Prvo razdoblje (kraj srpnja 1941 . – veljača 1942.)

Ovo razdoblje ima dva dijela i to: prvi, od izbijanja ustanka do jeseni g. 1941. kada u ustanku sudjeluju četnici i gerilci zajedno; a drugi započinje kada i diferencijacija na četnički i narodnooslobodilački pokret, odnosno vojnički na četnike i partizane, te se mogu pratiti zločini četničkih postrojbi.

Ustanak Srba u Bosni i Hercegovini ima je masovni karakter. U njemu sudjeluje velika većina Srba, a na područjima nastanjenim isključivo Srbima ili gdje predstavljaju većinu pučanstva sudjeluju u njemu gotovo svi Srbi. O obimu ustanka govori i podatak da se u kolovozu 1941. g. gotovo polovica BiH našla pod nadzorom ustanika ( gerilaca /od rujna 1941. partizana/ i četnika, kako se sami zovu), s kojih su potisnute ili uništene oružane snage i vlasti NDH. Tada su se mnoga mjesta nastanjena hrvatskim i muslimanskim pučanstvom našla na udaru ili okruženju ustanika. Ova tzv. “oslobođena područja” su se nadovezivala na područja pod nadzorom ustanika Srba u sjevernoj Dalmaciji, Lici, Kordunu i Banovini. Ubrzo se stvaranju tri glavna žarišta ustanika Srba u Bosni i Hercegovini i to: u Bosanskoj krajini, istočnoj Hercegovini i istočnoj Bosni. Pokušaji vlasti NDH da oružanim postrojbama uguše ustanak nisu uspjeli. U tome prvom razdoblju ustanka, kada u akcijama zajedno sudjeluju četnici i komunisti, izvršeni su i prvi masovni zločini nad Hrvatima i Muslimanima u BiH (i Hrvatskoj). Navesti ću nekoliko karakterističnih primjera s područja svakog od ustaničkih središta, a koji govore samo o masovnijim protjerivanjima i stradanjima Hrvata i Muslimana, pošto je stradanja manjih grupa i pojedinaca bilo vrlo mnogo.

Najveća ustanička “oslobođena teritorija” u BiH ( pa i u cijeloj NDH) bila je ona u Bosanskoj krajini sa sjedištem u Drvaru, u kojem je ustanak i počeo 27. VII. 1941. pod vodstvom komunista. Već toga dana te u nekoliko narednih dana ustanak se proširio i na sva okolna područja nastanjena Srbima. Tako se to područje pod nadzorom ustanika prostiralo od Livna, Knina, Gračaca, Udbine, Gospića, Bihaća, Bos. Krupe, Bos. Novoga, Prijedora, Sanskog Mosta, Ključa, Vacvar Vakufa (Mrkonjić Grada), Jajca, Glamoča do opet Livna. Unutar toga područja održao se pod nadzorom postrojbi i vlasti NDH jedino garnizon u Bos. Petrovcu. Na cijelome tome području, uključujući i Drvar, Hrvati i Muslimani, ukoliko nisu uspjeli pobjeći napuštajući svoje kuće i imanja, uglavnom su stradali. Bila su to tako prva očišćena područja od Hrvata i Muslimana.

Tako su 27. VII. 1941. i nekoliko narednih dana u Bosanskom Grahovu i okolici od ustanika (četnika /s šubarom i četničkim znakom/ i gerilaca-komunista /s kapom i crvenom petokrakom zvijezdom na glavi/), ubijena 62 Hrvata, medu kojima 5 žena i 9 djece, dok su sve hrvatske kuće u mjestu i pet okolnih sela opljačkane i potom spaljene. Bosanskograhovskog župnika Juraja Gospodnetića, četnici su nakon okrutnog mučenja nabili na ražanj i živog ispekli pred majkom kraj B. Grahova. Ostali su Hrvati izbjegli u Knin. Na čelu tamošnjih četnika nalazio se Branko Bogunović, od rujna 1941., kada Talijani ponovno preuzimaju vlast na tome području, zapovjednik tamošnjeg četničkog puka. Uz dozvolu i garanciju Talijana pojedini bosanograhovski Hrvati počeli su se vraćati početkom studenog 1941. u svoja sela i ostatke svojih kuća. Ali Bogunović, prema izvješću Župske redarstvene oblasti Knin od 13. XI. 1941., to spriječava, nastavljajući da “govori i prijeti i danomice ubija i kolje Hrvatski narod, sve dotle dok ubije do zadnjega Hrvata, jer da u njegovom kraju ne smie biti živo ni jedno Hrvatsko lice”.Dalje o stradanju Hrvata u tom izvješću navodi se: “Dana 12. studenoga t. g. on (tj. Bogunović – a.) je usmrtio pet momaka, čobana iz sela Luke kod Grahova, a zatim prigrabio i za sebe prisvojio njihovo blago circa 500 ovaca, 20 goveda i 10 konja. Doznaje se također, da je pred nekoliko dana pod njegovom upravom nestalo seljaka Samardžija Mate, njegova žena i diete, a za sudbinu ove trojice se uobće ne zna što se s njima dogodilo”. Radi Bogunovićevog terora tamošnji hrvatski narod “prisiljen je da napušta svoje domove i imovinu i bježi glavom bez obzira, bar da spasi goli život” te “danomice dolazi u bjegstvu u Knin”. Bogunović sa svojim četnicima dolazi i na područje kninskog kotara te je 12. XI. 1941. u gostionici Save Dešića, u Kninskom polju govorio: “da nema spasa za Hrvate, te ne treba da bježe, jer uteći ne mogu, jer Hrvatske države nema, niti će je biti, a Hrvate treba sve poklati”. U samom Drvaru i bližoj okolici, uoči rata stalno je živjelo oko 800 Hrvata. Nakon njegovog zauzimanja od strane ustanika 27. VII. 1941.pobijeno je oko 300 Hrvata koji su tu živjeli i radili, te izvjestan broj Muslimana koji su radili u tvornici celuloze, što je oko 90% od zatečenih i uhvaćenih.Većina je ubijena u selu Kamenici i bačena u jedan ponor. Treba istaći da među pobijenim Hrvatima, kako u Drvaru tako i u B. Grahovu i okolici, tek oko 10% su bili naoružani pripadnici ustaškog pokreta, a sve ostalo nenaoružani civili. Tako je nestalo hrvatskog življa. U Drvaru je preostalo tek oko 20-ak Hrvata, članova KPJ i SKOJ-a i članova njihovih obitelji, a u Grahovu nitko. Većina onih koji preživjeli ili izbjegli zarobljavanje došla u Knin, a nekolicinu su pustili partizani da odu iz grada.

Krnjeušu i okolicu, u kojima je pred rat živjelo preko 300 Hrvata, 2. VIII. 1941. zauzeli su ustanici su izvršivši pokolj svih onih Hrvata koje su tu zatekli ili pohvatali. Većinom su to bili staraci, žene i djeca, koji su ubijeni ispred svojih kuća i na svojim imanjima. Sve hrvatske kuće su opljačkane i rimokatolička crkva u Krnjeuši i potom zapaljene. Krnjeuškog župnika Krešimira Barišića, ustanici su živog zapalili u župnoj crkvi. U susjednom selu Vrtočama, u kojem je pred rat živjelo preko 70 Hrvata, također su istoga dana kad i u Knjeuši, po zauzimanju od ustanika, pobijeni svi zatečeni Hrvati. Izvjestan broj Hrvata uspio je izbjeći uništenje sakrivši se i preko šuma probivši se do Bihaća.Točan broj ubijenih na području ove rimokatoličke župe s područja bosanskopetrovačkog kotara nije utvrđen, ali je ona neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata, ostavši bez vjernika, prestala postojati.

Zatim slijedi proboj oko 2.500 Hrvata iz Boričevca i okolice u Bihać, dok je mjesto potom bilo od ustanika opljačkano i potpuno spaljeno, a nakon rata nije obnovljeno. Tako je prestalo postojati 19 rimokatoličkih župa s desne i desetak s lijeve obale Une, budući da su ostale bez vjernika.

Potom je od ustanika iz Bosne i Like 5. IX. 1941 .izvršen stravičan pokolj u Kulen Vakufu i okolici, iz Vakufa i okolnih mjesta nastanjenih Muslimanima. Većinu poklanih činili su starci, žene i djeca. Za oko 1.500 postoje određeni biografski podaci, dok za još toliko njih, koliko se pretpostavlja da je u ovome pokolju stradalo, ti podaci nedostaju. Tu je stradalo i oko stotinjak Hrvata, koji su se zatekli u Vakufu i okolici.Sve muslimanske kuće su opljačkane i potpuno spaljene. Oni koji su izbjegli zarobljavanje probili su se za Bihać. Slično je bilo i na drugim mjestima gdje su se nalazila sela nastanjena muslimanskim i hrvatskim življem prema onima nastanjenim srpskim življem, pod nadzorom ustanika. Tako je zapaljeno 5 sela nastanjena Muslimanima kod B. Krupe, dok su u V. Duboviku u jednoj kući pobijeno “krampovima i sjekirama! 12 Muslimana, koji su se tu sklonili, a u selu još 8, uglavnom starijih ljudi.To se navodi i u pojedinim komunističkim dokumentima. Tako se npr. u izvješću Oblasnog komiteta KPJ za Bosansku krajinu upućenom PK KPJ za BiH od 12. VIII. 1941. kaže za sukob kod Sanskog Mosta i okolice da je bio “ čisto na četničkoj liniji”, te da su ustanici “ubijali muslimane i Hrvate seljake, pa i njihovu obitelj – žene i djecu”. Prema dnevnom izvješću od 20. X 1941. na području Sanskog mosta “četnici su zapalili muslimanska sela Gorice 60 kuća, Naprelje 120 kuća, Fajtovci 20 i Kisku 12 kuća i napali grad Kamengrad”. Tada su Varcar Vakufu i okolici ubijena 44 Muslimana i 12 Hrvata a u Glamoču i okolici 45 Muslimana i 2 Hrvata. Tako je bilo i prema Livnu, Kninu, Udbini, Gospiću, Bihaću, B. Krupi i drugim okolnim mjestima. Tako su ta “oslobođena područja” ubrzo oslobođena od Hrvata i Muslimana koji su ih morali napustiti, kako ne bi bili zaklani i pobijeni, a što se dogodilo onima koji su bili uhvaćeni, a njihove kuće i sela opljačkana i spaljena. Ubrzo se u Bihaću, Jajcu, Kninu, Sanskom Mostu, Prijedoru, Livnu i drugim gradovima slila rijeka od oko 50.000 hrvatskih i muslimanskih izbjeglica. Udio četnika i njihovih simpatizera u ovim zločinima je naječešće bio dominantan.

I u istočnoj Hercegovini nakon izbijanja ustanka (prvi puta u lipnju 1941., a nakon njegovog savladavanja tijekom srpnja od oružanih snaga NDH, izbija opet u kolovozu) zabilježeno je nekoliko izvršenih pokolja civilnog muslimanskog i hrvatskog pučanstva od strane ustanika (četnika i gerilaca /partizana/) Srba, uz pripomoć ustanika iz Crne Gore. Tako je pri zauzimanju Avtovca, kod Gackog 28. VI. 1941. zaklano i ubijeno 47 Muslimana, među kojima je bilo žena i djece, dok je mjesto i okolna sela nastanjena Muslimanima opljačkana i potom spaljena. Prema izvješćima komunističkih i vojnih rukovodstava hercegovačkih ustanika izvršeni su ovi veći zločini nad Muslimanima i Hrvatima. Po zauzimanju Berkovića (Dabra) 28. VIII. 1941. “crnogorske komitske čete” s domaćima izvršili su opći “pokolj i paljevinu” kada je “poklano preko 300 muslim. žena, ljudi i djece”.Iste čete su po zauzimanju Plane 29. VIII i grada Bileće dan kasnije (izuzev tvrđave i vojarne gdje je uz oko 500 vojnika NDH našlo spas oko 4.500 muslimana do dolaska Talijana), “poklale oko 40 lica neboračkog stanovništva”, opljačkavši i potom zapalivši muslimanske kuće.Pri evakuaciji 3. IX 1941. muslimanskog pučanstva iz sela oko Fatnice, prema Stocu transport od “oko 400 žena, djece i staraca” koji je pratilo 12 partizana, presrela je grupa četnici i srpskih žandara na Dabru “i gotovo cio taj transport pobila bacanjem u jame”, a tek se nekolicina bjekstvom spasila. Većina je bačena u jamu “Čavkaricu”, koju je nakon 81 preživjela Hadžera Bijedić, pošto su je izvadili iz nje seljaci iz Nevesinja. Ona izjavljuje “ da ih je bilo oko 600, što žena, što djece i staraca”, koji su s njome stradali u toj jami. Iz općine Divin od 425 ubijenih ljudi, uglavnom staraca, žena i djece za koje postoje osobni podaci,ubijeno je i bačeno u jamu Čavkaricu oko 375., dok su ostali ubijeni naoko ili u selima, a još ih je 41. stradao u bježanju za Bileću, na Planoj. Tako se ovdje u sjeveroistočnom dijelu Hercegovine ustanak, koji je “bio uperen samo protiv ustaške vlasti i hrv. vojske” vrlo brzo “pretvorio u pljačku i opšti pokolj muslimana”. U nešto manjoj mjeri s obzirom na broj stradalih bilo je i na području ostalih istočnohercegovačkih kotareva. Tako su npr. četnici 7. IX 1941. opljačkali selo Dubljane i zapalili 23 kuće a 9. i 10. IX. opljačkali i zapalili sela Kruševicu i Žabicu, sva tri sela u kotaru Ravno.Istodobno su 8. IX 1941. na području stolačkog kotara opljačkali su i potom zapalili u selu Bitonji 20 kuća i 70 štala i cijelo selo Grablje. Dalje su pljačkali i palili sela koja su prethodno napustili Muslimani i Hrvati. Prema dokumentima vlasti NDH na području istočne Hercegovine do kraja 1941.g. broj stradalih iznosio je 1.056 zaklanih i ubijenih Muslimana te preko 100 ubijenih Hrvata. Istodobno su iz cijele istočne Hercegovine potekle kolone izbjeglica u susjedne gradove, poglavito Čapljinu, Mostar i Dubrovnik. Mnoge muslimanske i hrvatske kuće i nekoliko sela su nakon pljačke spaljeni.Pojedinim četničkim akcijama prethode i prijetnje.U tom pogledu karakteristična je ona “Komande Četničkog Štaba”iz Nevesinja upućena S. Džebi, M. Bajramoviću i V. Barišiću, u kojoj ih obavještava o nestanku sa Bune Ilije Boškovića iz Hodbine 7. XII. 1941.. Pa iako talijanska istraga u svezi toga nije ništa utvrdila četnička komda smatra da oni nešto o tome znaju, i da su mogući saučenici te prijeti “u koliko se bude ovako ili slično desilo u buduće za svaku jednu Srpsku glavu koštaće vas 50 hrvatskije glava, a ni Vašoj dobro biti neće.Znajte dobro, da je ovo naša Srpska zemlja i da Vaša nikad biti neće”. Početkom siječnja 1942., prema četničkom izvješću, “osvojena su i zapaljena turska sela oko Uloga”.Vlasti NDH o tome navode da su u tih 5 sela i okolici Uloga četnici nakon pljačke sve “kuće popalili”, te svugdje gdje su došli “sve su redom klali i ubijali i to pučanstvo vjere islamske”.

I u istočnoj Bosni, gdje se od početka ustanka pojavljuju četnički odredi (poglavito na prostoru Han Pijeska, Olova, Srebrenice, Bratunca i Vlasenice), osnovani i pomagani od onih iz Srbije, zabilježeni su prvi pokolji muslimanskog pučanstva. Ovi četnički odredi zauzeli su polovinom kolovoza 1941. Han-Pijesak, Srebrenicu i Bratunac, a 8. VIII ušli su u Vlasenicu, koju su ranije zauzeli partizani. Te varoši sela odmah su počeli pljačkati a postupno kako su se organizaciono učvršćivali i brojčano jačali, započeli su s masovnim zločinima.Tako npr. četnici u Međeđi (južno od Višegrada) i Koraju (jugozapadno od Bijeljine), u listopadu i studenom 1941., pri napadu na ta mjesta, zaklali i ubili nekoliko stotina Muslimana, uglavnom žena i djece. U mjestima gdje su preuzimali vlast uslijedila su uz pljačku, palež i brojna ubojstva Muslimana i Hrvata (ako ih je bilo) na cijelom području pod njihovim nadzorom (npr. Rogatica, Prača).Kako su četnici napredovali tako je pred njima muslimansko stanovništvo napuštalo svoje domove i ugrožena mjesta, koja su pljačkana i potom paljena, i povlačilo se u veća mjesta i gradove, poglavito Tuzlu i Sarajevo. Tako su npr. popaljena sela Klašnik, Banja, Strumica i druga nastanjena Muslimanaima i na tome području ubijeno oko 600 Muslimana. I ovdje su četnici prijetili. Tako trebavski četnici u proglasu gradačačkim Muslimanima prijete da “ za svaku zapaljenu srpsku kuću zapaliće celo neprijateljsko selo”, a za jednu srpsku glavu pišu da će sravniti “ s lica zemlje 100 neprijateljskih glava”.

Zvonimir Despot / vecernji.hr