Otkad je režim u Beogradu odustao u drugom izbornom krugu od krivotvorenja izbora (Tomislav Nikolić se nakon prvog kruga žalio na krađu glasova, i pozvao svoje pristaše na ulične demonstracije i obranu glasova), bilo je jasno da je Boris Tadić otvorio put svom oponentu Tomislavu Nikoliću prema predsjedničkoj palači u Beogradu.

Motiv Tadićeve „kapitulacije“ leži u spoznaji da ga je zapadna politika ostavila na cjedilu.

Četničko izborno tijelo je u Srbiji već godinama stabilno, i kreće se na razini od oko jedne trećine glasova, dakle, više nego bilo koja druga stranka u Srbiji. To je, naravno palo u oči Zapadu koji nastoji ovu ogromnu količinu glasova i taj veliki politički potencijal kanalizirati, i vodu tjerati na svoj mlin.

Svi u političkoj „regiji“ sada se plaše „velike Srbije“, novog rata, nove agresije Srbije na svoje susjede, nove teritorijalne podjele i rijeke krvi, jer novi predsjednik Srbije je jedan od četničkih vojvoda koji se kao zamjenik bivšeg četničkog vojvode Vojislava Šešelja na čelu Srpske radikalne stranke za vrijeme velikosrpske agresije zalagao i borio za veliku Srbiju.(Titulu četničkog vojvode je Vojislavu Šešelju dao, ali poslije i oduzeo vođa srpske četničke emigracije u Sjedinjenim Američkim Državama, i ratni zločinac „pop“ Đujić, zbog suradnje četničkog vojvode i deklariranog anti-komunista Vojislava Šešelja sa srpskim komunistima Slobodana Miloševića i komunističko-titoističkom tzv. JNA.)

Međutim, i oporbeni čelnik Srpskog pokreta obnove, Vuk Drašković, slao je srpske dobrovoljce na hrvatsko ratište kao i Vojislav Šešelj i njegov ondašnji zamjenik Nikolić, zvan Toma Grobar, a nakon rata bio gost kod Aleksandra Stankovića u emisiji Nedjeljom u dva, i čak kraće vrijeme predsjedavatelj Vijeća Europe u Strasbourgu. Zašto i Tomislav Nikolić ne bi bio gost kod Aleksandra Stankovića na Hrvatskoj televiziji? Kakvi bi argumenti mogli prevladati da ne gostuje na Hrvatskoj televiziji – to što je za FAZ izjavio da „je Vukovar bio srpski grad, i da se (Hrvati) nemaju tamo što vraćati“? To je slabiji argument od argumenta da je Vuk Drašković bio u Republici Srbiji inicijator rehabilitacije ratnog zločinca i vođe četničkog pokreta u Drugom svjetskom ratu, Dragoljuba Draže Mihailovića. Na koncu, zašto neokomunisti u Hrvatskoj i vladajući bivši komunisti u državnom vrhu RH ne bi surađivali i sa četnicima kad postoji tradicija suradnje partizana s njima u Drugom svjetskom ratu?

Poznato je iz povijesti da su srpski pobunjenici etničko čišćenje Hrvata u N.D.H. započeli 27. „jula“ 1941. godine uz pomoć fašističke Kraljevine Italije i njezine okupacijske II. armije u Dalmaciji.

Tada su fašisti Benita Mussolinija u anektiranu zonu Dalmacije prebacili vojnim kamionima četiri tisuće Srba s područja N.D.H., pretežito iz dalmatinske zagore, kako bi se stekao dojam u javnosti da ustaška vlast u Zagrebu ugrožava Srbe u Hrvatskoj. Talijanska tajna služba vršila je propagandu protiv ustaške vlasti u Zagrebu, a talijanski fašistički režim naoružao srpske „izbjeglice“, i poslao ih natrag preko demarkacijske linije na područje N.D.H. u etničko čišćenje hrvatskih civila na području Dalmatinske zagore, Like, Hercegovine, i južne Bosne gdje je 26. srpnja 1941. i počeo srpski ustanak klanjem Hrvata u Drvaru, i krvavim jamama.

Cilj srpskog ustanka od 27. srpnja 1941. bio je etničko čišćenje hrvatskog stanovništva i pripajanje etnički očišćenih hrvatskih područja poslijeratnoj velikoj Srbiji, zvala se Velika Srbija ili Jugoslavija. Sva područja koja su srpski četnici etnički očistili od Hrvata je okupirala talijanska vojska koja je imala funkciju kao UNPROFOR godine 1992. u Republici Hrvatskoj kada se razmjestio na liniju razgraničenja na prvoj crti bojišnice između srpskih pobunjenika i agresora, i snaga RH, i time de facto štitio područja tzv. krajina koja su pobunjeni Srbi osvojili u situaciji kada su Hrvati bili razoružani od strane JNA i komunističke vlasti u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, u vrijeme između dvokružnih prvih demokratskih izbora, travnja 1990. godine.

I u travnju 1941. su Hrvati bili bez oružja, i bez hrvatske vojske, i taj interregnum su iskoristili četnici i partizani koje su tada pretežito činili srpski pobunjenici (iako su partizanski ustanak u Hrvatskoj od 22. lipnja 1941. predvodili hrvatski komunisti jugoslavenske orijentacije, u Sisku), isto kao što su srpski pobunjenici iskoristili vakuum 1990. godine i započeli krvavu pobunu 17. kolovoza 1990. godine, i proglasili ratno stanje, i počeli etnički čistiti hrvatske civile, jer nisu priznavali hrvatsku državu u slučaju raspada SFRJ.

Percepcija o srpskom ustanku iz 1941. je danas u Hrvatskoj takva, da ispada kao da su partizani digli taj ustanak, što je laž, naime, pored 4,5 tisuće organiziranih srpskih pobunjenika u četničke brigade je u ustanku protiv N.D.H. sudjelovalo točno 30 srpskih komunista-partizana na čelu sa Đokom Jovanićem koji je u Otriću, kolovoza 1941., zajedno sa četničkim vojvodama, potpisao s talijanskim fašistima i okupatorima sporazum o nenapadanju, čime su srpski komunisti i četnici postali kvislinzi, gledajući iz kuta zapadnih antifašističkih Saveznika.

Nakon Drugog svjetskog rata su titoisti proglasili četnički ustanak iz Srba partizanskim ustankom, i time dvostruko krivotvorili povijest jer su ustanak komunista u Sisku izbacili iz povijesnog sjećanja, pošto su taj ustanak protiv Nezavisne Države Hrvatske vodili hrvatski komunisti, a Hrvati, bili i komunisti, ne smiju po velikosrpskoj logici koja je prevladala u vrhu KPJ i kod Tita ni pod koju cijenu biti antifašisti, već antifašisti u povijesti smiju biti samo Srbi. Po strani to što u povijesti ni partizani ni četnici de facto nisu bili antifašisti, dok su komunisti koji su organizirali partizanske ustanke bili od 23. kolovoza 1939. do 22. lipnja 1941. godine, po paktu Molotov – Ribbentrop, u savezništvu s njemačkim nacistima.

Sanaderov HDZ je preko Ministarstva kulture financirao obnovu u ratu srušenog komunističkog spomenika u Srbu, a SDSS je obnovio komunističku praksu obilježavanja ustanka u Srbu, (što prenosi HTV), i slavljenja pokolja nad hrvatskim civilima pod krinkom navodne borbe protiv fašizma, dok visoki državni dužnosnici Republike Hrvatske u Srbu drže vatrene govore, i najavljuju nove obračune s „hrvatskim fašistima“ koji se kriju u „ustaškim zmijskim leglima“.

Treba napomenuti da je vođa srpskih komunista u hrvatskoj Lici, Đoko Jovanić, ubio prvog partizanskog politkomesara KPH, Oreškovića - Krntiju, koji je u Drvaru bio svjedokom etničkog čišćenja Hrvata od strane srpskih pobunjenika. Po „oslobođenju“ Zagreba 1945. je Titov general Đoko Jovanić sa svojom partizanskom „VI. ličkom divizijom“ Jugoslavenske armije masovno klao hrvatske civile u podsljemenskoj zoni (među njima silovao i masakrirao brojne djevojke i žene), a inače je nakon Drugog svjetskog rata bio redoviti vatreni govornik u Srbu povodom svake obljetnice od 27. srpnja 1941. godine u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj u sklopu SFRJ.

Predsjednik Republike Hrvatske, Ivo Josipović, kao da se uplašio nakon što je njegov prijatelj Boris Tadić, koji je Oluju proglasio zločinom nad Srbima, izgubio predsjedničke izbore u Srbiji, međutim, strah od Nikolićevih četnika je suvišan, ne samo zbog dokazane povijesne suradnje partizana i četnika u Drugom svjetskom ratu, nego zbog činjenice da je Tomislav Nikolić preparirani četnik kojemu su izvađeni zubi tako da je postao tigar od papira. Po hrvatske interese opasniji je Vojislav Šešelj, a njega je Zapad eliminirao s političke scene Srbije. Kako bi taj plan uspio, Zapad je Borisa Tadića nakon pretposljednjih izbora prisilio na koaliciju s Miloševićem socijalistima (koji su, usput rečeno, glavni krivci za rat na prostoru bivše Jugoslavije, a ne četnici), kako bi se ogorčeno četničko biračko tijelo, koje je dobivalo pojedinačno najviše glasova a nije moglo preuzeti vlast, još više homogeniziralo, i politička scena u Srbiji još više radikalizirala.

Nikolićev bivši šef Vojislav Šešelj je u svom devetosatnom pledoajeu pred haaškim tribunalom opisao izdaju koju je njegov zamjenik Tomislav Nikolić izvršio kada je tajno počeo surađivati sa zapadnim obavještajnim službama koje su ga ucijenile s ratnim zločinima koje su mu predbacili da je navodno počinio na hrvatskom ratištu.

Vojislav Šešelj je pred tribunalom Vijeća sigurnost UN dokazao da je cilj optužnice protiv njega bio njegova eliminacija sa političke scene u Srbiji, dok su ratni zločini četnika u drugom planu, jer je optužnica protiv njega tako konstruirana da se nemože nedvojbeno dokazati da je sudjelovao u zločinima. Na primjer, optužen je za pokolj hrvatskih zarobljenika na Ovčari iako se zna da je za taj pokolj odgovoran šef Kontaobavještajne službe JNA (KOS), general Aleksandar Vasiljević, što V. Šešelj dokazuje i kaznenom prijavom Državnog odvjetništva Republike Hrvatske koja je prihvaćena sa zakašnjenjem od 20 godina nakon zločina. Međutim, kao svjedok tužiteljstva Tribunala u predmetu suđenja Slobodanu Miloševiću, Vasiljević je pošteđen optužnice haaškog suda protiv njega. Čak je i njegov oficir Veselin Šljivančanin na haaškom sudu prošao sa šljivom na oku, dok je general Mrkšić dobio 20 godina jer je žrtvovan, i od Aleksandra Vasiljevića ucijenjen da šuti, inače će mu pobiti njegovu obitelj. Čak su i u Srbiji na suđenju za Ovčaru oslobođeni neki šešeljevci jer je za taj veliki zločin odgovorna tzv. JNA, a ne paravojne četničke jedinice, međutim, u optužnici za Ovčaru se zaobilazi JNA, i sva krivnja prebacuje na srpsku TO i četnike.

Vojislav Šešelj je pred haaškim Tribunalom optužen za genocid na osnovi govora mržnje na tiskovnim konferencijama i raznoraznim mitinzima, dok je on dokazao da je Žalbeno vijeće haaškog suda iz prvostupanjske presude Dariju Kordiću (vođi Herceg-Bosne i HDZ-BiH za vrijeme rata, nakon Mate Bobana) izbacilo optužbu za genocid na osnovi govora mržnje, jer da to nije standard međunarodnog prava.

Na osnovi depeša koje je objavo WIKILEAKS, Vojislav Šešelj je dokazao da su zapadne obavještajne služne i zapadni diplomati, kao i bivši sekretar haaškog suda ICTY koji je počeo radit za tužilaštvo, imali najmanje dva sastanka s Tomislavom Nikolićem u inozemstvu, i da mu je to Nikolić i priznao, ali pod izgovorom da se zanimao za optužnicu protiv svog šefa.

Vojislav Šešelj je iz haaške ćelije telefonom uspio prvo primiriti svog uspaničenog zamjenika, uvjeravajući ga da nema osnove da ga mogu teretiti za ratne zločine na hrvatskom ratištu, ali Toma Gorbar je „pukao“, i počeo surađivati sa zapadnim službama, nakon čega je Šešelj telefonskim naredbama i instrukcijama svojim lojalistima spriječio puč u svojoj Srpskoj radikalnoj stranci, te Tomislav Nikolić napušta SRS i osniva Srpsku naprednu stranku koja je imala manjinu četničkih zastupnika u Narodnoj skuđtini Srbije u Beogradu, dok su Šešeljevi radikali-četnici i dalje držali gotovo trećinu zastupnika. (Sada, nakon izbora 2012. je odnos snaga među četnicima promijenjen dijametralno suprotno.)

U svom pledoajeu, ožujka 2012. godine, Šešelj je i najavio mogućnost da „izdajnik“ iz njegovih redova preuzme vlast u Srbiji, i da će, ucijenjen, pristati na sve one uvjete Zapada na koje Boris Tadić nije pristajao.

Boris Tadić je pak iz protesta protiv zapadne politike koja je tajno podržavala Nikolića (vidi WIKILEAKS tko je sve financirao Nikolićevu stranku), u izbornoj noći nakon objave rezultata drugog kruga predsjedničkih izbora na konferenciji za tisak naprasno odbio biti predsjednikom koalicijske vlade Srbije jer mu je Zapad zabio nož u leđa, a motiv toga je vjerojatno što netko priželjkuje radikalizaciju političke scene u Srbiji kako bi lakše kontrolirao „regiju“ jer prilikom svake eskalacije nasilja ulijeće Zapad kao „spasitelj“.

Bivši predsjednik Mesić je povodom Nikolićeva izbora izjavo, da svi u regiji moraju surađivati oko politike priključenja Europskoj uniji, i da nema političara čija bi biografija bila čista, aludirajući na kompromitiranog Nikolića o kojemu su zapadni diplomati tvrdili u tajnim depešama da ima krivotvorenu sveučilišnu diplomu, na što antikorupcijske službe u Beogradu nisu reagirale. Možda po instrukcijama iz inozemstva nisu reagirale?

Nema sumnje da će novi predsjednik Srbije kao bivši veliki zagovornik velike Srbije sada propagirati nužno priključenje Republike Srbije Europskoj uniji. Poruka iz EU je jasna: Šešeljevi radikali-četnici su nazadni, a Nikolićevi radikali-četnici su napredni, stoga se i zovu „naprednjaci“ (Srpska napredna stranka), jer napredni su se verbalno odrekli velike Srbije, a nazadni nisu. Stoga će državni vrh RH i te kako srdačno surađivati s Tomislavom Nikolićem, a on će se pak koliko god bude potrebno ispričati za svoju izjavu za FAZ, ili će tvrditi da je FAZ krivo interpretirao njegov interview, i čiča Miča, gotova priča.

Hoće li Toma Grobar postati grobar Srbije, kako tvrdi Vojislav Šešelj? Vjerojatno hoće, jer koliko god je Boris Tadić za potrebe unutarnje politike Srbije izjavljivao da general Ante Gotovina mora biti osuđen, i da je Ouluja zločin nad Srbima, toliko je s druge strane bio tvrdi srpski nacionalist kad je u pitanju Kosovo, i općenito kad je u pitanju bila obrana srpskih nacionalnih interesa. Na koncu, otac mu je jedan od co-autora neslužbenog velikosrpskog Memoranduma SANU koji je Slobodan Milošević uzeo 1987. za svoju političku platformu na osnovi koje je vodio velikosrpske ratove devedesetih.

Po hrvatske interese je daleko opasniji Josipovićev prijatelj Boris Tadić nego Toma Grobar koji će postati gorbarom Srbije, dok je Tadić bio njezinim obnoviteljem, čak i obnovitelj velike Srbije jer je usko surađivao sa šefom tzv. Republike srpske u BiH na račun Bosne i Hercegovine koji ga je žestoko podržavao u predsjedničkoj kampanji jer je krivo mislio da Boris Tadić ima bezrezervnu podršku Zapada.

Prof. Goran Jurišić/Tinolovka-news