Povodom obljetnice osnutka stranke Akcija za bolju Hrvatsku, zamolili smo neke od članova Predsjedništva za razgovor o njihovom osvrtu godinu dana unatrag, trenutnoj političkoj situaciji u Hrvatskoj i planovima za budućnost.

Nacionalna sigurnost i njena zaštita osnovni su preduvjet za normalno funkcioniranje svake države i društva u cjelini. Ono čemu svjedočimo u posljednjih desetak godina u Hrvatskoj, odnosu svih vladajućih političkih opcija prema nacionalnoj sigurnosti i stanju nacije općenito, dokaz su je politika uvelike zakazala na tom polju i da je tu potrebno učiniti velike promjene.

O tome smo razgovarali sa mr. krim. Željkom Cvrtilom, glavnim tajnikom ABH.

Nekada se nacionalna sigurnost gledala kroz moguću vojnu ugrozu od strane jedne države na drugu, sigurnost vanjskih granica, te protuustavnog djelovanja unutar država. Današnji pojam nacionalne sigurnosti obuhvaća sasvim neke druge pozicije i mogućnosti ugroze jedne države.

Konkretno gledajuću Republiku Hrvatsku, treba reći da smo svoju nacionalnu sigurnost u potpunosti dali u ruke strancima. NATO bi nas trebao štititi od eventualnog napada neke država izvan sustava NATO, iako nije riješena situacija u slučaju napada države koja je također članica NATO-a kao i RH, tko će nas tada braniti. Zauzvrat mi smo se odrekli svog načina funkcioniranja i ustrojavanja hrvatske vojske, kao i primjerenog oblika naoružanosti, te još k tome plaćamo godišnju rentu za članstvo u NATO. Službenici NATO su ušli u sve pore hrvatske vojske i za njih nema apsolutno nikakvih nepoznanica o stanju naše borbene spremnosti (prije nespremnosti). Prihvativši prevaru o potpunoj profesionalizaciji vojske, veliki dio stanovništva, posebice mladog, ostavili smo uskraćeno za opća vojna znanja koja su neophodna u slučaju rata. Sjetimo se koliko su upravo takva znanja bila potrebna u Domovinskom ratu, kada smo bili prisiljeni u vrlo kratkom roku organizirati dostatan broj ljudstva koje je imalo opća vojna znanja. Danas, a za desetak godina bit će još gore, to ne možemo učiniti jer bi bilo potrebno prethodno kroz nekoliko mjeseci provesti temeljnu borbenu obuku, pitanje dali bi se imalo toliko vremena, odnosno može li toliko izdržati ovako malobrojna, bez obzira koliko dobro obučena, profesionalna vojska.

Ipak, danas se nacionalna sigurnost prije svega ogleda kroz gospodarsku snagu jedne države. Da bi gospodarstvo jedne države bilo održivo, između ostalog, snažnu ulogu ima i zaštita:

• nacionalnih interesa,

• strateških interesa,

• vitalnih nacionalnih resursa,

• domaćih proizvodnja i tvrtki,

• domaćih proizvoda,

• domaćih ideja i patenata, te njihove implementacija.

Ključnu ulogu u takvoj zaštiti imaju državne sigurnosne institucije (policija, sigurnosne službe, odvjetništvo). Nažalost u Hrvatskoj smo svjedoci, totalnog ne funkcioniranja tih državnih zaštitnih mehanizama, kada je u pitanju nacionalna sigurnost, odnosno strateški nacionalni interesi. Da je tome tako svjedoči nakaradna pretvorba, pljačka javnih poduzeća, korumpirane nabave sigurnosne opreme, korumpirana rasprodaja ili predaja nacionalnih strateških kompanija i dobara (INA, banke, Pliva, Isključivi gospodarski pojas, vode, poljoprivredna zemljišta..). Sve to naš sigurnosni sustav nije uspio prevenirati niti vidjeti. To je tako isključivo jer sustavi nisu uređeni pa su mehanizmi sigurnost, koji bi trebali imati kontrolnu ulogu, zapravo sami politički nadzirani i kontrolirani. Uz to, strane sigurnosne službe, što po nalogu politike, što svojim prikrivenim djelovanjem, duboko su ušle u sve pore hrvatskih sigurnosnih službi, tako da niti za njih nema apsolutno nikakvih tajni o bilo kojoj hrvatskoj strateškoj nacionalnoj odluci, bilo da je razvojnog, gospodarskog ili općeg sigurnosnog karaktera.

Sve smo prepustili strancima, pa i nacionalnu sigurnost. U takvoj situaciju, suludo je očekivati da će stranac bolje štitit naše interese i resurse od nas samih, osim ako neće postati većinski vlasnik svega hrvatskog, pa će onda zapravo štititi svoja dobra. Koliko smo daleko od većinskog vlasništva stranaca? Pitanje jeli to uopće bitno ka su vitalni resursi već u njihovom vlasništvu, a to se upravo i moglo dogoditi jer je hrvatski sigurnosni sustav probušen na svim razinama.

Bivša HDZ-ova vlast uopće nije pokazivala nikakvu zainteresiranost za zaštitu nacionalnih interesa, već je zapravo uvelike pridonijela rastrojavanju iste. Nažalost niti aktualna kukuriku vlast ne pokazuje niti želju niti kompetenciju za zaštitom strateških nacionalnih interesa. Pokušaj postavljanja ministara u strateški važnu kompaniju INA-u, neće pridonijeti tome da se predana upravljačka prava MOL-u, vrate u hrvatske ruke. To se može promijeniti samo promjenom ugovora, na temelju dogovora ili sudske odluke, odnosno ponovnim otkupom tih prava.

Hrvatska ima, nažalost, mnogo primjeraka propusta uslijed nefunkcioniranja nacionalne sigurnosti. Jednom kad se ti propusti ili namjerno nepoduzimanje dužnih radnji dogode i nastupe teške posljedice (uglavnom ekonomske), teško je ili gotove nemoguće povratiti prepuštene pozicije.

Jednom kada se uništi nacionalna sigurnost jedne države, vrata za preuzimanje vitalnih ekonomskih resursa su širom otvorena, u ekonomskom ratu. Ekonomska slabost, naravno dovodi i do vojne slabosti, pa takva država postaje ranjiva i neobranjiva i u slučaju izravne vojne agresije. Takvom slabom državom, ovisnom o vojnoj zaštiti (NATO) i financijskoj pomoći stranaca (MMF, Svjetska banaka), prestaje biti samostalna, neovisna i suverena. Ona postaje ovisna kao što je ovisan svaki dužnik o svom kreditoru i pristaje na sve uvjete kako bi preživljavala. Takva država više nije u stanju zaštititi niti sebe niti svoje građane. Upravo se to učinilo Hrvatskoj. Svaka ekonomski uspješna država (i privatne kompanije) koristi svoje sigurnosne mehanizme, ne samo da zaštiti svoje nacionalne interese, nego te mehanizme stavlja u funkciju razvoja svog gospodarstva.

Najgore što se može dogoditi sigurnosnim službama jedne države, je da ih vode nacionalno neosviješteni ili nesposobni kadrovi. Takvima ništa nije sveto ili ne vide što se događa i pored njih nacionalna bogatstva nestaju bez traga, a svoju krivicu uopće ne vide, već neki čak figuriraju za nove stranačke spasitelje i premijere koji bi trebali zaštititi hrvatske temeljne vrijednosti i malo preostalih resursa.

Akcija za bolju Hrvatsku sudjelovala je u radu Vijeća za Hrvatsku i bila jedna od najglasnijih protivnika ulaska Hrvatske u EU.

O razlozima protiv ulaska u Europsku Uniju razgovarali smo s Jasenkom Badrićem, članom predsjedništva ABH.

Europska Unija kao zajednica država Europe projekt je koji je u samom osnutku dobro osmišljen, no višegodišnja praksa pokazala je da je taj projekt nažalost donio samo probleme svima koji su se u njega uključili.

Hrvatska vladajuća elita, iako svjesna svih problema s kojima se članice EU suočavaju na dnevnoj bazi, ipak Hrvatsku je silom htjela ukrcati na brod koji tone, ne razmišljajući o interesu države i naroda nego isključivo o vlastitim interesima.

Hrvatska je već imala vrlo traumatična iskustva suživota u zajednici s drugim državama i raspad te umjetno stvorene države plaćen je najskupljom mogućom cijenom. I umjesto da se samostalnost države čuva kao najveća vrijednost, hrvatski narod je u vrlo kratkom vremenu iz okova komunizma dospio u okove globalnog kapitalizma.

Opasnost od globalnog kapitalizma prijeti nam na više načina ali dva su najvažnija. Gubljenje nacionalnog identiteta i nemogućnost kontrole nad vlastitim prirodnim resursima. I to je ono čemu smo se najviše usprotivili.

Naši argumenti protiv ulaska Hrvatske u EU bili su vrlo jasni i temeljeni na stručnim analizama, nasuprot argumentima vladajućih elita koji ih zapravo nisu niti imali. No medijska kampanja koja je provođena po, usudio bih se reći, goebbelsovim metodama, učinila je svoje. Naše poruke sustavno su zatirane i širi krug ljudi nije ih imao priliku čuti.

Dodatni je problem u tome što se radi o zapravo vrlo malom postotku hrvatskih građana koji je odlučio o ulasku Hrvatske u EU, i to se uglavnom radi o onom istom postotku koji Hrvatsku nikad nije ni želio. U Jugoslaviji ili Euroslaviji, njima je svejedno, samo da Hrvatska ne bude samostalna.

Koliko smo bili u pravu pokazalo se u vrlo kratkom vremenu nakon potpisivanja pristupnog pregovora, kad su i javnost i vlada postali suočeni s gorkom činjenicom da niti jednu odluku ne možemo donijeti a da nismo pitali Brisel, a još nismo postali službena članica. Država koja ne može samostalno donositi zakone, a time niti provoditi samostalnu državnu politiku, nema suvereniteta.

Kad se prisjetimo samo kako su nas vladajuće elite s televizijskih ekrana uvjeravali da Hrvatska neće izgubiti suverenitet, s pravom se možemo zapitati da li su nas svjesno bezočno lagali ili ni sami nisu znali što potpisuju. Prema njihovim današnjim reakcijama na 'packe' od majčice Europe, rekli bismo oboje.

Jedna od najvažnijih stavki političkog programa Akcije za bolju Hrvatsku je gospodarstvo i njegov napredak. S obzirom na geostrateški i geopolitički položaj Hrvatske, promet je jedna od najvažnijih grana gospodarstva.

O prometnoj povezanosti, komunikacijama i planu povezivanja krajnjeg juga Hrvatske preko teritorija BiH, razgovarali smo s dipl.ing. Ladislavom Turudićem, dopredsjednikom ABH.

Promet na sveobuhvatnoj razini ima dvojaku i ključnu ulogu u svakom gospodarstvu. Prva je uloga pokretanje gospodarstva tijekom realizacije prometnih projekata, kroz otvaranje investicija, novih radnih mjesta i pokretanje mnoštva gospodarskih čimbenika realizacije. Druga ključna uloga je stvaranje preduvjeta za razvoj gospodarstva u cjelini.

Osim navedenih gospodarskih utjecaja, promet ima ključnu ulogu u osiguranju željenih geostrateških i geopolitičkih pozicija Republike Hrvatske u okruženju. Planiranje i pokretanje prometnih projekata na promišljen, naučan, ekonomski opravdan i povoljan političko strateški način može pozicionirati Republiku Hrvatsku kao političkog i gospodarskog lidera u svom okruženju.

Na žalost od osamostaljenja Republike Hrvatske ne svjedočimo takovome pristupu. Posljednji je primjer planiranja povezivanja krajnjeg juga Hrvatske s ostatkom zemlje auto cestom, koja se planira graditi na teritoriju druge države, susjedne Federacije Bosne i Hercegovine. Upravo je nevjerojatno što se o tome uopće razmišlja, a kamoli što smo pred početkom tog projekta. Svjedočili smo tijekom Domovinskog rata koje su posljedice prekida prometa, a sada se potencijalno dovodimo u istu situaciju. Naravno kako nitko ne prejudicira zbivanja iz doba Domovinskog rata, ali takovom realizacijom prometnog pravca gubimo apsolutni nadzor i upravljanje nad istim. Bez obzira na eventualno veće troškove realizacije prometnog pravca, isti se mora realizirati isključivo preko teritorija Republike Hrvatske, bilo kopnom, morem ili podmorjem. Nakon realizacije primarnog prometnog pravca između krajnjeg juga Hrvatske i ostatka zemlje, isključivo teritorijem Republike Hrvatske, dobro su došli i takvi prometni pravci u službi upravljanja rasta i napretka Hrvatske.

Na žalost promatrajući bilo koju granu prometa, osim djelomično cestovnoga, ne možemo biti zadovoljni razinom razvijenosti, upravljanja i strategijom razvoja. Također svjedočimo čitavom nizu afera kroz novčane pronevjere tijekom investicija u izgradnju i održavanje prometnih sustava.

Osnovna podjela prometa je transport ljudi i roba, te transport informacija. Promatrajući promet ljudi i roba struka nas uči kako je ekonomski najisplativiji vodni promet. Iza njega je pozicioniran željeznički, dok je cestovni promet najskuplji vid transporta ljudi i roba. Zračni promet, u našem konkretnom promatranju nije relevantan.

Vodni promet u Republici Hrvatskoj ima odlične potencijale. Plovnim putovima Dunava, Drave i Save Republika Hrvatska je povezana s zapadnom, srednjom i istočnom Europom. Pozicija riječke luke duboko je penetirana u Europu. Na žalost ti potencijali su slabo iskorišteni. Vodni promet daleko je ispod razine razvijenih zemalja, a pomorski je na niskim granama zbog nepostojanja kvalitetnih pruga koje moraju povezivati naše luke s ciljanim prometnim odredištima.

U željeznički prometni sustav gotovo ništa se nije ulagalo proteklih dvadeset godina. Redovito održavanje je nedostatno, čemu svakodnevno svjedočimo kroz razne nesreće na željezničkom prometnom sustavu. Hrvatske željeznice i sestrinske firme su na razini socijalističkog gospodarstva i kao takve nisu sposobne ispuniti ključnu zadaću koju imaju.

U razvitak cestovnog prometa puno se ulagalo, no na žalost često bez naučno i strateški osnovanih analiza. Uz to vladajuće strukture iskoristile su investicije u gradnju i održavaje auto cesta za neviđene pronevjere. Primjerice, prisjetimo se milijunskog računa, prilikom gradnje Dalmatine za uklanjanje „šuma“, ili arheoloških nalazišta.

Sustav zračnog prometa također nam je na jadnim razinama. U dvadeset godina niti jedna Vlada nije uspjela pronaći sredstva ili partnera za modernizaciju „socijalističke“ glavne zračne luke u Zagrebu. Zračni promet mogao je odigrati ključnu ulogu u razvitku našeg turizma, no to se nije desilo. Primjerice tragikomična je situacija zadarske zračne luke preko koje još uvijek prelazi cesta.

Poštanski i telekomunikacijski promet priča je za sebe, ali na žalost opet upravljana ne stručno i ne strateški na korist Republike Hrvatske.

Hrvatske telekomunikacije, koje ne bez razloga mnogi nazivaju „zlatnom kokom“ prodane su u većinsko vlasništvo Deutsche telekomu. Definitivno takve kompanije nigdje u svijetu svoj opstanak na zahtjevnom telekom tržištu, ne mogu ostvariti ukoliko su u vlasništvu isključivo države, te je pronalazak strateškog partnera bio opravdan razlog. Problem je što je hrvatskoj državi ostalo 10,5 % udjela u vlasništvu kroz Fond hrvatskih branitelja i Umirovljenički fond. Hrvatska država je u jednoj vrlo važnoj i strateški bitnoj kompaniji morala zadržati ako ne upravljački, barem suupravljački udio.

Hrvatska pošta je u vlasništvu Republike Hrvatske i jedno je od rijetkih državnih poduzeća koje posluje pozitivno. U njenom primjeru imamo drugu krajnost, kroz nepronalaženje nužnog strateškog partnera, naravno po povoljnim uvjetima vlasničkog udjela.

Uz sve navedeno bitno je osvrnuti se na rad HAKOM-a (Hrvatske agencije za poštu i telekomunikacije). Zadaća agencije je osiguranje tržišnih uvjeta poslovanja za sve koncesionare obavljanja poštanskog i telekomunikacijskog poslovanja. Na žalost opet je na djelu hrvatska priča. Za slučaj Hrvatske pošte, umjesto da HAKOM osigurava ravnopravnost on pogoduje privatnim kurirskim firmama, te time direktno ugrožava poslovanje Hrvatske pošte.

Za slučaj regulacije telekom tržišta, upravo nesposobnošću HAKOM-a nisu se desila značajna ulaganja u izgradnju svjetlovodne pristupne mreže u Republici Hrvatskoj. Cijeli projekt težak je 15 milijardi kuna, i umjesto da je iskorišten kao važan dio pokretanja hrvatskog gospodarstva isti je zaustavljen, isključivo iz razloga nesposobnosti agencije za pronalaženje i nametanje najboljeg mogućeg rješenja na korist Hrvatske.

Krajnji zaključak je kako od samostalnosti Hrvatske niti jedna Vlada nije sagledavala niti iskoristila promet u opsegu koji on može pružiti boljitku i razvitku Republike Hrvatske.

Uredništvo