Slika koju odašiljemo iz Vukovara dvadeset godina nakon rata, nakon užasa i stradavanja, nakon kompletnog uništenja je podizanje glave ponosnoga Grada. Veliki ustanak sa koljena. Spremni nastaviti suživot donedavno zaraćenih strana, spremni graditi budućnost – novu budućnost na temeljima ranjene prošlosti.

Nakon izgrađenih zidina vukovarci počinju širiti ljubav, rađajući nove živote, nove nade, ostvarujući davne snove.., ali zavirimo li malo dublje u srž novog života zaplićemo u problematiku koja stvara kočnicu slike idealnog života..

Grad broji 5.260 nezaposlenih osoba, svakodnevno je sve više zainteresiranih građana oko kontejnera nego u rijetkim, ali skupim trgovinama. Školovani kadar se zapošljava za minimalne plaće jer od diplome nisu u mogućnosti ostvariti nikakav život ili jednostavno odlaze iz grada. Pritom dakako mislim na kadrove svih nacionalnosti. Nedavno otvorene tvrtke koje su obećavale zaposlenje propadaju, zatvaraju se, odlaze u stečaj..

Problematika Grada se povećava, zapošljavamo kadrove iz bližih gradova, dok naša djeca ostaju na zavodu ili bježe trbuhom za kruhom što dalje od najskupljeg grada. Dolazi vrijeme kada se ponovno moramo boriti za Vukovar, ovaj put za njegov opstanak na tržištu – za budućnost naše djece.

No, u toj borbi sa recesijom nikako nam ne može promaknuti nepravda i sitne podvale koje nam nameću građani „prvog reda“ srpske nacionalne manjine – vješto i podmuklo gurajući neslogu u prvi plan života u Vukovaru.

Sami primjer predstavlja natječaj koji je upravo završio u OŠ Nikole Andrića u Vukovaru za radno mjesto šefa računovodstva,gdje je ravnatelj gospodin Željko Kovačević pokušao provući pod obvezni uvjet natječaja u Republici Hrvatskoj poznavanje ćiriličnog pisma i srpskog jezika, samo i jedino radi boljeg razumijevanja sa 50%-tnim zaposlenicima srpske manjine u toj školi (!?).

Poznato je da srpska nacionalna manjina ima prava na korištenje svog jezika i pisma, uz službeni hrvatski jezik i latinično pismo, koja su im utvrđena Ustavnim zakonom. ALI znači li to da su i ostali građani dužni poznavati njihov jezik? Čak da im je to uvjet ukoliko se žele zaposliti u državnoj ili javnoj službi u Republici Hrvatskoj?

Očito ne, što otkriva i nevjerojatna brzina poništenja natječaja za voditelja računovodstva nakon reakcije naše Udruge – također ista odluka dovoljno govori o zakonitosti natječaja.

Logično bi bilo da manjine barem razumiju i jezik države u kojoj žive a ne da se poznavanje tuđeg jezika nameče Hrvatima u Hrvatskoj ako se žele zaposliti.

(ali to valjda ravnatelju nije palo na pamet)

Mislim da je ovdje u pitanju - još jedan u nizu pokušaja svrstavanja svih ne srba u Vukovaru - u građane drugog reda, a stavljanje Srba u povlašteni položaj.

Što bi bilo da građani nisu reagirali na ovu podvalu?

Prošlo bi sve neprimijećeno kao i do sada...

Nažalost, još jedna u nizu sličnih priča iz svakodnevnog života u našem gradu heroja.

Predsjednik UDPNHBDR:

Igor Gavrić, mag.ing.