Sve što se u Hrvatskoj dogodilo, što se događa i što će se događati do nekog vremena, ima i spona i zapona, i pripona i prepona, i napona i raspona s Džeparovom kanalizacijom i kanaliziranjem njegovih kućnih ljubimaca, kanalizacija-ša, u sve pore hrvatskog društva od podrumskog temelja do špice krova.

Dalje ne može!

Ipak u ovom što može i što je mogao i što će moći, pokušati će ostvariti još opsežniju kanalizacijsku Džeparizaciju, koja bi, ne daj Bože, trebala nadživjeti i njega samog, nakon njegovog ponovnog medicinskog ustoličenja, kao (tamo nekog) ''zadnjeg predsednika'' druge kanalizacijske Šugoslavije (koja je kao i prva, živjela i održavala se džeparenjem Hrvatske i života Hrvata), u ''prvog predsednika'' treće kanalizacijske Šugoslavije, koja bi isto opstajala na džeparenju Hrvatske i života Hrvata, a u kojoj bi HDZ igrao minornu, zapravo baš nikakovu ulogu za Hrvate, za razliku od nekadašnjeg HSS-a s Stjepanom Radićem na čelu.

Kako se to radi?

''Dobiješ čekove od australskih Hrvata za obranu i oslobađanje Hrvatske, te povodom toga i po onoj ''ima sluha kao krava njuha'', zapjevaš u dalekoj Australiji hvalu Hrvatima: ''Evo zore, evo dana!'', ustašku, nedžeparsku pjesmu, koju sam započmeš kao UDBA-ški navlakač Hrvata, kako bi ih navukao, te odžepario, te ih napustio s izvjesnim dobitkom, u neizvjesnoj im sudbini po ishod rata u Hrvatskoj, u čemu osobito osobno guštaš(?).'' Fuj!

E sad, kad je došlo pod Sunce, kako je te čekove jednostavno zavojito LAP-io(eng.), okukaški, odnosno CURVA-ški (ital.), sad je on tim istim australskim Hrvatima, po UDBAški – Ustašama, i ne samo australskim, već i ostalosvjetskim Hrvatima, preko svojih kanalizacija-ša ukinuo pokroviteljstvo nad Bleiburgom, pokretnom točkom, ne zarobljenog, već samopredanog Hrvatskog vojno-civilnog mučeništva 1945 godine za inat! (O Britancima i Bleiburgu neću, jer su preočito reinkarnirani u Nizozemce u Srebrenici)

A što je poglavitu štetu nanio hrvatskim ratnicima u Hrvatskoj, kojima je nedostajalo metaka 1991 godine u hrvatskom oslobodilačkom ratu, poradi njegovog izdajničkog džeparenja, nikome ništa, iako bi i samo jedan metak više, možda spasio nekoliko života.

Tih nekoliko života bi možda preživjelo i stvarali bi još nekolicine i nekolicine novih života, i nekolicine za nekolicinama su cijeli jedan svijet, što i dovodi do židovske izreke:

''Ako spasiš i jedan ljudski život, spasio si cijeli svijet.''

Eto što Džeparu znači svijet: Ništa! A metak? Koji metak? Koji čekovi? Koji narod?

I još se tamo netko drznuo, ne pipnuti, već samo pisnuti za Džeparov postpredsjednički fond? E to je isto došlo na naplatu s navedenim ukidanjem pokroviteljstva nad Bleiburgom kao faktor 2. Tako će već od slijedeće godine, malohrvatski sabor kanalizacijski, svojim šugavim kanalima dostavljati bleiburški novac budućem ''prvom predsedniku'' treće Šugoslavije. Za njega ne postoji Post, već sam – ''on – Predsednik''.

Svojeg ''republičkog potpredsednika'' već ima u S(o)KOJu, a svog ''čoveka od poverenja'', odnosno novog Manolla ima u mrkom Marku, vritanskom kuriru živih hrvatskih heroja Domovinskog rata u protuhrvatski Hack/Hag, potpisnog ostvaritelja ''lokal-uhidbeno-transportne-izdaje'' kodnog imena – ''Operacija Shex''.

Svi oblici otimanja ljudskih osobnih razgovora, događaja i stvari su neljudska Džeparizacija!

Zapravo, kako netko tko je sprovodio Džeparizaciju, može sprovoditi i reTuđmanizaciju, ako nema Franje Tuđmana?

To nije moguće niti kloniranjem, jer biti isti tijelom i mozgom, ne znači dobiti i isti duh. Moguće je jedino sprovesti reDžeparizaciju Hrvatske iz vremena Franje Tuđmana, koji je sam džepare (za koje je znao) šutnuo na ulicu!

Hrvatskoj nije potrebna reTuđmanizacija, već deDžeparizacija. I to odmah.

I bez džeparskih fora: kad ga otkriju, onda se vadi na pederstvo.

I pederski džepar i džeparski peder su isto, a takvih je danas puna Hrvatska i još imaju svoju džeparsku paradu, gdje džepare narod i pederstvom i pedofilijom, i djecu i odrasle, te su i zaštićeni Džeparizacijskim neodgojnim vibratorom i cokularenjem u glavu.

Sračunajmo dakle Džeparov životni put od Kržnog puta '45, preko početka 90-ih do sad:

Jednom džepar – Uvijek džepar!

I Gadafiju je mrtvom s ruke skinuo sat isti takav džepar, pa bi znači taj isti džepar trebao nakon 45 godina postati predsjednik Libije? I nebi se onda libio dalje džepariti?

Sigurno ne bi!

Takvi ni čaval ne znaju čekićem zabiti, a lova im se sama lijepi na ruke oprane medom, kao u starohrvatskoj izreci onima koji imaju ljepljive prste na novac: ''Opet si se danas najeo meda?''

Johnny Otočac