U ono vrijeme prije srbijanske agresije na Hrvatsku i 'Bosnu' moja tvrtka je imala službena kola i osebujnog, također službenog vozača/šofera koji je uvijek pri ruci imao 'kuhaču'. Pitao sam se zašto?

-Kuhaču bi svaki put pokazivao kada bi se u vožnji sreo s tada još rijetkim vozačicama s očitom sprdnjom: za vas, žene, kuhača je pravi 'alat' a ne volan u rukama!

Ali, vremena su se nakon navedene srbijanske agresije u mnogo čemu promijenila, takozvani slabiji spol u potpunosti se je 'emancipovao' tako da je danas više vozačica nego vozača a kuhača postade alatom više (besposlenim) muževima nego 'emancipovanim' ženama.

Ali nije samo to fenomen novog vremena, danas nam, muke mi ježeve, 'spoljnu politiku' kod Hrvata vodi svršena profesorica sociologije pa onda i nije čudo njeno diplo-mlataranje u intervjuu za balkansku Al Jazeer-u, prigodno, na Veliki petak navečer…u Sarajevu!

O čemu se radi?

'Ministarka' vanjskih i europskih poslova RH Vesna Pusić izjavila je u intervjuu televizijskoj mreži Al-Jazeera Balkans, da je agresivna politika koju je 90-ih godina prošlog stoljeća vodila vlast Franje Tuđmana za rata u BiH dovela do brojnih nesreća i poteškoća za bosanskohercegovačke Hrvate, kojima je sada potrebno pronaći modele(možda je mislila na modele cipela za bijeg iz zemlje!?, nap. a.) za jačanje njihova utjecaja u Bosni i Hercegovini.

„Toj sam se politici suprotstavljala ne 2001. godine, nego 1992. i, 1993. kada je ona vođena“, kazala je Pusić (još dok je bila u Americi?, nap. a.), dodavši da je to činila zbog svijesti da će punu cijenu takve politike platiti bosansko-hercegovački Hrvati, što se je i dogodilo.

Dakako, upravo tih navedenih godina 'agresivna politika' Franje Tuđmana dostigla je svoj vrhunac kad je Hrvatska bila srbijanskom agresijom okljaštrena za trećinu vlastitog teritorija a pola milijuna 'bosanskih' izbjeglica svih triju nacionalnosti našlo svoje privremeno i karitativno utočište u ratom zahvaćenoj i dobrim dijelom okupiranoj i spaljenoj zemlji!

Nema nikakve sumnje da je ovakva sramotna izjava 'gđe ministarke' voda na haaški mlin koji samo što nije donio pravomoćnu presudu našim 'agresivnim' generalima, posebno Gotovini-vođi agresije na opkoljeni Bihać a uz to još i dobar temelj budućoj 'bosanskoj' tužbi za naknadu ratne štete zbog 'hrvatske agresije'.

Možda i tužbu za genocid!?

„Ta je politika danas došla na naplatu. Hrvati u BiH su danas, objektivno govoreći, u politički dosta teškoj poziciji. Gospodarski su dosta uspješni ali u smislu političke reprezentacije u najslabijoj su poziciji“, zadovoljno je svršila svoju 'diplomatsku onaniju' bistroumna šefica hrvatske diplomac(f)ije.

Vara se ta profesorica sociologije kako je ta 'agresivna politika' tek danas došla na naplatu, Hrvati su još tijekom rata a posebno nakon Daytona zauvijek istjerani, najvećim dijelom iz 'pučističke' RS, ali i iz bošnjačke Federacije pa ih je od tada u BiH upola manje, umjesto nekadašnjih osamstotina tisuća danas ih je svega četiristotine tisuća, okruglo!

A moglo je biti i drugačije da je Hrvatska vojska zaposjela već opkoljenu Banja Luku i Posavski koridor; mogla je a nije!?

Za razliku od genocidom i (Č)etnocidom stvorene takozvane a danas legitimne Republike Srpske, 'zločinačka' Herceg-Bosna je poodavno ukinuta, Hrvatima je ostao tek profanirani naziv 'konstitutivnog naroda', samo na papiru….mogu ga 'okačiti' mačku o rep!!

Ali još jedna sramotna izjava 'gđe ministarke' upućuje na njenu izrazito orjunašku orijentaciju a to je njen stav o statusu đenerala Draže:

„Da se to događa u Hrvatskoj, ja bih se jako uzrujala(nema smisla, to škodi tvojoj ljepoti!, nap. a.), no to je njihova borba koju oni moraju dobiti unutar svog društva, Srbiju treba pustiti da joj prođu izbori, a onda ćemo vidjeti s kim surađujemo.“

Nije li to u dlaku jednako izjavi Vuka Jeremića kako je rehabilitacija Draže Mihailovića interna srpska stvar; kome se to naša 'gđa ministarka' u rektum uvlači!?

Prisjetimo se malo ne tako davne prošlosti vezano uz pokolj na Jelačić-placu 5. prosinca 1918.g. pa se i sami uvjerimo kako 'orjunaška krv nije voda': Tiskovina 'Riječ', Zagreb, br. 98. 30. travnja 1921., donosi govor dr. Grge Budislava Anđelinovića u beogradskoj Skupštini od 26. travnja 1921. u kojem je oštrim tonom napao hrvatsku pravašku politiku, kojoj je donedavno sam pripadao, da nerado gleda na ujedinjenu Kraljevinu SHS i da pokušava isprovocirati nove nerede u Hrvatskoj.

'Ako bi Hrvatska jednog dana postala Irska, mi ćemo opet biti žandari', kazao je Anđelinović.

Na to glas iz publike: 'Vi u tome imate prakse'.

Na ovo je dr. Anđelinović progovorio o svojoj praksi u Zagrebu i pred skupštinskim poslanicima ponovio sto je to ucinio u Zagrebu: „Telefonski sam se obratio g. potpukovniku Simonoviću i g. potpukovniku Antonijeviću da mi kao šefovi i delegati srpske vojske dođu u pomoć, jer ja neću moći da održim red u Zagrebu.

G. Simonović je kazao: 'Ja nisam dobio akt o ujedinjenju, ja neću da prolivam hrvatsku krv, neću da se kaže da je ovde u Zagrebu brat Srbin pucao na brata Hrvata' (Pljesak u Skupštini).

Gospodo, onda sam ja po svojoj dužnosti smatrao da treba prvi da počnem, smatrao sam da je to moja dužnost i ja se tim krvavim rukama, koje mi predbacuju gospoda od Hrvata, ponosim.“

A evo nešto i iz bogate političke karijere tog 'pljunutog' orjunaša: Grga Budislav Anđelinović pokrenuo je ideju za stvaranje Narodnog vijeća SHS i 1918. postao njegov tajnik, a zatim povjerenik Sekcije za organizaciju i agitaciju, a 28. 10. 1918. imenovan je za povjerenika za javni red i sigurnost u Zagrebu.

U toj funkciji organizirao je krvavo gušenje pobune 53. i 25. Domobranske pukovnije u Zagrebu.

Više je puta biran za narodnog poslanika za Skupštinu u Beogradu.

Izborom za poslanika u beogradsku Skupštinu prestaje biti članom Hrvatske stranke prava koju napušta 1919. i pristupa Demokratskoj stranici Ljube Davidovića u kojoj ostaje do 1928.

Kasnije je osnovao Jugoslavensku nacionalnu stranku.

Nakon atentata na Stjepana Radića u Narodnoj skupštini u Beogradu 20. 6. 1928., Anđelinović je imenovan ministrom građevina u vladi dr. Andreja Korošca.

Nakon uvođenja šestosiječanjske diktature 1929. imenovan je za opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika u Pragu, a poslije u Beču.

Do travanjskog sloma Kraljevine Jugoslavije često je mijenjao ministarske ili veleposlaničke dužnosti, a u travnju 1941. s raspadom Jugoslavije, Anđelinović bježi u inozemstvo i priključuje se četničkim političkim krugovima.

Zabilježeni su podaci da je tijekom ratnih godina 1942. i 1943. pisao tekstove u kanadskom Srpskom glasniku i četničkom listu 'Novosti'.

Sapienti sat!

Prisjetimo se 'antifašističkog' derneka u Srbu 26. Srpnja 2009.g. kada je današnja 'gđa ministarka' pred borcima šeste ličke-udaračke uskliknula:

„Drugovi borci, borba još nije svršila….“, sic!

I što reći na kraju nego….

Jadna moja i izdana zemljo, tko ti 'spoljnu' politiku vodi: orjunaška zmija- Anđelinovića faca s upišanog briselskog madraca(parafr. Anto Kovačević)!

damir kalafatić