U srpnju i početkom kolovoza 1941. gotovo u svim područjima BiH i Hrvatske gdje je živjelo pretežito srpsko pučanstvo izbio je opći ustanak Srba. Glavni pokretači i rukovoditelji ustanka bila su rukovodstva Komunističke partije Jugoslavije i to Pokrajinski komitet KPJ za BiH u Bosni i Hercegovini i CK KPH u Hrvatskoj, kao dijelovi jedinstvenog CK KPJ, iako je bilo mjesta gdje je izbio spontano, a u ponekim mjestima na čelu su mu se nalazili četnici ( kao npr. na području Srebrenice i Vlasenice, u istočnoj Bosni)

Tada u ustanku na tim područjima sudjeluje gotovo isključivo srpsko pučanstvo, a od pripadnika ostalih naroda sudjeluju tek pojedinci i manje grupe, većinom članovi KPJ i SKOJ-a. Kao glavni razlog ustanka ističu se zločini ustaškog režima nad srpskim narodom te njegov spas od uništenja s ciljem rušenja NDH i obnove Jugoslavije. Dok komunisti nastoje ustanku dati narodnooslobodilački i antifašističko-nacistički karakter uključujući u njega sve narode i nacionalne manjine s područja Jugoslavije i u tijeku rata izvršiti uspostavu svoje nove Komunističke vlasti, dotle mu četnici daju uglavnom nacionalni, odnosno nacionalistički i ekspanzionistički karakter, uključujući u njega gotovo isključivo Srbe, nastojeći zadržati stari predratni velikosrpski sustav vlasti s kraljem na čelu. To će ubrzo dovesti do međusobne podjele između ovih dvaju pokreta na NOP, na čelu s komunistima, i četnike, te do međusobnih oružanih borbi koje će trajati sve do kraja rata. Četnici od početka pa do kraja rata namjerno poistovjećuju čitav hrvatski i muslimanski narod s ustaškim režimom, optuživši ga za zločine ustaša prema Srbima u NDH, nastojeći tako formalnim razlozima zapravo opravdati svoje zločine. Tako kroz cijelo to vrijeme četnici imaju izrazito genocidni, antihrvatski i antimuslimanski karakter. Iz dokumenta četničke provenijencije proizlazi da su razlozi koji oni navode za ustanak u NDH bili samo povod i formalne naravi dok su stvarni razlozi težnja za uspostavom etnički čiste Velike Srbije, a na račun povijesnih i nacionalnih teritorija hrvatskog i muslimanskog naroda (ali i nekih drugih). To će biti i osnovni uzrok četničkog terora i zločina genocida nad Hrvatima i Muslimanima u BiH i Hrvatskoj . Četnički pokret se sastojao od oružanih i političkih organizacija, koje su se pojavile i na području NDH ubrzo nakon kapitulacije Jugoslavije i proglašenja NDH, i djelovale sve do kraja rata. Krajem g. 1941. nalazile su se pod jedinstvenim zapovjedništvom Draže Mihailovića.

Potrebno je istaknuti da su izbjegličku vladu Kraljevine Jugoslavije kao legitimnu u lipnju 1941. prihvatile SAD i Velika Britanija, a u srpnju i SSSR – glavne velike sile antifašističke koalicije. Budući su Atlantskom poveljom od 14. VIII. 1941. bili određeni ratni ciljevi sila antifašističke koalicije, među kojima je bilo naznačeno i obnavljanje svih okupiranih država nakon rata, pa tako i Jugoslavije, time je njezina obnova bila osigurana. Upravo u to vrijeme na njezinom području, a poglavito na tadašnjem području NDH, započinje građanski rat između NOP-a sjedne i četničkog pokreta s druge strane na pitanju kakva će biti obnovljena Jugoslavija. Četnički pokret je kroz cijelo vrijeme rata imao pomoć jugoslavenske emigrantske vlade i kralja Petra II., koji su se uglavnom nalazili u Londonu. Istodobno, četnički pokret je dobivao podršku i pomoć zapadnih saveznika, poglavito V. Britanije do g. 1944. i potom SAD-a. U programu aktivnosti četničkog pokreta tijekom i po završetku rata, što je u rujnu 1941. dostavljen jugoslavenskoj kraljevskoj vladi, u ime političkog odbora četnika Draže Mihailovića, vođe pokreta, a koji je vlada prihvatila, nadopunjuje se Moljevićev projekt. U tome četničkom programu piše: “… Pripremati se da bi u danima sloma mogli izvršiti ove akcije… b) omeđiti ‘defakto’ srpske zemlje i učiniti da u njima ostane samo srpski živalj. v) posebno imati u vidu brzo i radikalno čišćenje gradova i njihovo popunjenje svežim srpskim elementom. g) izraditi plan za čišćenje ili pomeranje seoskog stanovništva sa ciljem homogenosti srpske državne zajednice. d) u srpskoj jedinici kao naročito težak problem uzeti pitanje muslimana i po mogućnosti rešiti ga u ovoj fazi…”.

U “Instrukciji” četničkim odredima od 20. XII. 1941. o organizaciji, ciljevima i uporabi četničkih postrojbi D. Mihailović, koji je unaprijeđen u čin generala i ubrzo postaje ministrom vojske u emigrantskoj vladi Kraljevine Jugoslavije, otklanja sve dvojbe. Po njemu cilj borbe četničkog pokreta na čelu s kraljem Petrom je: “… Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu i u granicama predratne Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srema, Banata i Bačke…”, “… čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nacionalnih elemenata…”, “… Stvoriti neposredno zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i između Srbije i Slovenačke, čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa, a Bosne i Hercegovine od muslimanskog i katoličkog življa…”

Uz to je još kažnjavanje svih “ustaša i muslimana” i krivaca “za našu aprilsku katastrofu” 1941., što su opet poglavito Hrvati i Muslimani, te naseljavanje Crnogoraca u očišćena područja, a za osiguranje svega toga potrebno je osnivanje jednog “političkog tela”.

Kako se to prenosilo i obrazlagalo na terenu pokazuje i pismo zapovjednika Ozrenskog četničkog korpusa upućeno 13. II. I943. zapovjedniku Zeničkog vojno-četničkog odreda. Tu se uz iznošenje ciljeva četnika prema Dražinoj “Instrukciji” kaže i sljedeće: “… Možda tebi i tvojim borcima izgledaju ovi ciljevi veliki i neizvedivi. Setite se velike borbe za oslobođenje pod vodstvom velikog vožda Karađorđa. Srbija je bila puna Turaka (muslimana). U Beogradu i ostalim srpskim varošima stršale su muslimanske munare, a pred džamijama su Turci vršili svoja smrdljiva pranja kao što i sada rade u srpskoj Bosni i Hercegovini. Na stotine hiljada muslimana bilo je tada preplavilo nasu otadžbinu. A pođite danas kroz Srbiju. Nigdje nećete naći niti jednoga Turčina (muslimana), nećete naći čak niti jednoga njihovog groba (mezara) nijednog šiljka (nišana)…”. “… To je najbolji dokaz i najveće jamstvo da ćemo uspeti i u ovoj današnjoj svetoj borbi, i da ćemo istrebiti sve Turke iz ovih naših srpskih zemalja. Nijedan musliman neće među nama ostati… Seljake i ostali svijet sitni preselićemo u Tursku. Naša Vlada u Londonu posredstvom Engleske savezničke i prijateljske vlade nastoji da postigne u tom smislu pristanak Turske vlade (pa je o tome Čerčil govorio u Ankari s g. Inenijem). Sve katolike koji su se ogrešili o naš narod u njegovim tragičnim danima, kao i sve intelektualce i sve ekonomski jače, nemilosrdno ćemo uništiti. Seljački svijet i isto tako sitni radni svijet poštediti i od njih ćemo napraviti prave Srbe, koje ćemo milom ili silom prevesti na pravoslavlje.

Eto to su ciljevi naše velike borbe i kad dođe odsudan čas mi ćemo ih ostvariti. Mi smo ih već u nekim dijelovima naše otadžbine i ostvarili…”.

Ovaj dokument najneposrednije ukazuje na izvore četničkog zločina genocida nad Hrvatima i Muslimanima, koji vuče korijene još od stvaranja srpske nacionalne države i njezine ekspanzionističke politike. Draža ide dalje od Moljevića u svezi teritorija te traži za veliku Srbiju više od 90% teritorija NDH, na kojemu je tada živjelo više od 2.500.000 katolika i više od 800.000 muslimana, koji su činili oko 70% ukupnog pučanstva na tome području, dok su pravoslavni Srbi tvorili blizu 30% pučanstva. Kao što vidimo iz Dražine “Instrukcije” svi ti Hrvati, Muslimani i ostali nesrbi bi s toga područja morali nestati, bilo tijekom rata ili neposredno nakon njega. Hrvatima se prepuštalo tek oko 10% tadanjeg teritorija od Karlovca, preko Zagreba do Varaždina i oko 1/5 pučanstva NDH. Optužbe i svaljivanje sveopće krivnje na Hrvate i Muslimane za sva zla i stradanja Srba tijekom rata imala su za cilj stalno motiviranje četnika u vršenju kazni tj. zločina genocida prema njima, što Draža jasno kaže u svojoj “Instrukciji” . U svezi s time a s istim ciljem je i stalno umnažanje srpskih žrtava koje su prouzročile ustaše, odnosno po četnicima “Hrvati” tj. čitav hrvatski i muslimanski narod, počevši od brojke 382.000 krajem 1941., preko 518.000 krajem veljače 1942., zatim s 600.000 u listopadu 1942., s 800.000 tijekom 1943. kako bi do kraja rata taj broj iznosio više od milijun ubijenih Srba na području NDH. To je iole objektivnom istrazivaču apsurdno, a što pokazuje i rad Srbina dr. B. Kočovića, ali i niza drugih znanstvenika. S istim ciljem su i Dražine prijetnje Hrvatima odmazdom, kao preduvjet za život, granice Hrvatske i prava u budućoj državi, te prijetnje Muslimanima uništenjem.

I u drugim programskim dokumentima pojedinih četničkih vođa i zapovjednika postrojbi navode se slični ili istovjetni argumenti i ciljevi. Tako u “Elaboratu” Dinarske četničke divizije, iz ožujka 1942., koja je upravo u to vrijeme i osnovana obuhvativši u operativnom pogledu sjevernu Dalmaciju, Liku i jugozapadni dio Bosanske krajine, iznijeti su njezini ciljevi i zadaci. Glavni joj je cilj stvaranje “srpske nacionalne države” tamo “gde žive Srbi, pa i u onima na koje Srbi aspirišu…”, odnosno”Velike Srbije”, koja bi obuhvaćala Bosnu i Hercegovinu te dio Dalmacije i Liku i druga područja s čisto nacionalnim poretkom “sa kraljem Petrom na čelu”, u kojoj “ima isključivo živeti pravoslavno stanovništvo”. Ostalo treba nestati. Kada je potrebno treba i taktizirati. Tako se u “Elaboratu” ističe kako prema Muslimanima treba na vješt način postupati i ubijediti ih da su im četnički odredi prijatelji, kako ne bi otišli u partizane, i da ostasnu “kod svojih kuća, pa da ih na njihovim domovima uništimo”. Kada je prosuđeno da je došlo vrijeme uslijedila je 25. III. 1943. zapovjed zapovjednika postrojbama Dinarske divizije za “čišćenje Hrvata i muslimana” na njezinom području. Istodobno se postavio kao jedan od primarnih zadataka ove divizije i četničkog pokreta “uspostavljanje jednog nacionalnog koridora duž planine Dinare za vezu Hercegovine sa sjevernom Dalmacijom i Likom”, što će četnici pokušati i ostvariti, poglavito g. 1942. i 1943. čišćenjem tamošnjeg hrvatskog i muslimanskog pučanstva.

Vukašin Marčetić, zapovjednik četničkog odreda “Manjača”, 7. VI. 1942. na konferenciji tamošnjih četničkih odreda izjavljuje: “… Smatram da su Bosna i Srbija jedna zemlja i nadam se da će iz Bosne očistiti sve sto nije srpsko”. Još neposredniji je Milan Šantić, jedan od četničkih vođa. On u govoru krajem srpnja 1942. u Trebinju izjavljuje da je cilj četničkog pokreta “uspostava Velike Srbije” kako ju je odredio Draža te da te “Srpske zemlje moraju biti očišćene od katolika i muslimana. U njima će živjeti samo Srbi. Čišćenje će se provesti temeljito. Sve ćemo ih potisnuti i uništiti bez izuzetaka i bez sažaljenja. To će biti polazna tačka našeg oslobođenja”. Dalje ističe da sve to “treba da se svrši brzo i u jednom revolucionarnom zamahu”, a radi toga četnici neće “nikada ni formalno priznati” NDH.

Zvonimir Despot / vecernji.hr