam Rim. Ipak sam se u Rim vratio 30. rujna 1991. kako bih dovršio neke stvari, bilo osobne bilo provincijske, koje nisam mogao prije dovršiti. Tada sam mislio ubrzo vratiti se u Provinciju, ali zbog ratnih prilika u Domovini mogao sam doći u Zagreb tek 18. prosinca 1995. I poslije sam svake godine išao neko vrijeme u Rim, nekad zbog poslova Provincije koje sam dugo obavljao, a nekad zbog proučavanja u arhivima i rimskim knjižnicama. Zadnji put bio sam u Rimu 2006.

Premda ste u visokim životnim godinama, ne prestajete raditi. Dapače, svako malo obdarujete nas svojim novim važnim djelom. Za kraj, kažite za čitatelje, na čemu sada radite?

Što više prolaze moje godine, to mi više biva jasno što je ljudski život: on brzo prolazi jer je kratak. I s tim uvjerenjem o ljudskom životu nastavljam se baviti stvarima s kojima sam se dosad u životu bavio; ponajviše se još uvijek bavim događajima ljudske prošlosti. Samo, dok sam prije nastojao ustanoviti kako su se neke stvari ljudske prošlosti odvijale, sada me više zanima kako su se morale odvijati, tim više što zbog poodmakle dobi ne mogu ići u vanjske arhive i knjižnice da u njima tražim potrebne vijesti iz prošlosti, nego se zadovoljavam vijestima koje sam kroz protekli život nalazio i sačuvao misleći da bi mi mogle u danom času poslužiti.

IZVOR: Krešimir Šego / Stopama pobijenih