Objavljujemo HČSP-ovu tužbu Upravnom sudu povodom zabrane održavanja javnih skupova prijavljenih za 13. i 14. travnja 2012., tj. Međunarodne nacionalsitičke konferencije i mimohoda “ZA GENERALE”.

Tužba je predana 16. travnja 2012.

UPRAVNOM SUDU

ZAGREB

Tužitelj: HRVATSKA ČISTA STRANKA PRAVA, iz Zagreba, Tratinska 2,

zastupana po predsjedniku Josipu Miljku odnosno Tomislavu Jonjiću,

odvjetniku u Zagrebu, Ilica 183, prema punomoći u prilogu

Tuženik: REPUBLIKA HRVATSKA MINISTARSTVO UNUTARNJIH

POSLOVA – Zagreb, Savska 39

T U Ž B A

radi utvrđenja ništetnim odnosno poništenja tuženikova

rješenja br. 511-01-51/2-888/73-12 od 12. travnja 2012. godine

Prilozi:

- punomoć

- pobijano rješenje

- dokazi o nezakonitosti upravnog akta

(1) Pozivajući se na čl. 14. st. 1. t. 3. i 4, u svezi s čl. 11. st. 1. podst. 5. Zakona o javnom okupljanju (u daljnjem tekstu: ZJO), rješenjem br. 511-01-51/2-888/74-12 od 12. travnja 2012. godine ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske je tužitelju – organizatoru zabranio «održavanje mirnog okupljanja i javnog prosvjeda», koji se imao održati 14. travnja 2012. godine u 18:00 sati na Trgu bana Jelačića u središtu Zagrebu.

D o k a z: ovjerovljeni preslik rubriciranog rješenja u prilogu

(2) Tuženik tvrdi da tužitelj nije pravodobno i uredno prijavio održavanje skupa u roku iz čl. 7. st. 3. ZJO-a, a da ne postoje opravdani razlozi zbog kojega bi valjalo primijeniti odredbu čl. 7. st. 4. ZJO-a, prema kojoj bi «iz osobito opravdanih razloga» bilo dopušteno prijavu podnijeti najkasnije 48 sati prije početka održavanja mirnog okupljanja i javnog prosvjeda. Obrazloženje je formalističko i nezakonito. Zahvaljujući činjenici da su zabranu toga javnog okupljanja zatražili i najavili predsjednik Republike i predsjednik vlade, smije se smatrati općepoznatim da su razlozi zabrane drugdje, a ne u roku za podnošenje prijave. U kogentnoj odredbi, sadržanoj u čl. 5. st. 3. Zakona o općem upravnom postupku (ZUP/1991) odnosno u čl. 6. st. 2. i 3. ZUP/2009, zakonodavac je naložio upravnome tijelu da pri odlučivanju primijeni propis koji je za stranku povoljniji. To je načelo dosetljećima poštivano i u sudskoj praksi, pa je, primjerice, Vrhovni sud Hrvatske u odluci br. U-416/69 sudio: «Kad postoji pravna mogućnost da se o zahtjevu stranke odluči na temelju više pravnih propisa, organ je dužan primijeniti onaj propis koji je za stranku povoljniji». (Usp. P. Krijan – L. Krijan-Žigić, Komentar Zakona o upravnim sporovima sa sudskom praksom, Zagreb, 2006., str. 125.).

(3) Općepoznato je i to, da je u dijelu medija objavljeno kako su ranije rezervirane i unaprijed plaćene dvorane otkazane organizatoru neposredno pred održavanje konferencije upravo zbog toga političkog pritiska, koji je urodio rješenjem istoga tuženika br. 511-01-51/2-888/74-12 od 12. travnja 2012. godine, o zabrani «održavanja mirnog okupljanja i javnog prosvjeda pod nazivom 'Mimohod za generale'», koji se imao održati 14. travnja 2012. godine od 11:00 do 14:00 sati u središtu Zagreba. Već i najpovršnijom usporedbom dvaju rješenja – onoga koje se pobija i ovoga koje se nudi kao dokaz – očito je da se radi o stvarima koje su činjenično i pravno neraskidivo povezane. Kao što će se vidjeti, iste brzopletosti, pogrješke, izmišljotine i neutemeljene političke diskvalifikacije ponavljaju se u oba rješenja.

D o k a z: preslik tuženikova rješenja br. 511-01-51/2-888/74-12 od 12. travnja 2012.

(4) Prema tome, pri odlučivanju o tužiteljevu zahtjevu, podnesenom unutar roka iz čl. 7. st. 4. ZJO-a, trebalo je odlučiti na način koji je za tužitelja povoljniji, budući da su postojali opravdani razlozi u prilog takvom rješenju, a nije bilo nijednog razloga da se odluči drugačije. Pobijani je upravni akt, dakle, plod apsolutno bitnih povreda odredaba postupka, pogrješno utvrđenoga činjeničnog stanja i krive primjene materijalnog prava. Tuženikova površnost zapanjuje, i može se tumačiti samo političkim pritiskom da se pobijano rješenje donese. Ministar unutarnjih poslova, naime, u jednome dijelu primjenjuje nepostojeći propis, a u drugome krivo citira postojeći – i pritom, zanimljivo, misli da i jedno i drugo – primjenjuje!

Rješenje se, naime, temelji na tobožnjem ZJO koji je objavljen i u Narodnim novinama br. 90/05 od 25. srpnja 2005., kao i na istoimenom propisu koji bi bio objavljen u Narodnim novinama br. 139/05 od 25. studenoga 2005. godine. Međutim, takav propis jednostavno ne postoji! Naime, izvorni tekst važećega ZJO-a (NN, 128/99) noveliran je Zakonom o izmjenama i dopunama koji je objavljen u NN, br. 90/05 od 25. srpnja 2005. godine. Međutim, ta je zakonska novela ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-I-3307/2005, U-I-3309/2005, U-I-3346/2005, U-I-3359/2005 od 23. studenoga 2005., te je prestala vrijediti 31. ožujka 2006. godine.

Drugim riječima, ministar je odluku Ustavnog suda (NN, 139/05) proglasio zakonom – što ona nije – a potom je u uvodu (preambuli) pobijanog rješenja primijenio zakon koji je ukinut prije šest-sedam godina.

D o k a z: uvid u pobijano rješenje

(5) Jednako se tako pobijano rješenje oslanja na ZJO (ili na njegovu novelu) koja bi bila objavljena u Narodnim novinama br. 82/2011. No, ni tamo nema nikakve novele tog propisa: u tom broju službenoga glasila Republike Hrvatske objavljeno je, doduše, nešto što ima veze sa ZJO-om, ali ipak nije taj zakon: objavljena je odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-I-295/2006 i U-I-4516/2007 od 6. srpnja 2011., kojom je pokrenut postupak za ocjenu suglasnosti ZJO-a s Ustavom te su ukidaju članak 1. st. 3. i 4. ZID ZJO-a (»Narodne novine« broj 150/05.). Pritom je Ustavni sud odredio da čl. 1. st. 3. i 4. spomenute zakonske novele, u dijelu koji se odnosi na objekte u kojima su smješteni Hrvatski sabor, Vlada Republike Hrvatske i Ustavni sud Republike Hrvatske, prestaju vrijediti 15. srpnja 2012. godine.

D o k a z: uvid u pobijano rješenje

(6) Nejasno je, poziva li se Ministarstvo unutarnjih poslova na neke odredbe ili novele ZJO-a koje bi bile objavljene možda u nekome tajnom službenom glasilu – kakvoga u Hrvatskoj, za razliku od nekadašnje bratske, nesvrstane i samoupravne socijalističke zajednice, srećom, nema – ili to ministarstvo zakonom proglašava ono što zakon nije. Jer, odluke Ustavnoga suda nisu zakon, budući da prema čl. 80. Ustava Republike Hrvatske, zakone donosi – Sabor, a ne Ustavni sud. Od Ministarstva unutarnjih poslova mora se očekivati da primjenjuje zakon i da zakonom ne proglašava ono što zakon nije.

U sadašnjoj situaciji tužitelj ne može znati, koje je propise tuženik primijenio, uslijed čega ne može kvalitetno posegnuti za djelotvornom pravnom zaštitom. Jer, kako je suđeno u jednome drugom postupku, «nije razumljiva odluka u kojoj sud nije naveo koje je materijalnopravne norme primijenio, a to se ne može razumjeti ni iz teksta obrazloženja», pa se time «čini bitna povreda odredaba parničnog postupka» (Okružni sud u Zagrebu, Gž-4316/87., u: Pregled sudske prakse Naše zakonitosti, sv. 41, sent. 100. Usp. Ivo GRBIN, Zakon o parničnom postupku, sa sudskom praksom, bilješkama, napomenama, prilozima i abecednim kazalom, Organizator, Zagreb, 2000., str. 292.). Iako je ovo stajalište izraženo u građanskom postupku, ono je primjenjivo i u upravnoj stvari, jer se od upravnog tijela ne smije očekivati niži stupanj profesionalne etike i poštivanja zakonitosti.

Osim iz općih načela svakoga civiliziranoga pravnog poredka, to proizlazi i iz Ustavom zaštićenih vrijednosti kojima se, razumljivo, priklanja i Upravni sud Republike Hrvatske u odluci br. Us-218/79: «Kad rješenje ne sadrži pravne propise na temelju kojih je stvar riješena niti je to moguće sa sigurnošću zaključiti prema stanju stvari, radi se o takvoj povredi pravila postupka koja je od utjecaja na rješenje stvari» (Pero KRIJAN, Komentar Zakona o Općem upravnom postupku. III. dopunjeno izdanje : Redakcijski pročišćeni tekst Zakona o općem upravnom postupku s komentarom – Sudska praksa – Primjeri akata – Pojmovno kazalo, Novi informator, Zagreb, 2006., str. 371.). Navlas je jednak i stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kako proizlazi iz odluke II Rev-93/94 (Izbor odluka Vrhovnog suda, br. I/1996-168.; Ivo GRBIN, Zakon o parničnom postupku, nav. dj., str. 293.).

(7) Serija površnosti u pobijanom upravnom aktu nastavlja se sve do završne rečenice: pouke o pravnom lijeku. U njoj je napisano da organizator može «u roku od tri dana od dana dostave ovog Rješenja podnijeti tužbu Upravnom sudu Republike Hrvatske». Ministar unutarnjih poslova, dakle, ima poteškoća s elementarnim činjenicama iz ustroja pravosudnog sustava države u kojoj je na čelu jednoga državnoga ministarstva. Naime, sudište koje bi se zvalo «Upravni sud Republike Hrvatske» nekad je postojalo, ali ni u vrijeme donošenja rješenja niti danas jednostavno – ne postoji. Začuđujuće je da to nije poznato čak ni Ministarstvu unutarnjih poslova, čiji su upravni akti podvrgnuti upravnosudskom preispitivanju, pa je ono po logici stvari stranka u popriličnom broju upravnosudskih spisa. Doduše, prevladavajuće je stajalište sudske prakse da se kriva pouka o pravnome lijeku ne mora u procesnom smislu nužno tumačiti ad favorem stranke, ali je ona u ovom kontekstu više nego ilustrativna za nezakonito postupanje tuženika.

D o k a z: uvid u pobijano rješenje

(8) Da bi tužitelj (organizator javnog okupljanja) mogao ostvariti pravo na djelotvornu pravnu zaštitu, moraju mu biti predočeni razlozi na kojima se temelji rješenje kojim se njegova prava ograničavaju. Takvih razloga u pobijanom rješenju nema. Ustavni sud Republike Hrvatske nije uveo nikakvu revolucionarnu novost kad je istaknuo: «Pravo na žalbu u upravnom postupku može se učinkovito ostvariti samo ako tijelo koje je donijelo rješenje navede razloge za to rješenje, jer bez upućenosti u te razloge onemogućeno je ili bitno otežano pobijanje zakonitosti rješenja u obrani žaliteljevih prava i na zakonu zasnovanih interesa» (odluka br. U-I-248/94). Odnosno, kako u drugoj odluci precizira Ustavni sud: «Nenavođenjem razloga kojima se nadležno tijelo vodilo pri odbijanju zahtjeva stranke krši se ustavno pravo jednakosti pred zakonom, jer stranka u postupku koja ne zna te razloge u nejednakom je položaju prema onima kojima su razlozi poznati, pa zbog toga ta stranka ne može valjano štititi svoja prava, niti na učinkovit način ostvariti Ustavom zajamčeno pravo na pravnu zaštitu» (br. U-III-419/98).

(9) U pobijanome upravnom aktu ti razlozi nisu jasno; točnije bi bilo kazati: nisu uopće navedeni. Rješenje, doduše, navodi da se «preko medija, svih javnih glasila» nešto tvrdi, pa da je to «u komentarima okarakterizirano kao nacionalističko-neofašističko okupljanje». Potom se tvrdi da je «najavljen dolazak predstavnika profašističkih i neonacističkih stranaka, organizacija ili pokrete iz Njemačke – čiji pripadnici su sljednici političkih i ideoloških struktura koje su tvorile njemački nacistički režim, Mađarske – čiji pripadnici zagovaraju progon Roma i drugih manjina te mađarsku okupaciju susjednih zemalja, Francuske – čiji pripadnici otvoreno negiraju holokaust i brane kvislinški višijevski režim» itd. Na koncu se sugerira da su ciljevi javnog okupljanja usmjereni (dakle: u indikativnom, a ne u kondicionalnom obliku!) «na pozivanje i poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti».

a) Nijedna od tih tvrdnji nije konkretizirana, niti je istinita. Već i najpovršnijim pregledom «svih javnih glasila» koja izlaze u Hrvatskoj lako je ustanoviti da velika većina njih najavljenom skupu nije posvetila niti jednog redka. Pregledom hrvatskih elektroničkih i tiskanih medija (press clipping) u razdoblju od 1. do 15. travnja 2012. lako je ustanoviti da je manje od 2 % (dva posto) javnih glasila na bilo koji način spomenulo manifestaciju. Ni jednoga jedinog redka nisu mu posvetile ni jedne jedine vjerske novine (od «Glasa Koncila» do «Staševice», župnog lista istoimene župe u okolici Vrgorca). Čak ni za Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske ne bi 2 (dva) % smjelo biti isto što i «sva javna glasila».

b) Iz pobijanog rješenja, doduše, dosta jasno proizlazi da ministru unutarnjih poslova nisu jasne razlike između triju različitih ideologija (nacionalizma, fašizma, nacional-socijalizma), ali je u ovom postupku važnije to da ministar nije naveo ni jednoga jedinog dokaza u prilog svoje tvrdnje, pa ni to da je proveo bilo kakav ispitni postupak i vještačenjem ili na sličan način (npr. konzultiranjem literature koja je nastala mimo ideološke škole Centralnoga komiteta Saveza komunista Hrvatske u Kumrovcu), ustanovio točnost i filozofsku odnosno sociološko-politološku utemeljenost političkih diskvalifikacija tužitelja. Prema tome, pobijano rješenje se temelji na uopćenim tvrdnjama koje nisu potkrijepljene niti mogu biti potkrijepljene makar i najmršavijim dokazom; drugim riječima – na očitim i lako provjerljivim izmišljotinama.

c) Istovjetna je priroda tvrdnji o predstavnicima stranaka iz drugih zemalja koji su tobože ili stvarno imali sudjelovati u manifestaciji. Tuženik u pobijanome upravnom aktu nije čak ni pokušao jednom jedinom riječju konkretizirati svoje tvrdnje, navesti makar jednu od tih stranaka, ili bilo čime dokazati da se te stranke u svojim zemljama (listom zemljama članicama Europske unije!) zabranjene ili označene kao nasilničke, terorističke i sl. Potpuna je izmišljotina da bilo koja od stranaka koja je najavila sudjelovanje u javnom okupljanju, programski ili stvarno zagovara rasizam, nasilje, nasilnu promjenu granica, rat ili slično. Da je drugačije, nesumnjivo bi tuženik takvo što u pobijanom rješenju naveo. Međutim, on izbjegava činjenice, jer se služi iztmišljotinama. A ako su te stranke u svojim (listom demokratskim!) zemljama dopuštene, ako su tamo parlamentarne, pa ako neke od njih imaju i svoje zastupnike u Europskom parlamentu, nejasno je po kojim kriterijima bi smjele biti nepoćudne u zemlji koja ima demokratski ustav kao što ga ima Hrvatska? Također nije naveden ni jedan jedini dokaz (nema čak ni najopćenitije opisanih indicija), da je javno okupljanje bilo usmjereno na poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti. Ministarstvo, dakle – izmišlja. Zanimljivo je to, u svjetlu tvrdnje da «sva javna glasila» pišu upravo o tome. Ako je tako, kako to da ministar nije uspio navesti ni jedan jedini dokaz iz tih «svih javnih glasila»?

(10) Prema tome, pri donošenju rješenja počinjena je zapanjujuća serija bitnih povreda odredaba postupka, uslijed čega je činjenično stanje utvrđeno dijelom pogrješno, a dijelom nepotpuno. Pritom su krivo tumačene i primijenjene materijalnopravne norme.

(11) Pobijanim su rješenjem povrijeđena tužiteljeva ustavna prava. Republika Hrvatska je Ustavom definirana kao «demokratska država» (čl. 1.). U njoj su «sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav» propisane kao «najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava» (čl. 3.) «Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Svi su pred zakonom jednaki» (čl. 14.). «Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju» (čl. 16.). «Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli. Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja» (čl. 38). «Svakom se priznaje pravo na javno okupljanje i mirni prosvjed u skladu sa zakonom» (čl. 42.).

(12) Pravo na javno okupljanje zajamčeno je i međunarodnim dokumentima. Članak 20. st. 1. Opće deklaracije o ljudskim pravima (1948.) propisuje: «Svatko ima pravo na slobodu mirnog okupljanja.» Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, usvojen na zasjedanju Opće skupštine OUN 16. prosinca 1966., koji je na snagu stupio 23. ožujka 1976., u čl. 21. predviđa: «Pravo na mirno okupljanje mora biti priznato. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti ostvarenju toga prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su u demokratskom društvu prijeko potrebna radi interesa državne ili javne sigurnosti, javnog reda (ordre public), zaštite javnog zdravlja ili morala, ili zaštite prava i sloboda drugih». U članku 11. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda (1950.), novelirane nizom protokola, također je pod naslovom «Sloboda okupljanja i udruživanja» propisano: «Svatko ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja s drugima... Ne mogu se postavljati nikakva ograničenja ostvarivanju tih prava, osim onih koja su propisana zakonom i koja su u demokratskom društvu nužna radi interesa državne sigurnosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda i zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.» (Narodne novine – Međunarodni ugovori, br. 18/97., 6/99., 8/99., 14/02. i 1/06.)

(13) Svi spomenuti međunarodni i hrvatski propisi, pa i ZJO kao lex specialis načelno dopuštaju (zapravo: jamče!) slobodu javnog okupljanja. Kao ni ostali propisi, tako ni formulacije čl. 3. i 14. ZJO ne ostavljaju nikakvu dvojbu o tome da se takvi oblici izražavanja mišljenja mogu zabraniti samo iznimno. U pravnu abecedu spada načelo da se iznimke tumače restriktivno: ne može se norma koja (pr)opisuje iznimnu situaciju pretvoriti u kaučuk-klauzulu, kako bi se na taj način zaobilaznim putem derogirala opća, načelna norma. Upravo to se dogodilo u ovoj situaciji.

U odluci br. U-I-241/1998 od 31. ožujka 1999. (NN, br. 38/99.) Ustavni sud Republike Hrvatske naglasio je «da kada se neko ustavno pravo može ograničiti u smislu odredbe članka 16. Ustava, onda to ograničenje mora biti jasno i nedvojbeno, bez ikakvih mogućnosti ekstenzivnog ili voluntarističkog tumačenja u propisivanju ili primjeni ograničenja. (...) U slučaju kad se i može pretpostaviti da određeno okupljanje ljudi, s obzirom na njihov predvidiv ili očekivani broj, uzroke, povode i svrhu okupljanja, zahtijeva izvjesna ograničenja radi zaštite prava i sloboda u smislu članka 16. Ustava, ta ograničenja bi mogla biti samo u funkciji zaštite i očuvanja vrijednosti iz članka 16. Ustava. Ona mogu biti konkretno uređena samo zakonom, kao što bi se zakonom moglo propisati i uvjete koje organizatori javnog okupljanja moraju ispuniti da bi na određenom mjestu i u određeno vrijeme održali javni skup.» Odnosno, «izuzeci od prava na slobodu udruživanja moraju se tumačiti strogo i samo uvjerljivi i snažni razlozi mogu opravdati ograničavanja te slobode. Svako miješanje mora odgovarati 'prijekoj društvenoj potrebi' ('pressing social need'). U prvom je redu na državnim vlastima da procijene postoji li 'prijeka društvena potreba' za nametanje zadanih ograničenja u općem interesu. Dok Konvencija u tom smislu ostavlja vlastima slobodu procjene, njihova je procjena predmet nadzora Suda i u odnosu na pravo i u odnosu na odluke na koje je ono primijenjeno, uključujući i odluke koje su donijeli neovisni sudovi (vidi presudu u predmetu Gorzelik i ostali protiv Poljske, paras. 95, 96).»

(14) Čak i kad bi bile točne i precizne (a nisu!) političke diskvalifikacije koje su eksplicitno ili implicitno sadržane u pobijanome upravnom aktu, on bi i dalje bio nezakonit odnosno u protimbi s hrvatskim ustavnim poredkom, s međunarodnim dokumentima koje je Republika Hrvatska potpisala i preuzela te s općim načelima na kojima počiva svako civilizirano i demokratsko društvo. Uzimajući u obzir bogatu jurisprudenciju Europskog suda za ljudska prava (ESLJP), Ustavni je sud u odluci br. U-I-295/2006, U-I-4516/2007 od 6. srpnja 2011. (NN, 82/2011.) podsjetio na to da «pravo na slobodu mirnog okupljanja Europski sud smatra neraskidivo povezanim s pravom na slobodu izražavanja». ESLJP je u predmetu Stankov i Ujedinjena makedonska organizacija Ilinden protiv Bugarske (presuda od 2. listopada 2001., zahtjevi br. 29221/95, 29225/95) naglasio: «...Sloboda okupljanja i pravo da se preko nje izraze nečija stajališta jesu među najvišim vrijednostima demokratskog društva. Bit demokracije jest njezina sposobnost da rješava probleme kroz otvorenu raspravu. Pretjerane mjere preventivne prirode za gušenje (suppress) slobode udruživanja i izražavanja izvan slučajeva poticanja na nasilje ili odbacivanja demokratskih načela – koliko god se šokantnim i neprihvatljivim određena stajališta ili riječi vlastima mogu činiti i koliko god nelegitimni postavljeni zahtjevi mogu biti – čine lošu uslugu demokraciji, a često je čak i ugrožavaju. U demokratskom društvu utemeljenom na vladavini prava, političke ideje koje osporavaju postojeći poredak i ostvarenje kojih se podržava mirnim sredstvima moraju dobiti pravilnu mogućnost izražavanja pomoću ostvarenja prava na okupljanje i drugih pravovaljanih sredstava.»

15) Ne može neka apstraktna, uopćena floskula o tobožnjoj opasnosti za javni red i mir poslužiti kao podloga za dokidanje ili ograničavanje tužiteljevih prava. U predmetu Informationsverein Lentia i drugi protiv Austrije (presuda od 24. studenoga 1993., ser. A, br. 276, str. 16., paragraf 38.), ESLJP je ocijenio da je država krajnji «jamac načela pluralizma. Istinsko i djelotvorno poštovanje slobode udruživanja i okupljanja ne može se ograničiti samo na puku dužnost države da se ne miješa; čista negativna koncepcija ne bi bila suglasna sa svrhom članka 11. niti s onom Konvencije općenito. Stoga mogu postojati pozitivne obveze kako bi se osiguralo djelotvorno uživanje tih sloboda (...).» Drugim riječima, ne može se država zadovoljiti pukom konstatacijom stvarne ili izmišljene opasnosti, nego treba prihvatiti rizik da se – zbog zaštite slobode i demokratskih prava – i zaštićena dobra izvrgnu opasnosti, koju će država svesti na minimum. Brojni su slučajevi u kojima tuženik pokazuje da znade zaštititi sudionike javnih okupljanja čak i onda kad je, nažalost, izvjesno da bi moglo doći do sukoba između njihovih sudionika i onih koji im se protive. Jasnu ilustraciju pružaju neke nogometne utakmice ili tzv. gay-parade: ne zabranjuju se takva javna okupljanja, iako je izvjesno da će pojedinci ili skupine tražiti prigodu da izazove incidente.

Kad hoće, država znade uspostaviti ravnotežu između suprotstavljenih interesa, tj. omogućiti ostvarenje prava na javno okupljanje i istodobno prikladnim i razmjernim sredstvima spriječiti njihove sudionike i/ili njihove protivnike, da tu slobodu zloupotrijebe na štetu zaštićenih dobara i vrijednosti. Drugim riječima, čak ni – teoretska ili stvarna – mogućnost da mirno okupljanje preraste u nerede odnosno sukobe između organizatora i njegovih pristaša na jednoj, te protivnika na drugoj strani, nije dostatan razlog za ukidanje prava na slobodu javnog okupljanja. Tako je u predmetu Christian Democratic People's Party protiv Moldavije (br. 2) (presuda od 2. veljače 2010., zahtjev br. 25196/04), ESLJP istaknuo: «Pravo na slobodu mirnog okupljanja osigurano je svima koji imaju namjeru organizirati mirne demonstracije. Mogućnost od protudemonstracija ili mogućnost da se ekstremisti s nasilničkim namjerama pridruže demonstracijama ne može sama po sebi oduzeti to pravo (....). Teret dokaza o nasilničkim namjerama organizatora demonstracija leži na tijelima vlasti. (...) Sud smatra da ako je i postojao teoretski rizik od nasilnih sukoba između prosvjednika i pristaša..., bila je zadaća policije stati između dviju skupina i osigurati javni red (...). Stoga se ovaj razlog za odbijanje dozvole ne može smatrati relevantnim i dostatnim u smislu članka 11. Konvencije...»

(16) Jednako je nedopustivo ograničavati ili dokidati zajamčena prava zbog arbitrarne, ničim dokazane i uopće nedokazive konstrukcije o ugrožavanju državnih ili nacionalnih interesa (bilo da je riječ o hrvatskim ili stranim interesima), ili interesa trećih osoba. U Sirakuškim načelima o ograničenjima i ukidanju odredbi sadržanih u Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima (Siracusa Principles on the Limitation and Derogation of Provisions in the International Covenant on Civil and Political Rights, U.N. Doc. E/CN.4/1985/4, Annex 1985.), koje je prihvatilo Gospodarsko i socijalno vijeće OUN ističe se, između ostaloga, kako baš «sustavno kršenje ljudskih prava podriva istinsku državnu sigurnost i može ugroziti međunarodni mir i sigurnost.» A Ustavni sud Republike Hrvatske, pozivajući se na praksu ESLJP-a (npr. odluke u predmetima Ashughyan protiv Armenije, presuda od 17. srpnja 2008., zahtjev br. 33268/03, para. 90.; Balçık i drugi protiv Turske (2007.), para. 49.; Oya Ataman protiv Turske (2006.), para 38.; Nurettin Aldemir i drugi protiv Turske (2007.), para. 43.), ocijenio je, da pri zaštiti prava i sloboda drugih, treba poći «od činjenice da javna okupljanja konstituiraju, per definitionem, samo privremeno miješanje u prava i slobode drugih», pa «za svako ograničenje javnih okupljanja po toj osnovi mora postojati ozbiljan stupanj izvjesnosti da će zadiranje u prava i slobode drugih biti prekomjerno, odnosno nerazumno».

(17) Na koncu, u demokratskome društvu ni politička stajališta koja odudaraju od stajališta vladajućih struktura ili uopće od prevladavajućih stajališta, ne mogu biti razloga za ograničenje ili dokidanje prava. To nije samo u neskladu s elementarnim demokratskim postulatima, nego bi bilo u neskladu s citiranim međunarodnim dokumentima, Ustavom Republike Hrvatske i praksom Europskog suda za ljudska prava. ESLJP je, primjerice, u predmetu Lehideux and Isorni v. France (zahtjev br. 24662/94), u presudi od 23. rujna 1998. godine istaknuo kako sloboda govora u smislu konvencijskih normi, označava slobodu ne samo za one obavijesti i ideje koje se smatraju općeprihvaćenima, nego i za one koje vrijeđaju, uznemiravaju ili šokiraju, jer tako traži pluralizam, snošljivost i otvorenost bez kojih nema demokratskog društva.

Istovjetno je stajalište izraženo u paragrafima 63.-65. predmeta Udruženje građana Radko & Paunovski protiv Makedonije (presuda od 15. siječnja 2009., zahtjev br. 74651/01): «Bez obzira na njegovu autonomnu ulogu i poseban djelokrug njegove primjene, članak 11. Konvencije mora se promatrati u svjetlu članka 10. Zaštita mišljenja i slobode izražavanja jedna je od svrha prava na slobodu okupljanja i udruživanja koje jamči članak 11. (...). Sloboda izražavanja ne odnosi se samo na 'informacije' ili 'ideje' koje su prihvaćene s odobravanjem ili koje se ne smatraju uvredljivima, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju. To su zahtjevi pluralizma, tolerancije i širokoumlja bez kojih nema 'demokratskog društva' (...). Iako Sud prihvaća da je moguće da napetost nastaje u situacijama kada se društvo podijeli, on smatra da je to jedna od neizbježnih posljedica pluralizma. U takvim okolnostima uloga države nije da otkloni uzrok tenzija na način da ukine pluralizam, već da osigura da se konkurentske grupe međusobno toleriraju (...).» Pobijano rješenje, međutim, zauzima suprotna stajališta, time što izravno krivotvori tužiteljeve političke poglede, dokida mu pravo na njihovo izražavanje i promicanje. A to nije samo politički pogrješno; to je i – nezakonito.

(18) Slijedom navedenoga, smatrajući da u pobijanome upravnom aktu postoje povrede uslijed kojih je dopušten spor pune jurisdikcije, tužitelj od naslovljenoga upravnog suda kao stvarno i mjesno nadležnog sudišta (čl. 12. st. 2. odnosno čl. 13. st. 1. ZUS-a), traži da po žurnom postupku (čl. 15. ZJO-a) zakaže usmenu raspravu na koju se moli pozvati i tužitelja (čl. 36. ZUS-a), te potom

P r e s u d i:

I. Oglašava se ništetnim, podredno poništava, rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske br. 511-01-51/2-888/73-12 od 12. travnja 2012. godine.

II. Nalaže se tuženici – Republici Hrvatskoj – da u roku od 15 dana tužitelju naknadi trošak spora prema određenju suda, povećan zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja do namirenja.

HRVATSKA ČISTA STRANKA PRAVA