Četnici su u krvavoj stvarnosti tijekom Drugoga svjetskoga rata (1941.-1945.) izvršili više oblika zločina nad Hrvatima i Muslimanima u Bosni i Hercegovini, koji po svim međunarodnim kvalifikacijama predstavljaju genocid.

Pojam genocida predstavlja najteži međunarodni zločin koji obuhvaća djela učinjena s namjerom da se potpuno ili djelomično unište narodne, etničke, rasne ili vjerske skupine ljudi. Taj pojam je u novije vrijeme dopunjen novim međunarodnim dokumentima. Sve zemlje potpisnice obvezne su raditi na njegovom spriječavanju, a ukoliko do njega ipak dođe, i na kažnjavanju njegovih izvršitelja, bez obzira na vrijeme, jer ti zločini ne zastarijevaju.

Međutim, sve do potkraj 80-tih godina, četnički zločini su bili jedna od tzv. tabu tema, o kojoj se jednostavno nije smjelo u bivšoj SFRJ znanstveno istraživati i pisati.Zato su ti zličini četnika jednostavno prešućivani ili tek usput deklarativno spominjani, bez konkretnih podataka pa i brojčanih pokazatelja. Nasuprot tome, o stradanjima, zločinima i genocidu nad Srbima u Bosni i Hercegovini (i Hrvatskoj) od ustaškog režima, već od g. 1941 . gotovo jedino se govorilo i pisalo, često u službi politike s netočnim i zlonamjernim tvrdnjama, napose o tobožnjoj genocidnosti hrvatskoga naroda. Tako su do sada izostala sustavnija i potpunija istraživanja ove problematike u cjelini. Tek s demokratskim promjenama od g. 1989. počelo se i u zemlji pisati o genocidu nad Hrvatima i Muslimanima te o stvarnim ljudskim gubicima na području bivše Jugoslavije u ratu g.1941.-1945. No, još uvijek nemamo o tome znanstveno zasnovane studije koja bi tu problematiku istraživala i obradila u cjelini. Ovom prigodom želim ukazati na neke najbitnije elemente iz četničkih planova i aktivnosti, rezultat kojih su njihovi zločini genocida tijekom Drugoga svjetskoga rata nad Hrvatima i Muslimanima na području današnje Bosne i Hercegovine.

Od svog osnutka g. 1903. četništvo je gotovo isključivo instrument nacionalističke i ekspanzionističke politike Srbije, pa tako i u Kraljevini Jugoslaviji (1918.-1941.). Tada ono pokraj vojske i policije, predstavlja jedno od sredstava obračuna s političkim protivnicima, a za očuvanje centralističkoga velikosrpskog političkog sustava, s kraljem na čelu, grubom silom i terorom. U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca 1921. započinje osnivanje četničke organizacije pod nazivom: “Udruženje četnika za slobodu i čast otadžbine”, sa sjedištem u Beogradu. U početku u ovom udruženju okupljaju se ratni veterani. No ubrzo počinje se primati u njega i one koji nisu ranije bili četnici, te isto postaje kao jedno od uporišta velikosrpske i hegemonističke politike. Jedan broj pododbora toga četničkog udruženja nalazio se i na području Bosne i Hercegovine.Kako je ovo udruženje bilo pod utjecajem Demokratske stranke, to poticajem Narodne radikalne stranke 1924. osnivaju se u Beogradu dva nova četnička udruženja i to: “Udruženje srpskih četnika za Kralja i Otadžbinu” i “ Udruženje srpskih četnika “Petar Mrkonjić”.Oba ova četnička udruženja, kao i postojeće, iako su se deklarirala za jugoslavensku političku orjentaciju, imala su u osnovi stvaranje “Velike Srbije”, radi čega su tražila oslonac prvenstveno među srpskim pučanstvom, širom Jugoslavije, pa tako i na području Bosne i Hercegovine. Radikalna stranka bila je najača srpska politička organizacija u Bosni i Hercegovini a što su upečatljivo pokazali i skupštinski izbori na kojima se broj dobijenih radikalskih glasova s 59.443 iz 1920. povećao na 183.308 u 1925 godini. Istodobno su je broj dobivenih glasova na tadašnjim izborima na području Bosne i Hercegovine kod glavnih srpskih stranaka jako smanjio.Tako je Demokratska stranka od 18.500 dobivenih glasova 1920.g. spala 1925 na 4.871 glas a Savez zemljoradnika od 55.108 spao na 26.326 dobivenih glasova.Te 1927.na skupštinskim izvorima Jugoslavenska muslimanska organizacija na području Bosne i Hercegovine dobila je 127.690 glasova, a Hrvatska seljačka stranka 83.387 glasova. Ubrzo se počinju osnivati pododbori četničkih udruženja na području Bosne i Hercegovine. Tako je već 1924. u Mostaru osnovan Okružni odbor za Hercegovinu Udruženja srpskih četnika “Petar Mrkonjić”. Dok je 1925. u Sarajevu osnovan Odbor Udruženja srpskih četnika za Kralja i Otadžbinu (tzv. Račićevih četnika). Oba radikalska četnička udruženja su se 1925. fuzionila u Udruženje srpskih četnika “Petar Mrkonjić”za Kralja i Otadžbinu. Stvarni vođa tog udruženja do 1928. bio je Puniša Račić, ubica hrvatskih zastupnika u Narodnoj skupštini, u Beogradu, u koju je izabran 1927 kao predstavnik Radikalne stranke.Radi trzavica u vodstvu rad ovog četničkog udruženja postupno prestaje da bi 1929., nakon zavođenja kraljeve diktature, bilo raspušteno.Tada većina članova prelazi prvotoj četničkoj organizaciji koja je nastavila uspješno djelovati. Udruženje srpskih četnika imalo je zastavu jugoslavensku trobojku na čijim se stranama nalazio grb Udruženja s natpisom “S VEROM U BOGA” a ispod “ZA KRALJA I OTADŽBINU” Zastava Udruženja četnika za slobodu i čast otadžbine bila je crne boje s mrtvačkom glavom u sredini, a na koplju se nalazio bijeli orao kao simbol monarhije i natpis “Za slobodu i čast otadžbine”.Dok su im pečati i značke bili isti – dvoglavi bijeli orao s mačevima koji u kandžama nosi mrtvačku glavu s ukrštenim kostima. Te simbole zadržaće kasnije i četnici Draže Mihailovića.

Tih godina osnivaju se gotovo u svim većim mjestima Bosne i Hercegovine i nizu mjesta nastanjanih srpskim pučanstvom, posebno u istočnoj Bosnii Hercegovini, četnički pododbori. Na čelu četničkog udruženja u Kraljevini Jugoslaviji od 1929. do 1932. nalazio se vojvoda Ilija Trifunović Birčanin (koji tada postaje predsjednik “Narodne obrane”), a od tada vojvoda Kosta Milovanović Pećanac. Udruženje je imalo već 1935. u zemlji 430 četničkih podobora s 213.210 članova, da bi se taj broj do 1938 g. povećao na oko 1000 četničkih pododbora s preko 500.000 članova. Uz četničke organizacije osnivaju se i druge pod utjecajem četnika i u kojima isti djeluju. Posebno se nastoji okupiti omladinu pa je tako osnovana i organizacija “Srpska nacionalna omladina” (SRNAO). Do 1926. već je na području Bosne i Hercegovine bilo osnovano 80 mjesnih organizacija SRNAO-a, u svim većim mjestima, sa oko 60.000. članova. Tu su još i slične organizacije kao “Narodna obrana”. “Organizacija jugoslavenskih nacionalista” (ORJUNA) i “Srpski kulturni klub”. Članovi ovih četničkih udruženja i organizacija bili su po nacionalnosti oko 95% Srbi a po zanimanju većinom seljaci. U njima se nalazio manji broj Hrvata i Muslimana, uglavnom “jugoslavenskih nacionalista” i to pretežito u upravnim odborima i u nacionalno mješanim sredinama. Tako je do početka rata g. 1941 . osnovano i djelovalo, oko 300 u Bosni i Hercegovini (i oko 200 u Hrvatskoj), različitih četničkih udruženja te brojnih organizacija sličnog programa u kojima su četnici djelovali a koja su se isticala terorom i okrutnošću te ubojstvima mnogih Hrvata, ali i mnogih Muslimana. Pokušaji da se njihov rad zabrani uspjeli su samo na području Savske i Primorske banovine, ali ne i na području Vrbaske, Drinske i Zetske banovine (u sastavu kojih se nalaziolo preko 80% područja Bosne i Hercegovine).

Tako su četnička udruženja i organizacije u kojima su četnici djelovali nastavljaju i dalje nesmetano s radom gotovo na cijelom području Bosne i Hercegovine. Kroz ta udruženja velikosrpska politika je ostvarivala svoj cilj. Nasilno je suzbijala i gušila svaku težnju Hrvata i Muslimana za afirmacijom vlastitih nacionalnih vrijednosti. Istodobno, isticale su se srpske nacionalne vrijednosti, često kao jedine, a i nastojalo se bezuspješno u Muslimana (i dijela Hrvata) razvijati srpsku nacionalnu svijest. Budući je u Kraljevini Jugoslaviji Bosna i Hercegovina administrativnim putem bila razbijena na oblasti i od 1929. na četiri banovine, ali tako da je u trima Srbima osigurana prevlast, dok su u četvrtoj prevlast imali Hrvati i Muslimani. Kako je i Hrvatska u toj državi nakon ujedinjenja g. 1918., ukidanjem Sabora i Vlade, hrvatskog domobranstva i policije, diobom područja na šest banovina g. 1929. (tako da je u četrima Srbima osigurana prevlast), izgubila svoj povijesni identitet i svoju državnost koju je stoljećima imala. Zato je sve to dovelo do odgovarajućih protuakcija s hrvatske i muslimanske strane. Jedna od njih bila je osnutak (1929.) ilegalnog ustaškog pokreta s ciljem stvaranja samostalne i neovisne hrvatske države, izvan Jugoslavije, u koju bi ušla cijela Bosna i Hercegovina. S druge strane, bilo je kontinuirano jačanje homogenizacije muslimanskog pučanstva oko Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) čije vodstvo je taktički varirajući između velikosrpskih vlasti i opozicije nastojalo izboriti što povoljniji politički ali i gospodarski položaj u Bosni i Hercegovini, te Kraljevini Jugoslaviji. Istodobno odvija se proces nezaustavljivog jačanja hrvatskoga narodnog pokreta predvođenog Hrvatskom seljačkom strankom (HSS), što su evidentno pokazali izbori g. 1938. HSS traži rješenje hrvatskog pitanja u okviru Jugoslavije, što je velikosrpski monarhistički režim zbog zaoštravanja međunarodnih prilika u Europi, gdje se nazirao rat, te kako bi spasio državu od raspada, morao uvažavati.

Tako je sporazumom Cvetković-Maček 26. VIII. 1939. nastala zasebna upravna cjelina Banovina Hrvatska, u sastavu Kraljevine Jugoslavije, ali s banskom upravom, Saborom te zakonodavnom, upravnom i sudskom autonomijom, koja joj se bez njezina pristanka nije mogla oduzeti i smanjiti. U sastav Banovine ušlo je 13 kotareva s područja BiH i kotar Šid, s područja Vojvodine, u kojima je hrvatsko pučanstvo bilo većinsko, no bez hrvatskih povijesnih područja istočnog Srijema, te Boke kotorske s Budvom i Spičem. Banovina je imala površinu 65.456 km2 s 4,025.601 stanovnikom (po popisu iz g. 1931.) od kojih je bilo 70,1 % Hrvata, 19,1 % Srba, 3,6 % Muslimana i 7,2 % ostalih. Protiv sporazuma, s hrvatske strane, bile su pristaše ustaškog pokreta jer njime nije riješeno hrvatsko pitanje kako su ga oni zastupali, niti stvorena hrvatska neovisna država. S muslimanske strane protiv sporazuma izjasnila se većina muslimanskog političkog vodstva, smatrajući ga nastavkom razbijanja B i H, u kojem sada uz srpske sudjeluju i hrvatski političari, bez njihovog pitanja a na štetu muslimanskog pučanstva. Zato se oni zalažu da BiH postane zasebna autonomna političko-teritorijalna jedinica u svojim povijesnim granicama. No, uslijedile su i srpske protumjere. Tako su se uspostavi Banovine Hrvatske odlučno suprotstavile sve srpske stranke, osim SDS-a, nacionalističke i velikosrpske organizacije i udruženja, kao i vojska i Pravoslavna crkva koji su je smatrale opasnošću za srpstvo i opstanak države, najčešće reagirajući kao šovinisti i kao zagovaratelji svoga velikosrpstva. Zato su pokrenuli pokret “Srbi na okup” s ciljem da se ostalih šest banovina (Vrbaska, Drinska, Dunavska, Moravska, Vardarska i Zetska) spoje u jednu upravnu cjelinu pod nazivom “Srpske zemlje”. U njihov sastav bi, po njima, ušli i svi oni dijelovi Banovine Hrvatske u kojima srpsko pučanstvo ima većinu, kao i ona područja za koja Srbi smatraju da im iz geostrateških i političkih razloga trebaju pripasti, poduzimajući pripreme za otpor (npr. u Kninu), što je još više zaoštravalo međunacionalne odnose. Radi unutarnjih i vanjskih čimbenika taj program nije sproveden u život, ali se od njega nikada nije odustajalo. Taj program stvaranja “Velike Srbije” na račun hrvatskih povijesnih područja (ali i drugih) ostat će trajno opredjeljenje velikosrpskih i četničkih političkih ekspanzionističkih krugova otada te tijekom Drugoga svjetskoga rata sve do naših dana i biti glavni uzrok njihovih zločina genocida nad Hrvatima i Muslimanima i ostalim nesrbima. Zato se ovaj predratni period i događanja u njemu na području bivše Kraljevine Jugoslavije nikako ne smiju zanemariti.

Zvonimir Despot / vecernji.hr