Od kad je Kukuriku koalicija preuzela vlast u Hrvatskoj neprestano me pitaju i prijatelji i kolege zašto do sada nisam ni slova napisala protiv njih. Odgovor je vrlo jednostavan: nemam inspiracije. Za mene su oni samo skup manekena kojima je vlast pala u krilo zahvaljujući izdaji i lopovluku onih koji su se zaklinjali u domoljublje.

Ja nisam ni književnica ni novinarka da mogu pisati ono što publika želi, moje pero vodi samo srce, pa svidjelo se to nekom ili ne, pišem samo ono što osjećam. Prema ovoj privremeno postavljenoj garnituri političara ne osjećam apsolutno ništa i na razumijem one kod kojih je njihov dolazak na vlast izazvao paniku.

Većina Vas reći će mi da itekako ima razloga za paniku jer su komunisti preuzeli Hrvatsku. Točno je da su ju preuzeli, ali pitanje je kad su ju uopće pustili i da li smo mi Hrvatsku uopće imali?

Možda u onom kratkom vremenu dok je trajao rat, pa su se komunisti posakrivali po podrumima ili pobjegli glavom bez obzira, da ih njihova braća s istoka slučajno ne pogode metkom. Možda jedino tad smo bili pošteđeni partizana, udbaša, komunista, jugoslavena i takozvanih hrvata koji će prodati i oca i majku i dom i Domovinu za malo slave i šaku dukata.

Možda, i najvjerojatnije dok je Franjo Tuđman bio živ, iako je i to upitno, poglavito u posljednjim godinama njegovog života. Pokojni, i jedini za sada hrvatski predsjednik bio je nesumnjivo velik i mudar čovjek koji je svoj san stopio sa snovima hrvatskog naroda i pretvorio ga u stvarnost. Ali poput svih sanjara (osobno ga mogu razumjeti), počinio je kardinalnu grešku koju sada skupo plaćamo. Naivno je vjerovao da je zločincima dovoljno oprostiti i da više neće griješiti. Stvarajući Hrvatsku želio je poput brižnog oca okupiti cijelu obitelj za istim stolom, zaboraviti prošlost i graditi budućnost ljubavi i zajedništva. E moj predsjedniče, koja zabluda!

Komunisti presvučeni u domoljube okružili su pokojnog Franju, i dok se on borio s teškom bolešću već tada su preuzeli Hrvatsku. Nakon njegove smrti u stranci koja je nekad bila njegova dolazi do kaosa i već na prvom ispitu padaju. Za Franjinog nasljednika dolazi lopov i veleizdajnik kakvog hrvatska povijest ne pamti, a nije da ih nismo imali.

Sve što je disalo hrvatski i imalo u sebi trunčicu domoljublja iz stranke je otjerano ili marginalizirano do poniženja. Ostali su samo dragi Ivo, njegova vjerna obožavateljica Jaca i njima slična banda beskarakternih poslušnika. U samo jedanaest godina uspjeli su rasprodat sve što smo imali, uništit sve što je bilo vrijedno i sve kvalitetne ljude maknut na margine. Odrekli su se branitelja, intelektualaca, stručnjaka i običnog puka kojima je do Hrvatske stalo i na njihova mjesta postavili poslušnike, beskičmenjake i prodane duše.

Ono što je najpogubnije sve su to radili pjevajući Himnu i držeći ruku na srcu. Uništili su Hrvatsku i nažalost, većini poštenog naroda omrznuli i domoljublje i Domovinu. Sve to dio je plana kojeg su osmislili zajedno sa svojim drugovima koji su ostali u SDP-u čuvati rezervni položaj kako bi se po potrebi mogli smjenjivati na vlasti.

Čim se narod počne buniti protiv lopovluka i izdaje, javi se Zoki ili Pusićka ili neko od prepametnih ljevičara, izvali neku crvenu floskulu i odmah su tu hadezeovci koji im se kao suprotstave braneći Hrvatsku, pa se danima javno svađaju i zabavljaju mase dok se prašina ne slegne i ovce prestanu blejat. I tako godinama.

Narod u većini ne vjeruje više nikom, ne izlazi na izbore, ne znači mu puno tko ga i kud vodi jer se bori za svakodnevno preživljavanje sebe i obitelji. Sustavno ispiranje mozga i medijske manipulacije učinile su svoje. Narod je u većini okrenuo leđa vlastitoj državi i živi u snovima, netko sanja bivšu a netko buduću, samo da nije ova, ova ništa ne vrijedi.

Tom užasu doprinjela je i sustavna nebriga za narod od onih koji su uz političare najodgovorniji za društvenu svijest, a to je Crkva i intelektualna elita, a o tadašnjoj takozvanoj političkoj desnici ne želim više trošiti ni slova.

Prava opasnost od crvene Hrvatske nikad zapravo nije ni prestala tako da mene dolazak na vlast ovih službeno crvenih ni najmanje ne uzrujava. Jedino po čemu su gori od hadezeovaca je to što su nesposobni čak i dogovorit se međusobno što će narodu lagat. HDZ je po tom pitanju bio vrhunski uigran tim.

Kukuriku koaliciju prepuštam na kritiku ljevičarima. Koliko vidim po pisanju vodećih „lijevih“ novinara i kolumnista njima je već sada dosta i Zokija i nesposobnjakovića oko njega. Neki naivniji koji su povjerovali da će ih ovaj indolenti mužek izvesti iz krize, već se lagano bude iz sna i vide da od toga ništa. Još su nestrpljiviji oni koji Hrvatsku ne mogu vidjet ni nacrtanu na karti, nadali su se Zokijevom obračunu s „Ustašama“. Po njihovim željama, sve nas kojima je još stalo do Hrvatske trebalo je zatvorit, poubijat i protjerat preko granice a Branitelje sve na sud i obavezno im uzet mirovine. Nije isključeno da i sam Zoki to ne priželjkuje, za Vesnu Pusić sam sigurna. Samo što za to treba imat hrabrosti a hrabrost je vrlina koju Bog ne daje svakom.

Ljevičari svih vrsta i oblika eto vam vašeg Zokija pa se vi natežite s njim. Možda vas konačno zakopa onako kako su nas desničare zakopali „naši“.

Za mene je još uvijek HDZ najveći problem Hrvatske i njihov uzurpirani monopol na domoljublje.

Oni su pravi izdajnici hrvatskog naroda, kukurikavci su im samo kaskaderi.

Jasna