Pojam ekonomske tranzicije bilo je idealno rješenje za zapadnu ekspanzionističku politiku, jer su time nestale prepreke širenju i jačanju kapitala. Time su ukinute sve političke i pravne barijere za njegovu ekspanziju, ili točnije rečeno za kolonijalizaciju.

Prvenstveni cilj tog nauma je bio privatizirati društvena poduzeća i prodaja banaka, što je za zemlje koje su prihvatile pravila tranzicije i globalizacije značilo samo jedno, a to je gubitak financijskog suvereniteta, a sukladno tome i samog suvereniteta, jer je isti velikim dijelom oslonjen na financijski suverenitet.

Novo nastale hrvatske elite također su se odlučile i prihvatile te procese i opredijelile se za liberalizaciju tržišta kapitala, slobodno, tržišno formiranje cijena, program slobodne trgovine i privatizaciju.

Ta odluka i opredjeljenje pokazali su se kobnim, a posljedice su nesagledive. Vazalne vlasti od Hrvatske su svjesno učinile pokorenu i podčinjenu zemlju-koloniju pod tuđom dominacijom.

Konačni ishod procesa ekonomske tranzicije, to jest kolonijalizacije RH je taj da se u procesu kriminalne pretvorbe i privatizacije obogatila uska manjina, da je potpuno nestala- zgnječena srednja klasa, polomilo se hrvatsko društvo, nanesena velika društvena i politička šteta s nimalo koristi gospodarstvu. Jedna za drugim poduzeća su uništena i prestala raditi čime je uništen velik dio industrije, da se ne govori o ljudskom potencijalu. U RH je privatizirano nekoliko tisuća poduzeća, a navodi se kako je samo do 1996 godine procesu privatizacije pristupilo 2548 poduzeća, što je u konačnici, za malu i relativno slabo razvijenu Hrvatsku, ogroman broj s obzirom da je većina tih poduzeća prodana u bescjenje i opljačkana. S njima su uništena i radna mjesta. Prema navodima u razdoblju od početka pretvorbe 1991 godine do 1999 godine u RH bilo je više od 700,000 izgubljenih radnih mjesta.

Za primjer “dobrog“ opredjeljenja i “uspješne“ politike dviju vodećih političkih opcija u Hrvatskoj može se navesti podatak kako je u Hrvatskoj 1990 godine bilo preko 1.8 milijuna zaposlenih, a u prosincu 2011 godine, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u RH je bilo ukupno 1.367.872 zaposlenih osoba, dok te iste godine na jednog umirovljenika dolazi svega 1,21 zaposlenih, što govori da se od procesa kriminalne politike i štetnih odluka nikada nismo oporavili niti još dugo nećemo, bar ne dok su jedni ili drugi na vlasti, jer njihova rasprodaja- pljačka još traje.

A dosadašnjom privatizacijom-pljačkom u bescjenje je rasprodana društvena imovina. U bescjenje je rasprodano tisuće poduzeća, a sredstva nisu upotrijebljena u otvaranje novih proizvodnih pogona, već su velikim dijelom pokradena, ili su u najboljem slučaju otišla u budžetsku potrošnju.

Prihvaćanjem prijedloga i pravila zapadnih centara moći rasprodala su se bogatstva, pogodovalo se time i stranim moćnicima i njihovom kapitalu da ostvare uvjete eksploatacije nacionalnih bogatstava i radne snage, ali se privatizaciji pristupilo i iz razloga, jer je novostvorena elita u općoj privatizaciji uočila priliku za osobno bogaćenje.

Privatizacijom je uništena domaća trgovina i svi segmenti materijalne proizvodnje. Uništena je domaća industrija, a tržište se potpuno i isključivo prepustilo i podredilo za robe stranih zemalja. Na tržište su uvedeni strani trgovački lanci koji služe svojim ekonomijama. Na tržište se plasiraju tuđi proizvodi i roba većinom sumnjive i lošije kvalitete od domaćih proizvoda. Za uvoz takvih roba troše se devizna sredstva ostvarena domaćim izvozom, što se negativno odražava na hrvatsku deviznu i platnu bilancu. Slobodan uvoz robe negativno se odrazio i na oporavak i razvoj domaće proizvodnje,jer nedovoljno razvijena Hrvatska nije time zaštitila svoju slabu ekonomiju od jakih ekonomija, njena je ekonomija umjesto jačanja i razvoja propala- urušila se.

Rezultat kolonizacije RH je i kriminalna rasprodaja banaka, kojom je uništen domaći bankarski sektor i kojom je financijsko tržište prepušteno stranim bankama i stranim financijskim organizacijama koje su monopolizirale tržište i nametnule svoja pravila. Kamatarenjem osiromašuju nacionalnu ekonomiju. Kapital i višak vrijednosti iz privrede u kontinuitetu se prelijeva u financijski kapital banaka čime privreda postaje sve siromašnija i zavisnija od svojih eksploatatora.

Proces kolonijalizacije Hrvatske rezultirao je time da je država dovedena u prisilu enormnog zaduživanja, stalno se povećava unutarnji i vanjski dug, čime je postala ovisnik globalističkih financijskih institucija. Izgubila je svoju financijsku suverenost i pretvorena u koloniju, jer je upravo zaduživanje ona djelatnost koja zemlju pretvara u koloniju.

No što se tiče zaduživanja valja reći ono što su neki autori s razlogom primijetili, a to je da je današnji veliki inozemni dug ,veći od 60 milijardi dolara, velika ekonomska nepoznanica budući da je RH u trenutku osamostaljenja bila dužna svega 2,7 milijardi dolara. Nepoznanica je iz razloga, jer nikada nije ustanovljeno u što je utrošen sav taj posuđeni novac ? Pretpostavlja se da je dio tog duga završio na privatnim računima hrvatskih političara.

Prema navodima američkog senata i njegovim procjenama, a po pisanju nekih vjerodostojnih autora, iz RH je u razdoblju od 1991-2001 godine izneseno 35 milijardi dolara, a po procjenama navedenih 2008 godine taj iznos je povećan na 50 milijardi dolara, što govori da su hrvatske elite prihvatile procese i pravila globalizacije, te Hrvatsku prodali i predali neokolonijalistima i iz razloga, jer su uočili priliku za osobno bogaćenje.

Bilo tome ovako ili onako činjenica je da je RH enormnim zaduživanjem dovedena u dužničko ropstvo, a uzimanje sve više kredita i činjenica da nema mogućnosti života unutar svojih prihoda ukazuje na stanje ekonomskog ropstva u kojem su njeni građani eksploatirana radna snaga, potrošači tuđih roba i subjekti ucjene monopoliziranog stranog kapitala koji u RH postaje sve moćniji i homogeniji, a radnička klasa sve razjedinjenija i nemoćnija gubeći svoj kolektivni identitet, svoj društveni utjecaj i pregovaračku snagu.

Tome umnogome pridonosi činjenica da se sve više osnažuje praksa smanjenja radnih i socijalnih prava, da se smanjuje uloga države u brizi za svoje građane, a raste uloga države u pogodovanju krupnom kapitalu kako bi mogao ostvarivati privatne interese, to jest osigurati profit i njegovu sve veću uštedu, dok istovremeno nema pravih zakona, ili se postojeći ne primjenjuju kako bi se građanstvo i radništvo zaštitilo od eksploatacije.

Ishod kolonijalizacije Hrvatske je i taj da je radnik pritisnut bijedom, primoran pristati na radni odnos u lošim uvjetima za ponižavajuće male nadnice. Da je plaćen manje od stvarnih životnih uvjeta. To je robovski položaj u kojim su radnici prisiljeni na takav način rada, jer ne mogu naći nešto bolje. Njihov rad je zamjenjiv, jer će se uvijek naći netko bijedan tko će ga zamijeniti i pristati na ovakve uvjete. Time kapital ostvaruje ono što mu je potrebno- maksimalna zarada i minimalna potrošnja.

Neokolonijalizam u RH rezultirao je i socijalnim raslojavanjem društva, smanjenjem socijalne zaštite i socijalne sigurnosti, slabljenjem uloge sindikata u zaštiti radnika, povećanim brojem otkaza zbog jeftinije proizvodnje, nesigurnost zapošljavanja, smanjenjem nadnica, stalnim povećanjem nezaposlenosti i siromaštva, realnim padom plaća u odnosu na troškove života, padom mirovina, ali i povećanjem nestabilnosti, padu rasta, trgovinskom deficitu, poreznim presijama…..

Ishod kolonijalizacije Hrvatske je i visok stupanj korupcije i kriminala u svim sferama društva; u visokoj politici, u pravosuđu, u prometu i policiji, u obrazovnom sustavu, u zdravstvu, u bankarskom sektoru, u duhanskoj industriji, u građevinarstvu, u turizmu, u ekologiji, u medijima…. Te pojave narušavaju temeljne vrijednosti društvenih odnosa demokratskog društva; ugrožavaju vladavinu prava, pravednost, poštenje, ravnopravnost, jednakost i sigurnost građana. Zaoštravaju društvene razlike, sputavaju razvoj poduzetničke klime, rastaču moral i kulturu, smanjuju prihod države, doprinose nepravednom trošenju proračunskih novaca, ugrožavaju stabilnost i povjerenje u institucije…..

Ishod je i taj da su danas u RH ugrožena osnovna ljudska prava u prvom redu pravo na istinitu informaciju, jer je činjenica da su mediji pod izravnim pritiskom kapitala i kapitalu podložne politike. Time, i ne samo time, je sistem hrvatske demokracije samo perfidna metoda maskiranja političkog i ekonomskog totalitarizma, političke i financijske oligarhije pod vodstvom kapitala. Demokracija u RH je samo jedan paravan za njihovo legalno i legitimno totalitarističko i diktatorsko vladanje.

Pristajanjem na kolonijalizam “bivši“ komunisti, što iz uvjerenja, što iz neznanja, a ponajviše iz vlastitih interesa i koristi počinili su zločin prema hrvatskom narodu i državi. Počinili su ekonomski, ali i kulturni zločin, jer se sustavno zanemaruje, devastira i uništava nacionalna kultura.

Svi ti zločini rezultat su i nedostatka savjesti, a ona zna zatajiti uglavnom kod pokvarenih ljudi, ljudi bez zdrave savjesti koji ne spoznaju dobro i zlo, koji čine zlo, a mrze dobro. Izlaz iz tog začaranog kruga, u kojem se tone sve dublje u propast, je preobraženje ( Rimljanima 12, 21 ).

Omrčen, Mirko