Od dana kad su crveni banditi zaposjeli Banske dvore, bilo je samo pitanje vremena kada će skinut masku socijaldemokracije i pokazat svoje pravo, krvavo komunističko lice. I nismo morali dugo čekat da se u punom sjaju pokažu djeca i unuci onih koji su Hrvatsku natopili krvlju Hrvata i oni koji Hrvatsku mrze a da ni sami ne znaju zašto.

Sad kad konačno imaju svu vlast u svojim rukama vrijeme je da se obračunaju sa svima koji su im prije dvadesetak godina srušili njihovu nikad prežaljenu jugoslaviju.

Vlast im je servirana na pladnju od ideoloških partnera iz HDZ-a, nekad domoljubne i državotvorne stranke Franje Tuđmana, a danas okupirane od strane komunista koji su pod krinkom lažnog domoljublja uništili sve što u Hrvatskoj vrijedi, pa čak i samu državu. Dvadeset godina pomno razrađenog djelovanja, po starim i provjerenim udbaškim receptima i svi društveno važni segmenti očišćeni su od svega i svakoga tko u sebi nosi i najtanju crtu domoljublja. Konačno su stvoreni svi uvjeti za pravu komunističku diktaturu i vladavinu prava na tekovinama socijalističke revolucije, po pravilima koji sami postavljaju.

Sve što je od Hrvatske suverenosti ostalo je teritorij unutar granica i nas nekoliko tisuća entuzijasta koji se još ne predajemo i ne vjerujemo u medijske manipulacije kojima nas drugovi svakodnevno izlažu. Ne mirimo se lako i nikad se nećemo pomirit s gubitkom onoga što smo skupo platili životom i zdravljem, bilo vlastitim bilo svojih najdražih. Sve ostalo odavno je u rukama ubojica naših djedova i krvnika našeg naroda.

I to malo preostalog trn je u oku crvenoj bandi, i onoj na vlasti i onoj u takozvanoj oporbi. Problem suverenosti teritorija već su zapravo riješili utapanjem Hrvatske u EU, a u međuvremenu dok čekaju da Hrvatska i službeno postane bivša država, zadatak im je riješiti se nas. Težak zadatak ali nije neizvediv. Problematičan im je jedino taj začarani krug u kojemu su se našli spletom okolnosti. S jedne strane moraju se klanjat zapadnjačkoj demokraciji kako bi Hrvatsku što skuplje prodali, dok im s druge strane ta ista demokracija zadaje ozbiljne probleme. Da ne moraju glumit demokrate već bi mi odavno napunili jame, jarke i rudarska okna kao i naši djedovi.

Drugovi su dakle prinuđeni izmišljat neke suptilnije metode istrebljenja preostalog dijela Hrvata koji se još uvijek brine i gine zbog Domovine i to ih čini strahovito nervoznima, pa u toj nervozi povlače i kardinalne pogreške. Jedna od tih pogrešaka svakako je i zabrana okupljanja desnih europskih stranaka i mimohoda za generale u organizaciji HČSP-a. Tim potezom zabijen je i zadnji čavlić u lijes demokracije. Iako nikad nije u potpunosti niti postojala, demokracija je Hrvatskoj od jučer i službeno mrtva.

Na stranu sad rasprava o tome što je HČSP zapravo želio postići organiziranjem te konvencije i vezivanjem iste uz mimohod, važno je ono što se zapravo dogodilo. A dogodilo se kao u Šumi Striborovoj kad je nesretna baka, znajući da joj je sin oženio guju umjesto prave djevojke, podmetnula pred snahu svračiće, a snaha guja vidjevši svračiće, nagonski pružila zmijski jezik.

Isto tako su Zoki i drugovi, potpuno sigurni u sebe i svoju moć, pokazali zmijski jezik na prvu najavu nekog desnog okupljanja. Nije uzalud drug Ivo govorio u Knessetu o zmijama u srcu. Znao je on jako dobro tko su prave zmije u srcu hrvatskog naroda, samo nije računao na to da će svračići biti podmetnuti tako brzo pred smotanog Zokija i još smotanijeg Ostojića, koji će cijelu operaciju glumatanja europskih socijaldemokrata upropastit na tako jeftin način.

Ne mogu odoljet komunistička djeca prirodnom nagonu za progonom Hrvata. Krv nije voda, i sad kad imaju apsolutnu vlast u rukama ništa ih neće spriječiti u namjeri da nas unište do kraja. Kako trenutno stvari stoje nitko ih niti neće spriječiti u tome.

No priča o Šumi Striborovoj ipak ima sretan kraj. Iako prognana od vlastitog sina nakon što je raskrinkala snahu guju, nesretna baka ne odriče se majčinske ljubavi nego odbija sva blaga ovoga svijeta i radije pristaje na bol i patnju. Tom žrtvom razbijena je čarolija i nestala je i zla šuma i zla snaha.

Ako ne želimo nestat s lica zemlje do kraja zgaženi od komunista, onda se moramo iskreno zapitat koliko je još ostalo nas koji smo spremni radije prigrliti žrtvu od blagostanja i branit ono što je naše. Koliko je još ljudskosti i ponosa ostalo u nama?

Teče li našim venama voda ili krv hrabrog ratničkog naroda?

Jasna