Osmoga travnja navršilo se 20 godina od osnutka Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Obljetnica je obilježena nizom svečanosti širom Bosne i Hercegovine. Ovih dana se obilježava i 20 godina od borbi na Kupresu i pogibije 177 pripadnika HVO-a i Hrvata. To je do kraja rata ostalo pojedinačno najveći gubitak Hrvata u jednoj bitci.

Po meni je sve ovo prošlo nekako samozatajno i skriveno. Proslave godišnjice Armije BiH su bilo puno više u medijima i televiziji, što i nije neko čudo jer Hrvati nemaju svoj elektronski medij. Ova obljetnica kod mene izaziva dvojaka osjećanja. Ponosam sam što sam dragovoljac i što sam učestvovao u nekim od ratnih dešavanja. Općenito, ponosam sam na ono što je bilo za vrijeme rata (osim ratnih zločina koje su nažalost počinili brojni pripadnici HVO-a) ali i razočaran sa onime što se dogodilo poslije rata. Ogromna većina pripadnika HVO-a ostaje na cesti, bez prihoda, bez šanse za školovanje koje im je prekinuo rat. Ostavljeni su na milost i nemilost novih gospodara života, tzv. privatnika koji su u ogromnoj većini bili ratni profiteri kojima su političke stranke i bezvlašće pružili priliku života. Samo tada se moglo iz svoje kože, nije bilo bitno imaš li škole ili nemaš, mogao si postati bogataš preko noći samo zato jer te tvoja partija podržava. Situacija nije ništa bolje ni 16 godina poslije rata. Privatnici i dalje rade na način modernih Franja Tahija i najsretniji bi bili ako ne bi uopće plaćali radnu snagu. Da je drugačije živjeli bi u zemlji koja ne bi bila najsiromašnija na svijetu, u zemlji iz koje ljudi ne bi bježali jer ne vide nikakvu perspektivu . O tome što nam je sve donijelo ovo moderno doba i kapitalizam na naš način bi se mogli napisati romani. Ništa dobro svakome poštenom i radišnom čovjeku a mnogo dobrog svakome tko je imao morala ukrasti nečiji trud. Ako mi netko kaže kako se lopovluk ne isplati, samo bih mu pokazao današnju BiH. Ovdje ne vrijede uobičajena kršćanska načela, ovdje se samo poštenje ne isplati. Isto tako ne mogu ne spomenuti naše časne generale HVO-a. Stvarno je lijepo vidjeti kako nemaju egzistencijalnih problema, ni sa školovanjem djece, stipendiranjem i zapošljavanjem, ali je ružno vidjeti kako sve te probleme imaju njihovi vojnici bez kojih oni ne bi imali te činove.

Situacija na političkoj sceni se polako ali sigurno usložnjava. Nesporazumi između HSP-a i SDP-a, i između SDP-a i SDA su postali svakodnevna pojava. Predsjednik Federacije BiH, Živko Budimir, je pretrpio direktan napad svog koalicijskog partnera , Zukana Heleza, u kojemu je Budimiru rečeno da je na vlast došao samo voljom SDP-a a ne voljom svoje izborne baze, koja i nije glasala za Budimirovu stranku. Poslije ovoga, Budimiru i njegovoj stranci ostaje ili da smjene ministra Heleza ili da napuste vladu.

Mostar je ponovo na svim vijestima. Jednim dijelom zbog otvaranja novog shoping centra a većim dijelom zbog „spomeničkog rata“ i odluke Ustavnog suda BiH o izborima. Za one koji ne znaju o čemu se radi, mali podsjetnik u vezi „spomeničkog rata“. Udruga branitelja iz Hrvatske, BiH i dijaspore „Zavjet“ je obnovila spomenik posvećen pogibiji pripadnika Vojne policije HVO-a iz Livna, koji su poginuli u blizini sadašnje Gradske vijećnice. U tu svrhu su uklonili stari drveni križ i uz dozvolu gradskih vlasti postavili stećak. Sve to je izazvalo medijsku reakciju bošnjačkih stranaka u kojoj se nisu birala sredstva i laži. I jednu kišovitu večer je osvanuo „inat spomenik“ posvećen svim pripadnicima Armije BiH u Mostaru. Ne sporim kako pripadnici Armije BiH poginuli u i oko Mostara trebaju imati svoje spomen obilježje, ali svakako ovo nije način i mjesto za postavljanje tog spomenika. Mjesto je izabrano samo kao reakcija na spomenik pripadnicima HVO-a. Po toj logici i udruge HVO-a bi sada trebale postaviti spomenik pored svakog takvog spomenika Armije BiH u i oko Mostara. Iako se pokazalo kako je spomenik postavljen bez potrebnih dozvola i odobrenja, ne očekujem njegovo skoro uklanjanje, ako ikada i bude uklonjen. Ovo je još jednom pokazalo kako je gradska administracija podijeljena po nacionalnim šavovima. S obzirom da ista ta administracija nema plaće već tri mjeseca i da će se izbori u Mostaru teško održati,teško je očekivati da će se i ova administracija održati. Cijepanje gradske administracije nužno vodi i do cijepanja grada na one granice i općine koje su bile na snazi prije namatenja gradskog Statuta. Istog onog Statuta po kojem Grad funkcionira ali kojeg Gradsko vijeće nikada nije usvojilo. Komu će više odgovarati vraćanje na stare granice, ostaje za vidjeti.

U isto vrijeme traje i stranački rat oko provođenja odluke Ustavnog suda BiH. Bošnjačke stranke otvoreno navode kako tu odluku neće provesti. Koliko se razumijem u pravo neprovođenje bilo koje sudske odluke podrazumijeva kaznenu odgovornost osobe ili pravnog lica. Hrvatske stranke su za provođenje odluke, ali nikome još nije jasno na koji način je provesti jer za provođenje su potrebne i izmjene Ustava Federacije BiH i izbornog zakona. Sve ovo bi se trebalo završiti do 10. svibnja jer je to krajnji rok za zakazivanje lokalnih izbora. S obzirom na prethodna iskustva Mostar će teško održati bilo kakve izbore a sve to u konačnici može dovesti i do faktičnog raspada vlasti i organizacije grada po nekim drugim principima. Onim principima koje će svaka strana moći provesti na onome dijelu gdje ima faktičnu vlast. Što će to značiti za daljnu sudbinu Federacije BiH i BiH, ostaje za vidjeti. U svakom slučaju svaka politička nestabilnost dovodi do daljneg ekonomskog pada u ionako siromašnoj državi. Kad ljudi ostanu bez posla i prihoda, sve je moguće.

Mostarac