Kako su komunisti, fašisti, nacisti, neototalitaristi i ostali isti - povezani u istu zmiju

Ujo gujo, zmijurino gadna, di si se sakrila, pa te Predsjednik Josipović stalno vidi, a ja ne mogu. Njemu se ukazuješ, a meni se ne ćeš, gaduro jedna. Tjeraš me da uokolo bludim, ne znajući pravi put, a njemu se pokazuješ potajno, potiho i po potrebi. Samo mu nečujno doplaziš pod noge kao kakav vjerni pas. Sad u Srbu, sad u Vukovaru, sad u Knessetu, sad na Farmi Pantovčak, sad na Trgu i tko zna još gdje po kojim sve „šumama i gorama“. Kriješ se na grani, vrebaš iz grma, na stazi se smotaš u obliku potkove, onako kao „U“, pa bi me ujela za vrat, ruku, nogu… Neka krepam, što te briga za me. Koliko čujem otrovna si poput one koraljne, samo gricneš, a žrtva se sruši i mam krepa. Inače ta koraljna svaki dan nosi svečanu košuljicu sa širokim crvenim i crnim prugama, crvenim i crnim, udruženim. Zanimljivo, a i znakovito za jednu zmiju, zar ne?

Ustaška zmija feniks

Smatrao sam, ustvari opće je poznato, kako je ta „zmija ustašica“ (serpens ustashica) koju je Josipović iznova otkrio zapravo odavno izumrla, još tamo negdje između proljeća četrdeset i pete i proljeća četrdeset šeste. Odumirala je u tri dijela, tako ju se uništilo. Prvi, od „glave“ i dio „tijela“ su dotučeni, uglavnom bez suda, umlaćivani su svim i svačim, od mitraljeza do vila, bacani u jame, zazidavani u rudnike, ostavljani uz put. Tko bi sve te metode eksterminacije pobrojao. Središnji dio „zmije“ se što zatvorima, što batinama, što milom, uglavnom preobratio. A treći se bježeći bez glave i bez obzira - iselio.

Ovu „zmiju“ se može zorno predočiti, bila je vidljiva i „iz aviona“. Protezala se od Bleiburga preko Virovitice, Zagreba, Vojnića, Jasenovca, Osijeka, Vršca, Bitole, ne mogu ni nabrojiti. Preživjeli dio se nešto kasnije „sklupčao“ u Hrvatskoj i ubrzo prestao postojati. Za predočiti ostatak treba nam globus, jer se on točkasto omotao oko njega i tako postao globalan. Svugdje ga bilo samo ne u Hrvatskoj. I tako od te „zmije“ odavno ništa, izumrla još davne 1946. Ostala su tek dva, tri nevažna pitanja. Koliko je „zmija“ stvarno imala kralješaka u svibnju 1945., petsto tisuća, ili više?

Koliko je njih bilo „otrovnih“, pri čemu valja istaknuti kako broj ustaša-dragovoljaca nikada nije prelazio pedeset tisuća, i kako i je li se njihova „otrovnost“ uopće utvrđivala? Koliko ih je odmah s reda uništeno? 250.000 tisuća, više, manje? Koliko raseljeno, 250.000 samo te 1945., više, manje? Nekada su ta dva tri pitanja bila strogo zabranjena, a u Hrvatskoj ih ionako nije imao tko ni postaviti. Danas samo formalno nisu, pa se pokušajima govorenja istine o „zmiji“ polako približava kraj.

Ustaška mitska zmija

No, kakogod da je ta „ustaška zmija“ na spomenuta tri načina bila uništena još četrdeset i šeste, pokoji „kralješak“ i kasnije, svejedno se sve do 1990. činilo kako ona živi. Kao što vidimo živi i danas jerbo se presvukla u mit. Tko je zmijurinu održavao na životu? Isti oni koji ju brižno njeguju i danas. Partizani i njihovi potomci, poglavito oni boljševičkoga kova i njihova ideološka braća. Jer što bi bili i što su boljševički partizani bez „ustaške zmije“? Ništa, jedno golo ništa. Bez nje nema boračkih „pemzija“, nema onodobne „pretvorbe vlasništva“ različitim revolucionarnim metodama, od obične otimačine recimo stanova, preko sekvestra i nacionalizacije, do mnogih boračkih prednosti, nema kredita za razne svrhe s fiksnom negativnom kamatom i raznih drugih šarmantnih divota za subnorovce. Jednostavno - nema vlasti.

Kakav Marx, Engels, Lenjin, Staljin, pa i Tito i njihove slike, svaki boljševički partizan držao je doma u formalinu ustašku zmiju, ona mu je, i bila je, čuvarkuća, čuvarica privilegija, jamstvo da rat još traje. Kad bi u Hrvatskoj sve to vrijeme bilo tko zbog, skoro, bilo čega podignuo glavu, oni mu po nos gurnu „ustašku zmiju“. Ma ne ću nabrajati, jer jednostavno zineš li samo kao Hrvat ne samo što će te „ustaška zmija“ već te ubrzo ožive u njenom liku, a poslije s tobom mogu sve. Prije svega već te nekako utamanjivati, do kraja, napola, do tri četvrtine snage i slobode ti uzmu, pa ti brale pjevaj. I tako, onda „ustaška zmija“, danas „ustaška zmija“.

Pletu li boljševički postpartizani „kotac ko' i otac“, pletu li ga. Nema u tome ništa novoga, osim što su sredstva propagande i pritisaka malo drugačija, a i okruženje je formalno „demokratsko“, pa su potrebne sitne prilagodbe, no cilj je isti - vladanje Hrvatima uz pomoć straha.

Zabranjena konferencija parlamentarnih stranaka

Povod najnovijoj ustaškoj zmijologiji dao je HČSP koji je htio organizirati sastanak nekoliko, recimo, nacionalističkih legalnih europskih stranaka zastupljenih u svojim parlamentima od regionalnih do državnih, uključivo i europski. Ne može ni teoretski, jer „ljevičarima“, postkomunistima, koji su prava „desnica“, ali to je druga priča, ne ulazi u glavu da bi nacionalisti mogli imati „internacionalu“ - ona je njihov monopol. HČSP je želio organizirati dva događaja, jedan u dvorani, nekakvu raspravu i drugi na otvorenom, navodno potporu hrvatskim generalima, haaškim uznicima.

Najprije, što se mene tiče, nikakvi marševi po gradovima ne dolaze u obzir, bili oni pederski ili možda noćni „po kućama“, kao oni prije dvije godine koji su po noći proganjali Jadranku Kosor, a podržavao ih i SDP i Ivo Josipović i drugi. Jedino tko bi po hrvatskim gradovima možda mogao marširati jest HV, isključivo u prigodama državnih blagdana, ali kako su Račan i Budiša državne blagdane ciljano uneredili, onda bi zakonom trebalo zabraniti da u njima u većini uopće sudjeluje HV, da se ne bi sramotila. Tako je i HČSP-u i njegovim gostima trebalo zabraniti bilo kakav marš. Ali zabraniti skup u zatvorenom prostoru u nekoj dvorani, to je izvan svake pameti, mimo svake demokracije i slobode. Osobito se to odnosi na način koji je neobično nalik svojedobnoj zabrani Hrvatskoga tjednika 1971., a zabranjen je tako što su ga radnici odbili tiskati.

Sada su vlasnici Miljku odbili iznajmiti dvoranu, što je sjajna primjena lenjinističko-boljševičko-staljinističko-titoističkih metoda u kapitalizmu. Dakle, ništa se nije promijenilo, njima je svejedno bio socijalizam ili kapitalizam, bio totalitarizam ili demokracija, oni vladaju jednako - totalitaristički. Strašne li inače opasnosti u tome što će nekoliko desetaka „desničara“ raspredati u nekoj dvorani. Uostalom ovdašnji mediji su poslušni pa bi skup bez problema mogli i prešutjeti.

Jo-Jo udar: Josipović bije „ustaše, Jovanović “klerikalce“

Naše vlastodržce brine nekoliko desetaka „desničara“ zatvorenih u dvorani, a ne brine ih što svaki dan, kako tvrdi ministar Miralem Mirando Mrsić, sto radnika „maršira“ doma bez posla, pa ih je u desetak dana koliko ta priča traje s posla „odmarširalo“ toliko da po novom zakonu svi ne bi mogli doći prosvjedovati na Markov trg. Nekako mi se čini kako je taj radnički „marš“ puno važniji od onoga HČSP-a.

Paralelno s hvatanjem „ustaške zmije“ teče još jedan udar na konzervativce, „desničare“, zapravo na „klerikalce“ – ti su uvijek bili na udaru odmah iza „ustaša“ ako ne istodobno. Naravno, radi se o pokušaju ministra nogometa i ostaloga Željka Hrvatoždera Jovanovića da iz škola izbaci rimokatolički vjeronauk. Lukav je ministar, najprije bi ga frknuo u zadnji sat, a ubrzo kroz vrata, pri čemu misli kako su ovdje sami blesani pa to ne će skužiti. Zašto nema petlje poderati ugovor između Hrvatske vlade i HBK, izdati direktivu i izbaciti vjeronauk iz škole odmah, već bespotrebno muči javnost.

Opstala je Crkva u Hrvata i bez vjeronauka u školi pedesetak godina, opstat će i nakon što ga odatle izbaci ministar Jovanović. Nisam inače primijetio da bi izbacivanje vjeronauka iz škola bilo u lenjinističkom „Planu 21“ ni kroz mala vrata, ali bilo je u predizbornom planu 2007. pa se može pozvati na njega, a ne se igrati „lukavstava“. Akcijski plan „baci vjeronauk van“ mogao bi teći pod sloganom: „legaliziraj drogu, zabrani opijum za narod“. Taj bi sigurno lako prošao.

Ivo Drugi Agnostik obratio se na totemizam

Vratimo se aktualnom glavnom „zmijoljupcu“ Ivi Pravdoljubu Josipoviću. Prevari nas on, prevari kako je agnostik, a nije, ili više nije. Vjeruje eto Predsjednik u zmiju ustašicu (serpens ustashica) pa je očito totemist-animalist. Kako god okreneš na osobnom planu je to veliki korak, možda jednom stigne i do monoteizma. Za početak je dobra i zmija. Doduše čovječanstvo je taj put prošlo prije tisuća godina, ali Bože moj, neki uvijek zakasne ili krenu u krivom smjeru.

Ima još, naime, opće je poznato kako je zmija u kršćanstvu simbol velikog, ustvari možda i najvećeg, „društvenog“ zla, na neki je način raskinula vezu Boga i čovjeka itd… E pa zašto se jedan agnostik igra i zloupotrebljava upravo taj simbol kako bi zastrašio podanike? Jednostavno, vjeruje u zmiju i možda se nada kako su mu podanici - žabe. Budući da bubnjajući okolo priziva zmije, plašim se da kakva ne doplazi na Farmu. Mogla bi ugristi jadne magarce koji tamo možda još uvijek obitavaju.

Crveno-crna zmijurina

Kad se Predsjednik države igra sa simbolikom zmije ništa nas ne sprječava da nastavimo istim tragom. Priroda je, kao što vidimo, najotrovniju zmiju obukla u crveno i crno. Ne biste vjerovali, ali i totalitarističku zmijurinu koja se poviješću vuče već više od sto godina društvo je odijenulo - isto. Crveno i crno. Najprije su Marx i Engels zametnuli crveno zmijsko jaje. Prvu crvenu revoluciju financirali su i vojno pripomogli i obranili crni konzervativci „desničari“, čak jedno Carstvo, Njemačko. Lenjina su iz Švicarske u oklopnom vlaku preko Švedske i Finske dovezli u Petrograd. Ukratko, uz pomoć njemačke vojske i novaca boljševička crvena banda je osvojila vlast. Zatim je socijalist „ljevičar“ Mussolini pokrenuo marševe, pa slične nacional-socijalist Hitler, kojemu su komunisti uvijek bili draži od, recimo, katolika, uostalom kopirao je boljševičke metode.

Stalno je trajala suradnja nacista i boljševika, vojna i svaka druga, a ujedno su mase hranili bajkom kako su oni drugi - zmija i svakovrsna neman. Drugarstvo drugova je završilo i formalnim paktom Staljina i Hitlera, sve do 22. lipnja 1941, pa je činjenica da su ustaše 1941. na vlast doveli i komunisti, pored nacista i fašista. I tako se slaže neprekinuti niz crvenoga i crnog na tijelu povijesne totalitarističke zmije. Jedno bez drugoga ne može, bez jednoga i drugog nema ni zmije, crvenilo hrani crnilo, crnilo tetoši crvenilo…

Toliko o starim, tradicionalnim totalitarističkim zmijama. A što je sa zmijama novije generacije? One našim zmijoljupcima s jugodesnice nekako bježe iz vidokruga posebno ona suvremena podvrsta nacional-socijalistika serbica koja se ovdje intenzivnije naselila ranih osamdesetih, a žestoko trovala i pila krv po Hrvatskoj ranih devedesetih. Čudi me to jer i ona u sebi ima sve moguće varijacije crnoga i crvenog, od mrtvačke glave i noža, do crne šubare ukrašene crvenom zvijezdom petokrakom. Bit će ih petokraka zbunjuje i muti vid.

Ne ću više jer ovoj tužnoj priči valja učiniti kraj, a učinit ću to s rečenicom koja bi mogla zamijeniti i ovaj tekst, ali i mnoge knjige, hrpetine novina, mnoštvo televizija, internet. Kad čujete nekoga kako mu se priviđa „ustaška zmija“, čuvajte glavu, čuvajte posao, karijere, vlasništvo, čuvajte se zatvora… Naročito se čuvajte da baš u vas ne upere prstom i proglase takvom zmijom jer takve sijeku na tri djela, a tko zna koji će baš vas zapasti.

Tomislav Gradišak / hrvatski-fokus.hr