U ovo predblagdansko vrijeme dok s radošću iščekujemo slavlje Kristova uskrsnuća i pobjedu dobra nad zlom, ne želim pisati o ružnim stvarima. Barem na jedan tren želim zaboraviti okrutnu stvarnost oko nas i sjetiti se dobrih ljudi jer za zločeste će nažalost biti još dosta vremena.

Priča koju želim ispričati je priča o Ivici Jerkoviću iz Knina, mladom čovjeku velikog srca.

Ne poznajem ga dovoljno dobro, sreli smo se samo dva puta u životu, ali onih par trenutaka koliko sam ga imala prilike vidjeti bilo je dovoljno da prepoznam u tom čovjeku onu iskrenu ljudsku dobrotu i ljubav prema Domovini.

Prvi naš susret dogodio se na Trgu bana Jelačića, neposredno pred početak prosvjeda zbog presude našim generalima. Slučajno smo se našli za istim stolom u istom društvu, tema razgovora naravno Hrvatska. Spomenuo je tada da ima želju poći na hodočašće od Knina do Vukovara pješačeći.

Zašto Ivice pješice, dalek je to put? – pitam ga.

Za naše branitelje. Da se ne zaboravi. – odgovorio je pun ponosa.

Rečeno - učinjeno. 18 lipnja 2011. krenuo je iz Knina na dugi i iscrpljujući put prema Vukovaru. U ruci samo mala torba i hrvatski barjak. Prošao je kroz puno sela i gradova, u rijetkima su ga dočekali i to uglavnom branitelji. U svakom gradu u kojem je zastao na odmoru, poklonio se pred spomenikom poginulim braniteljima.

Nisu ga pratile kamere niti su nacionalne televizije izvještavale o njegovom putu. Naša medijska kamarila zaokupljena je žutilom raznoraznih Simona, Krabatića i Severini, srpskim pevaljkama i glumcima, političkom klateži i u to vrijeme besramnom EU propagandom. Nikome od njih nije ni na pamet palo napisati jedno jedino slovo o Hrvatu velikog srca. Ivicu su pratili tek pokoji lokalni mediji i to kratkim vijestima koje gotovo nitko nije čuo.

Priznajem ni ja nisam za to znala. U moru događaja koji su uslijedili nakon prosvjeda za generale, zaboravila sam na Ivicu i njegovo obećanje da će otići na svoj put sjećanja.

Ponovno smo se sreli, opet slučajno, na Plitvicama kod spomenika Josipu Joviću. Došao je pokloniti se prvom branitelju poginulom u Domovinskom ratu. Opet sam, samo barjak u ruci i ona iskra u oku kakvu imaju samo oni koji iskreno vole Domovinu. Tad mi je rekao da je bio na putu i da je ispunio svoje obećanje. U planu mu je i odlazak do Bleiburga, ali nije još siguran u to.

Upoznala sam ga s kolegama koji su i sami sudjelovali u organizaciji prosvjeda za generale, bio je sretan poput djeteta. Razmijenili smo još koju riječ, o politici, o braniteljima i o problemima u državi općenito. Rastali smo se uz čvrsti stisak ruke kao što se rastaju najbolji prijatelji. Zajednička ljubav i vjera u iste ideale spajaju ljude koji se i ne poznaju.

Zašto vam pričam ovu priču? Zbog onih koji su se prije dvadesetak godina borili za Domovinu i svih nas koji se još i danas borimo za istinu o tome. Često se nađemo pred zidom laži i nepravde, stanemo na tren i pitamo se da li je vrijedilo? Zbog koga to sve radimo i čuje li uopće netko naš glas?

Ivica Jerković i njegova priča odgovor je na naša pitanja. Takvih ljudi poput Ivice ima posvuda u Hrvatskoj. Nisu zaboravili žrtvu koju su drugi podnijeli za njih. Žive i sjećaju se onih kojih više nema i čuvaju Domovinu u srcu. Zbog takvih ljudi vrijedilo se boriti i vrijedi još uvijek. Nećemo o njima gledat na televiziji niti čitat u novinama, neće se o njima snimat filmovi ni dokumentarci, ali oni su tu. Slušaju, čitaju i čuvaju Domovinu. Kad jednog dana ne bude nas oni će nastavit tamo gdje smo mi stali. Ma što nam pokušali napravit srbi, komunisti i jugoslaveni nikad nas neće slomit do kraja.

Hrvatsko srce kuca zauvijek.

Jasna